fbpx

FELJTON STAVA-MLADI MUSLIMANI (5): Komunisti su “Mlade muslimane” ubijali u zatvorskim ćelijama, a zakopavali na Vracama

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U nekoliko nastavaka govorimo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Oslobađanjem Sarajeva od fašista 5. i 6. aprila 1945. godine od NOP-a (kojeg su već bili uzurpirali komunisti i vješto prikriveni četnici) počinje nova era progona bošnjačke duhovne i svjetovne uleme i inteligencije. Progon je bio konstantan sve do raspada Jugoslavije, pada komunizma i osamostaljivanja Bosne i Hercegovine, a posebno je bio izražen u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Radilo se to s namjerom eliminacije onih koji su mogli adekvatno zastupati interese Bošnjaka u novom vremenu, u novoj državi i u novom političkom i društvenom uređenju.

Bošnjaci komunisti, pa i oni koji su bili u vrhu partije, ili su zaista vjerovali da je put utiranja svih duhovnih, kulturnih, historijskih i tradicijskih vrijednosti Bošnjaka ispravan put koji zahtijeva novo vrijeme, ili su, što zbog ličnog konformizma, privilegija ili straha za svoju sudbinu, svjesno šutjeli. Tako da su komunisti, među kojima i veliki broj onih s velikosrpskom inspiracijom, mogli nesmetano marginalizirati Bošnjake, ne priznati ih kao narod, ukinuti sve nacionalne institucije Bošnjaka, ovladati institucijama koje su lažno predstavljane kao “muslimanske”, nastaviti s otimanjem imovine Bošnjaka, iseljavanjem itd. Komunisti, kao i infiltrirani četnici u njihovim redovima, znali su ko su im kočnice na tom putu: “Mladi muslimani”, svjesna ulema, književnici, pjesnici…

PROGON BOŠNJAČKE SVJETOVNE I DUHOVNE INTELIGENCIJE

Iako je ovaj feljton posvećen “Mladim muslimanima”, valja napomenuti da su tih godina komunistički zatvorenici bili: Alija Nametak, osuđen prvo na 15 godina, a onda mu je kazna smanjena na 12 godina; zatim Edhem Mulabdić, kao čovjek od 80 godina uhapšen je već 4. maja 1945. i osuđen na pet godina zatvora; Enver Čolaković; Asim Dugalić; Ahmed Muradbegović; Rešad Kadić i dr.

Komunisti su se obračunali i s bošnjačkom duhovnom inteligencijom, ulemom koja nije pristajala na ukidanje duhovnih vrijednosti islama u novom društvu, kao ni na ukidanje medresa, mekteba, skidanje zara itd. U septembru 1947. godine Krivično vijeće Okružnog suda u Sarajevu osudilo je Kasima ef. Dobraču na 15 godina zatvora, Derviša Korkuta na osam godina zatvora, dr. Kasima Turkovića na četiri godine, dr. Jusufa Tanovića na dvije godine, Mahmuta Traljića na 10 godina, Abdulaha Derviševića na šest godina, Mustafu Hebibovića na sedam mjeseci, Ibrahima Karalića na 10 godina, Hasana Avdića na tri godine i šest mjeseci, Hasana Ljevakovića na dvije godine, Muharema Abdihodžića na dvije godine i 10 mjeseci, te Osmana Hasanovića na tri godine i šest mjeseci.

Osim zatvorskih kazni, oduzimana su im i građanska prava, a prvoj peterici je konfiskovana i cjelokupna imovina. A optuženi su i osuđeni Dobrača i Traljić zbog pisanja članaka o stanju muslimana u Jugoslaviji, te navodnom formiranju organizacije koja djeluje protiv FNRJ (Federativne Narodne Republike Jugoslavije), ali u slučaju Dobrače i zbog navodnog odvraćanja mladih tokom Drugog svjetskog rata od priključivanja NOB-u, te saradnje s fašistima, a za šta su dokazi bili na nivou “rekla – kazala”. Ostali su osuđeni uglavnom kao članovi te fantomske organizacije i kao učesnici u navodnim pripremama za emigriranje pojedinih članova te organizacije. Oslobođenje je revnosno pratilo ovo suđenje i 25. septembra 1947. godine donijelo vijest o presudi s naslovom: “Izrečena je presuda grupi izdajnika na čelu s Kasimom Dobračom.”

OD 1945. DO 1949. PROCESUIRANO JE 1.200 “MLADIH MUSLIMANA”

Koliko je procesa vođeno i koliko je tačno pripadnika “Mladih muslimana” prošlo kroz montirane sudske procese od 1945. do 1949/1950. godine, danas niko sa sigurnošću ne može reći. Neki procesi bili su javni, neki tajni, o nekima ne postoje više nikakva dokumentacija. Procesi su vođeni u Sarajevu, Mostaru, Zenici, Tuzli, Banjoj Luci, Cazinu, Ključu i još nekim mjestima u BiH. Procjene koje imaju u Udruženju “Mladi muslimani”, temeljene na svjedočenjima, policijskim, zatvorskim i pravosudnim arhivama, govore o nekih 1.200 osoba koje su prošle kroz te procese u nekom svojstvu, kao optuženi, ispitivani, svjedoci itd. Po nekima, broj onih koji su bili na neki način dio ovih sudskih procesa kreće se do 5.000.

