FELJTON STAVA – Mladi muslimani” (VIII dio): Pola stoljeća pod budnim okom UDBE

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U nekoliko nastavaka govorimo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, o značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini te o njihovom značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

 

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ 

“Ni sada poslije pet godina rada sa mlado-muslimanima u kazneno popravnim ustanovama ne možemo se pohvaliti našim uspjehom. Samo za par mlado-muslimana možemo sa sigurnošću tvrditi da su se prevaspitali. Niko nam ne garantuje da neće niko od nekoliko stotina mlado-muslimana (oko stotinu ih se još nalazi na izdržavanju kazne) koliko ih se već nalazi na slobodi, pokušati obnoviti djelovanje ‘MM’. Mladi muslimani su kao organizacija razbijeni, ali ideja i njihovo shvatanje još žive, što predstavlja latentnu opasnost na koju moramo računati. Da bi sa uspjehom otklonili eventualnu novu aktivnost mlado-muslimanskih elemenata potrebno ih je dobro poznavati čemu služe i ovi materijali”, stoji u uvodu izvještaja, odnosno elaborata koji je na stotinjak kucanih stranica pripremila Centrala SB Sarajevo 1955. godine. U ovom elaboratu govori se o historijatu “Mladih muslimana”, o hapšenjima, istragama, suđenjima, a upućen je svim organizacijama UDBE u srezovima i općinama.

Citirani uvod u elaboratu UDBE pokazuje karakternost, čvrstu vezu za ideju slobode, nesalomivost “Mladih muslimana” u zatvorskim ćelijama, uprkos teškoj torturi kojoj su bili izloženi. Ni nakon ovog elaborata, a i svih drugih UDBA-inih zabilješki, preporuka, elaborata pisanih prije ili poslije ovog iz 1955. godine, te nakon poduzimanja raznih mjera i kazni unutar zatvora, “Mladi muslimani” nisu pokleknuli i napustili svoju ideju.

Takvi su izašli iz zatvora, a što opet vidimo iz dokumenata UDBE. Izvjesni Jović o nepokolebljivosti Omera Behmena tokom boravka u zatvoru pravi službenu zabilješku 1960. godine, vjerovatno pred Behmenovo puštanje na slobodu: “Kao osuđenik je, za čitavo vrijeme izdržavanja kazne, imao krajnje neprijateljsko držanje. Inače je teški fanatik i u tom smislu je i nastupao kod drugih osuđenika, u glavnom bivših pripadnika organizacije MM. Vrlo je uporan u okupljanju i međusobnom povezivanju ovih lica, pripremajući ih, da po izlasku na slobodu nastave svoju aktivnu neprijateljsku djelatnost, koristeći se već stečenim životnim iskustvom.”

Dakle, i nakon jedanaest godina provedenih u zatvoru, Omer Behmen ostao je dosljedan svojim idejama. Kao što se vidi, za UDBU je on bio vjerski “fanatik”, a time i “neprijatelj države”, a uz to, i pored mjera za preodgoj i revidiranje stavova, ostao je “nepopravljiv”, kako kaže Gojko Latinović, upravnik zatvora u Zenici: “Njegovo druženje je u Domu sa najizrazitijim neprijateljima koje uprava doma smatra nepopravljivim.”

Zbog ustrajnosti, nesalomivosti i “nepopravljivosti” mladomuslimana, UDBA i nakon izlaska iz zatvora nastavlja pratiti njihove aktivnosti i biti im kočnica u daljem napredovanju u obrazovanju, poslu i razvoju porodice. Za to su imali i “crno na bijelo” – presude kojima su im oduzimana i građanska prava pa je UDBA mogla kočiti njihov upis na fakultet, izdavanje ličnih dokumenata, ograničavati radijus kretanja i slično. Pritom je najgore bilo u Bosni, gdje mladomuslimanima skoro nikako nisu dopuštali da se upišu na studije. To je bio razlog što ih je značajan broj svoje školovanje nastavi u Ljubljani, Zagrebu, Beogradu, gdje su se ipak lakše upisivali i nisu bili “crna ovca”, “nepopravljivi”, bar ne u mjeri u kojoj su bili u Bosni, odnosno u Sarajevu. Treba spomenuti da režim, bez obzira na svu državnu aparaturu u rukama, često nije uspijevao zaustaviti mladomuslimane u nastojanju da se obrazuju, a kasnije i da u svom profesionalnom radu učine velike stvari i doprinose čak i toj državi koja ih je kontinuirano progonila.

