fbpx

FGR bajka u kojoj iz lampe uvijek iziđe velikosrpski duh

Vojin Mijatović, Nebojša Vukanović i Draško Stanivuković samo su trojica iz plejade tih gorkih razočarenja ovdašnjih jutelovskih jugonostalgičara.

 

 

Ovdašnja fina gradska raja nikako da odraste. Ima nešto krajnje nezdravo, tužno, ali i izuzetno iritantno u infantilnosti ovdašnjih matorih zajedništara i multikultivatora koji uporno odbijaju izaći iz svoje “Petar Pan” faze i prihvatiti stvarnost države i društva u kojem žive i u kojem su, u suštini, oduvijek i živjeli.

Takve vrste kolektivnog duševnog poremećaja možda bi bile tek akademsko pitanje ili lokalni kuriozitet, zanimljiva ekscentričnost jedne zatvorene grupe, poput incestuoznosti stanovnika nekog otoka, da nije činjenice da je taj svojevrsni FGR mentalitet, kao kolektivni fenomen, endemičan i tipičan isključivo za većinske bošnjačke sredine.

Pritom većina onih koji pate od ovog sindroma političke infantilnosti, kulturološke koloniziranosti i identitetske zdvojnosti u manjem ili većem omjeru pripada sloju javnih i medijskih ličnosti te direktno i indirektno oblikuju stavove bošnjačke javnosti koja zbog toga nikako da izađe iz perioda političke adolescencije.

Vječna potraga finih gradskih jugopaćenika za svojim “svetim gralom” otjelotvorenom u idealu “dobrog Srbina”, koji će im samim svojim postojanjem potvrditi da nisu potrošili mladost živeći komunističku prevaru zvanu “bratstvo i jedinstvo”, najodgovornija je za tragikomične situacije u kojima se ostrašćene velikosrbe uporno pokušava promovirati kao “nove nade” nekakve “bosanskohercegovačke politike”.

Vojin Mijatović, Nebojša Vukanović i Draško Stanivuković samo su trojica iz plejade tih gorkih razočarenja ovdašnjih jutelovskih jugonostalgičara.

Vojin Mijatović, potpredsjednik SDP-a, veličao je patrijarha Pavla, Agresiju na Bosnu i Hercegovinu relativizirao tvrdnjama “da su se narodi rešili poubijati 1991. godine”, tvrdio je da će se 9. januar slaviti u manjem bh. entitetu uprkos presudama Ustavnog suda BiH te da se on slaže s tim, u isti kontekst stavljao Dodikovo negiranje genocida u Srebrenici i Izetbegovićevu tužbu zbog neustavne proslave 9. januara stavljajući 11. juli i 9. januar u istu ravan, tvrdio da je Naser Orić ratni zločinac, i to “presuđeni ratni zločinac”, i tako dalje, no to sve mu nije smetalo niti mu smeta da i dalje obnaša funkciju potpredsjednika, navodno probosanskog SDP-a.

Draška Stanivukovića časopisi poput Gracije i medijske kuće poput Hadžifejzovićevog FACE TV-a promovirali su kao nadolazeću novu nadu i “zlatnog dečka” bosanskohercegovačke politike te ga vodali po Sarajevu gdje su ga na Baščaršiji ljubile jadne naivne nane da bi se ubrzo pokazalo kako mladi Stanivuković gaji jake simpatije spram četničkog pokreta s čijim se zastavama rado i često slika.

I ne samo to, Stanivuković je ekstremni litijaš u stalnoj borbi za “krst časni i slobodu zlatnu” kojeg su crnogorske vlasti uhapsile u Nikšiću i protjerale iz Crne Gore zbog učestvovanja u tamošnjim demonstracijama.

I Nebojša Vukanović, mada nikada nije sakrivao ko je i šta je, također je prikazivan i promoviran kao predstavnik nekog novog političkog vjetra koji puše iz manjeg bh. entiteta, mada u njegovom slučaja za tako nešto nije bilo ama baš nikakvog razloga.

Vukanović je, naravno, ubrzo ponizio svoje infantilne poštovaoce iz “građanskih redova” kada je objavio snimak na kojem prati “Centrotransov” autobus na liniji Sarajevo – Pljevlja, a na kojem se bošnjački putnici nazivaju “Turcima”.

Ono što je zajedničko sve trojici jeste da su, zahvaljujući tome što su u ovom ili onom obliku politički oponenti Milorada Dodika, promovirani u ono što nisu i što uglavnom nisu ni tvrdili da jesu. To i ne bi bilo toliko tragikomično da nije činjenice kako je i Milorad Dodik svojevremeno za ovdašnje jutelovske FGR političke diletante bio “nova nada bh. politike” koja treba da “pomiri narode” te kojem se čak i tepalo nazivajući ga “Mićko”.

Tako se krug političkog idiotizma ovdašnje nezrele građanštine zatvara jer ona današnjim zabludama i greškama pokušava da popravlja svoje jučerašnje zablude i greške. I tako već decenijama. Matori dječaci i ocvale djevojčice sa sarajevskog asfalta uporno odbijaju naučiti bilo šta o političkoj kulturi svojih srpskih sugrađana ma koliko im ovi u lice vrištali i poručivali šta žele, hoće i misle.

Našoj finoj građanskoj eliti oduvijek su bile draže vlastite zablude, fantazije i predrasude od stvarnosti u kojoj žive. Oni će radije vuka nazivati ovčicom, a što, da opet ponovimo, i ne bi bio toliki problem da nije činjenice da ga redovno pokušavaju odobrovoljiti prinošenjem neke bošnjačke žrtve te da, kada zablude dođu na naplatu i kada vučina potpuno podivlja, ne bježe i ne sakrivaju se usred bošnjačkog stada kako bi se zaštitili i bili posljednji pojedeni.

Beskorisne, ali opasne budale. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!