Udruženje posjeduje i spisak od 501 imena osoba koje su bile uhapšene i procesuirane 1949. godine. Da li je to i konačni broj procesuiranih te godine, teško je reći. Među procesuiranim bilo je onih koji nisu bili organizaciono povezani sa, da je tako nazovemo, centralom “Mladih muslimana”, već su se samoinicijativno tako nazivali. Bilo je među procesuiranim onih koji nisu ni pripadali “Mladim muslimanima”, ali su imali istupe koji se nisu sviđali komunistima i oni su ih okarakterizirali kao mladomuslimane i tako im i sudili. No, jedna je stvar neupitna, a to je da se komunistički režim najbrutalnije obračunavao s “Mladim muslimanima”, iako, osim borbe za slobodu izražavanja i govora, nije im se mogla naći druga mrlja, poput fašističke, a na čemu su komunisti zapravo insistirali i po principu “kadija te tuži, kadija ti sudi” određivali, nakon potpuno apsurdnih procesa i argumenata, dugogodišnje zatvorske kazne s oduzimanjem građanskih prava, konfiskacijom imovine i sl.

Već sredinom aprila, samo nekoliko dana od ulaska u Sarajevo, nova komunistička vlast hapsi Mustafu Busuladžića, jednog od najvećih bošnjačkih intelektualaca tog vremena, iako je na dan hapšenja imao tek 31. godinu. Suđenje na kome je optuženi morao dokazivati da je nevin, a ne tužilaštvo da je kriv, odvijalo se pred Vojnim sudom dva dana, 22. i 23. maja 1945. godine, a izrečena je presuda kojom je Mustafa Busuladžić osuđen “na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak časnih prava i konfiskaciju njegove imovine u korist narodnooslobodilačkog fronta”. Presuda je gotovo identična optužnici. Svi dokazi temelje se na paušalnim ocjenama tipa “jasno je”, “zna se”, bez jasnih dokaza. Na osnovu izjava svjedoka zna se da je ubijen u naselju Velešići u Sarajevu, ali se do današnjeg dana ne zna gdje je ukopan.

PROCESI IZ 1946. I 1947. GODINE

O procesu iz 1946. godine već smo pisali. Tada su, nakon otpora komunističkoj uzurpaciji “Preporoda”, uhapšeni i osuđeni Alija Izetbegović i Nedžib Šaćirbegović, koji su tada bili vojnici, te Ešref Čampara, Murtez Dervišević, Fahro Uzunović, Šefkija Pločo i Esad Puškić. Sudio im je Vojni sud. U dopisu koji upućuje MUP FNRJ, Odjeljenje uprave Državne bezbjednosti za grad Sarajevo, 27. aprila 1946. godine javnom tužiocu VI armije, a uz predaju za dalji postupak Ešrefa Čampare, stoje razlozi zbog kojih bi trebao Čampara biti procesuiran. Razlozi su banalni, a u suštini se svode na afirmiranje islamskog svjetonazora i neprihvatanje društva bez Boga, što je nudio komunizam. Čampara će biti ponovo uhapšen 7. septembra 1950. godine.

Procesi protiv “Mladih muslimana” nastavljeni su i 1947. godine. Tada je bilo više grupa koje su osuđene. U Sarajevu se sudilo grupi koju je predvodio Vahid Kozarić, a u kojoj su još bili: Ćazim Viteškić, Midhat Džulbegović, Mehmed Hadžiavdić, Ismet Kasumagić i Izet Riđanović. I oni su optuženi i osuđeni zbog pripadnosti organizaciji “Mladi muslimani”, koju su komunisti okarakterizirali kao terorističku organizaciju koja radi na razbijanju FNRJ i na odvraćanju omladine od komunizma, a u korist islama.

U Tuzli je 22. augusta 1947. godine izrečena presuda devetočlanoj grupi. Presude su bile od jedne do 18 godina zatvora. U Ključu u julu 1947. godine vođen je postupak u kome je presuđena višečlana grupa. Neki su osuđeni na smrt: Hasan Jakupović iz Kozarca, Sejdo Mrštić i dr. Meho Bećirević iz Gradiške. Ova grupa vjerovatno nije pripadala mladomuslimanskom krugu, ali je optužena i osuđena po tom osnovu.