Ejub Hadžić bilježi kakav je problem imao prilikom ponovnog upisa, odnosno nastavka studija nakon izlaska iz zatvora 1956. godine: “A onda sam otišao na Poljoprivredni fakultet u Zagreb kod sekretarice fakulteta, pokazao moj studentski index u kojem se vidi praznina od sedam godina, a po mojoj ošišanoj glavi ‘na nulu’, i po zatvorskoj žutoj boji lica, nije bilo teško odgonetnuti odakle dolazim, i na moje pitanje sekretarici: ‘Kakvi su uslovi da ja mogu nastaviti studij i završiti ga’, njen odgovor bio je: ‘Vi trebate donijeti potvrdu iz Vašeg mjesta rođenja da imate pravo glasa, jer bez te potvrde, nemate pravo nastaviti studije!’ A ja takve potvrde nemam, jer u mojoj presudi piše: ‘Osuđuje se na sedam godina strogog zatvora, i dvije godine gubitka građanskih prava po izlasku iz zatvora.’ A pod tim građanskim pravima je i biračko pravo. Ja sam to znao i prije nego sam pošao u Zagreb, ali sam pokušao sve, nadajući se, da će možda ovi u Zagrebu to zaboraviti da traže ili nešto slično.”

Hadžić je ipak uspio dobiti potvrdu iz Općine Kakanj da ima pravo glasa jer je neko napravio propust pa sedam godina ranije nije zabilježio da nakon presude gubi građanska prava pa time i pravo glasa.

Poteškoće pri nastavku školovanja imali su i drugi mladomuslimani. Mustafa Šeta nije imao sreće kao Ejub Hadžić. U svojim sjećanjima kaže: “Na šalteru studentske službe Fakulteta na kome je Orjentalistika zahtijevam upis, prepis sa beogradskog fakulteta. Predajem dokumente s ispisnicom iz Beograda. Službenica pregleda dokumente i ponovo se osvrnu na ispisnicu. Pogleda me oštrim pogledom, žmirnu, kao da se nečeg prisjeća. Uloži dokumente u dosije s pečatom ‘vanredni’. Na prvom ispitnom roku, na istom šalteru podnosim prijavu za ispit. Nema dosijea! Otvori drugu ladicu, izvuče dosije i iz njega izvadi akt o poništenju upisa.”

Omer Nakičević u svojoj autobiografskoj knjizi U vrtlogu vremena (1927–2017) piše o teškoćama koje je imao nakon izlaska iz zatvora, o opstrukciji u daljem napredovanju kroz život. On je imao problem s dobijanjem ličnih dokumenata, kao i Ismet Serdarević, koji je ukupno 24 godine bio bez dozvole da ima pasoš. Najprije nakon suđenja 1949. godine, a onda i kad je bio proces 1983. godine, iako tada nije bio direktno optužen. Nakičević se prisjeća: “Ja sam na uslovnoj slobodi već nekoliko mjeseci, ali još nisam dobio ni ličnu kartu, ni vojnu knjižicu, ni radničku knjižicu, a poslije 15 dana zaposlenja u dotičnom preduzeću dobio sam otkaz, što znači: Ne može on tu raditi… Istog momenta odlazim u SUP da se javim da sam prisutan. Tu zatičem novu osobu, za koju rekoše da je šef SUP-a. Pun bijesa, nisam birao riječi kako da izrazim osjećaj zbog tretmana na slobodi. Predstavio sam se ko sam, da sam na uslovnoj slobodi, da nemam ni toga, ni toga… te da je moj boravak pod ovim uslovima nemoguć i nesnošljiv: ‘Molim Vas, vratite me u zatvor u Zenicu jer ja tamo imam svoj matični broj (3997), da nešto radim, a ovdje nikakva dokumenta ne posjedujem, pa ni posla, a u isto vrijeme moram se javljati svakog mjeseca u određeno vrijeme…’ A onda me šef SUP-a upita: ‘Imaš li ti kud da ideš?’ ‘Imam. U Srbiju, u Beograd’, odgovorih. ‘Pravi molbu! Mi ćemo to potvrditi i proslijediti tvoj zahtjev. Bit će to i za nas lakše, a za tebe bolje, jer ovi odozgo (misli na Teočane) često javljaju sve i svašta.’”

Komunisti su “nepopravljive” mladomuslimane neprestano “imali na oku”. Stalno su ih pratili ili agenti ili doušnici, ili na oba načina istovremeno. Jedan od za UDBU najinteresantnijih mladomuslimana bio je Omer Behmen. Konstantno ga prate agenti motreći njegovo kretanje, prisluškuju mu telefon, pregledaju poštu, a koriste se i doušnicima iz njegovog okruženja.

“Prijedlog za izvođenje operativne obrade PI nad ing. Behmen Omerom” upućuje Centar SDB Sarajevo 17. maja 1970. godine, a potpisuje ga Bahrudin Bijedić. Saglasnost s prijedlogom daje Neđo Miličević, a aktivnost odobrava Mustafa Slinić. U ovom aktu stoji: “Dosadašnja saznanja od saradnika ‘Zlatko’ i nekih drugih izvora, ukazuju da ing. Behmen Omer okuplja intelektualce i omladinu muslimanske narodnosti u čitaonici udruženja Ilmije SR BiH i pod plaštom vjerskog obrazovanja vrši negativno političko djelovanje interesantno za SDB. Aktivnosti ne ispoljava javno, nego ima nekoliko mlađih saradnika – intelektualaca preko kojih organizuje predavanja anonimnih autora sa političkim temama, kojima usmjerava omladinu prema vjerskoj i nacionalnoj isključivosti.”

Praćenje Omera Behmena trajalo je sve do njegovog hapšenja 1983. godine.

U jednom od izvještaja o praćenju Omera Behmena, od 30. maja 1970. godine, piše: “Navedenog dana Omer je otišao u 7h na posao. Iz preduzeća izlazi u 15h i pješke odlazi do pijace u ul. Petra Preradovića gdje je nešto kupio, a zatim odlazi u stan. Sve do 17:45h nije izlazio iz stana, a u ovo vrijeme došao mu je u posjetu Delalić Atif, Rave Jankovića br. 113 sa ženom i djetetom. Atif je ušao u stan kod Omera, dok mu je žena sa djetetom ostala u kolima. Nakon par minuta izlazi Omer i kratko razgovara sa Atifovom ženom. U međuvremenu, vratio se i Atif i nakon dogovora sa Omerom da se nađu na Ilidži, Atif odlazi sa porodicom. U 18:10h izlazi Omer, upućuje se prema posluzi, da bi se odmah vratio pred stan jer je nekog susreo u kolima SA 193-18. Nakon toga, Omer je čistio pomenuta kola, a potom je sa ženom i malim djetetom istim ovim kolima otišao na Ilidžu pred ‘Kristal-bar’. Po izlasku iz kola šetao je sa ženom i djetetom po parku, a potom je otišao na terasu ‘Kristal-bara’ i našao se sa Delalić Atifom, njegovom ženom i djetetom. Nakon izvjesnog vremena u društvo im je došao sin Bukvić Kasima, Mandrina br. 5 sa jednom ženom i djetetom. Svi zajedno su sjedili do 20h kada odlaze na parking gdje se Omer sastaje sa Kozarić Vahidom, njegovom ženom i Bukvić Kasimom. Omer je nešto duže razgovarao sa Vahidom i Kasimom, dok su žene posebno razgovarale. Nakon toga, svi su se rastali i Omer sa ženom i djetetom odlazi u stan nešto ranije, vjerovatno zbog malog djeteta.”

Nakon ovog i drugih izvještaja, Centar SDB Sarajevo 30. juna 1970. godine pravi i “Plan rada na obradi Behmen Omera i dr. PPR”. Pa onda poduzimaju mjere praćenja i Vahida Kozarića, Atifa Delalića, Munira Gavrankapetanovića. Potom se njihov saradnik “Zlatko” obavezuje da snima razgovore s Behmenom. U čitaonici Ilimije postavljaju prislušne uređaje i skupljaju spiskove članova kroz tajni upad u čitaonicu. A zatim poduzimaju i niz drugih aktivnosti.

Završavanjem ovih operativnih radnji zaključuju: “Tokom dosadašnjeg operativnog rada na obradi Behmen Omera došli smo do obavještenja da isti u saradnji sa nekadašnjim članovima organizacije ‘MM’ okuplja i organizuje omladinu i građane muslimanske narodnosti u nastojanjima da ih u nacionalno-vjerskom smislu izoluje od drugih narodnosti. Prema dosadašnjim saznanjima dobijenim od saradnika ‘Zlatka’, ‘Narcisa’, saradnika u pripremi L.M., izvora B.T., te jednog obavještenja ‘Morave’ i izvještaja PA, stiče se osnovana sumnja da se radi o organizovanom radu grupe lica negativne političke prošlosti, usmjerenom protiv društveno-političkog sistema SFRJ i otpora politici nacionalne ravnopravnosti. Ustanovili smo da se u čitaonici Udruženja Ilmije u Carevoj džamiji čitaju predavanja anonimnih autora, da je ustanovljen interni spisak članova čitaonice, da postoji poseban režim prisustvovanja predavanjima i ulaza u prostorije i da se grupa bivših pripadnika ‘MM’ sastaje pod sumnjivim okolnostima. U cilju potpunijeg operativnog obuhvatanja ove grupe predlažemo zavođenje operativne obrade PPR. Sarajevo, 7. 7. 1970. Rukovodilac Centra Mustafa Slinić.” Na osnovu ovog akta donosi se odluka: “Odobrava se zavođenje PPR za Behmen ing. Omera.” Odluku potpisuje Fadil Alikadić, rukovodilac I sektora.

Praćenje i snimanje Omera Behmena i drugih za UDBU interesantnih mladomuslimana traje sve do “Sarajevskog procesa” – punih trinaest godina. Pritom su agenti UDBE često otvoreno davali do znanja Behmenu i drugima da ih prate kako bi izazivali strah i nelagodu i kod njih i kod članova njihovih porodica.

 

PROČITAJTE I...

Kazuju historičari da su u Bihaću bile tri kule i da su sve tri dočekale 1870. godinu, kada su dvije porušene. Drugi, pak, tvrde da ih je bilo četiri i da su tri jedva nadživjele Belu IV. Radoslav Lopašić ih i nabraja: Dunđerska, Zabija, Kapetanova i Kani kula

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!