“KONAČNI” OBRAČUN

U velikom broju sudskih procesa vođenih širom BiH uglavnom u drugoj polovini 1949. godine uhapšeno je i procesuirano najmanje 501 lice, koliko imena i osnovnih karakteristika posjeduje popis imena koji posjeduje Udruženje “Mladi muslimani”. Odluku o ovom velikom procesu donio je najviši vrh komunističke partije, a UDBA ga je kao tajna policija realizirala. U Centralnom komitetu KP i UDBA-i raspravljalo se o dva koncepta procesa. Jedan koncept bio je da se pohapse svi za koje se zna da su mladomuslimani, da se glavni kazne s po nekoliko godina zatvora, a ostali dobro premlate i pošalju na društveno-koristan rad, te da sve prođe u tišini. Drugi koncept bio je da se svi pohvataju, da bude smrtnih kazni i dugogodišnjih robija i da se obavezno objavi. Drugi koncept uzet je kao opcija po kojoj će se nastupiti. Adil-beg Zulfikarpašić u članku povodom 15. godišnjice Sarajevskog procesa piše:

“Proces ‘Mladim muslimanima’ u Sarajevu 1949. godine je jedini u komunističkoj Jugoslaviji gdje nisu suđeni predratni i ratni neprijatelji komunista, gdje nije bilo počinjenih djela ubistva, špijunaže, sabotaže, a gdje je pored svega izrečeno tako mnogo smrtnih presuda i toliko godina robije. Osim toga, sve smrtne presude su izvršene, što je bilo rijetkost i za suđenja ustaškim i četničkim koljačima… Uništenjem ‘Mladih muslimana’ komunisti su stvarno uzeli Muslimanima BiH onu snagu koja je bila sposobna da konsolidira njihove redove, razbudi omladinu i stvori ozbiljnu političku opoziciju komunističkom režimu.”

ČETIRI KAZNE “SMRT STRIJELJANJEM”

Najznačajniji proces iz 1949. godine bio je onaj vođen protiv Hasana Bibera i ostalih, a to su: Halid Kajtaz, Omer Stupac, Nusret Fazlibegović, Ismet Serdarević, Tarik Muftić, Teufik Velagić, Hilmija Muftić, Esad Kojić, Mahmud Jarebica, Kemal Kurbegović, Ramo Habota, Ejub Hadžić, Sulejman Musakadić. Optužbe su postale standardne, a to je pripadnost organizaciji “Mladi muslimani”, priprema navodnog rušenja ustavnog poretka, agitiranje na mlade da se drže užeta islama, a ne komunizma. Prva četverica iz optužnice osuđena su na smrt strijeljanjem, a ostali na zatvorske kazne od tri do 20 godina. Munir Gavrankapetanović opisuje situaciju u ćeliji nakon povratka Nusreta Fazlibegovića nakon izricanja presude:

“Hajde pogađajte koliko sam dobio? Osmijeh s njegovog lica nije silazio. Neko reče jednu godinu, neko pet, neko tri, neko 10, a ja sam rekao 20 godina. – Niko nije pogodio! Smrtna kazna strijeljanjem! Svi smo zanijemili… Bože, kad se sjetim kakvu je duhovnu snagu imao taj divni mladić! On nije pokazivao ni trun klonuća ili straha.”

Ovaj je proces komunistima bio jako važan, stoga je bio javan i donio je presude upravo prema odluci koja je donesena ranije na relaciji Komitet KP i UDBA. Kada su smrtne kazne izvršene, teško je reći. Tih godina komunistički režim je političke zatvorenike ubijao u ćelijama. U Sarajevu su ubijeni u zatvorima odvoženi na Vrace i tu ukopavani. Taj posao su obavljali osuđenici u pratnji pripadnika UDBA-e. Zabilježeno je svjedočenje jednog zatvorenika iz Zenice koji je rekao da su krajem oktobra ili početkom novembra 1949. godine iz zatvora iznesena četverica mrtvih zatvorenika i da su u pratnji pripadnika tajne policije odvezeni na Vrace i ukopani. Iz međusobnih razgovora ljudi u pratnji zatvorenik je zaključio da se radi o četverici pripadnika “Mladih muslimana”.

U jednom od procesa 1949. godine optužen i osuđen bio je i Omer Behmen. Tada je osuđen na 20 godina zatvora. Kasnije, u Sarajevskom procesu 1983. godine, osuđen je na 15 godina zatvora; ukupno 35, što je najviše dobijenih godina zatvora za jednog političkog zatvorenika bivše Jugoslavije, a da pritom Omer Behmen nikad “mrava nije zgazio”. Samo je bio odlučan i čvrst u svojoj borbi za slobodu i nije bio spreman pokleknuti ni na koji način pred komunistima.

Pored nekoliko procesa kojima su epitet važnih dali i komunisti kako bi javnosti prikazali te “opasne teroriste” i u kojima su izrečene drakonske zatvorske kazne, naporedo su izricane tzv. administrativne kazne, kojima su ljudi osuđivani na zatvor do dvije godine i upućivani na “društveno koristan rad”. Ove kazne izricale su komisije pri narodnim odborima sastavljene od tri člana. Smatra se da je 1949. godine samo iz Sarajeva na prisilan rad ovim putem upućeno više od 500 mladića i djevojaka.

Hapšenja, procesuiranja i osuđivanja 1949. godine nisu bile lišene ni mladomuslimanke. Hapšene su na isti način kao i muškarci, u istrazi su pretrpjele određeni vid torture i u nezakonitom suđenju dobile su kazne od sedam do 27 mjeseci. Kazne su izdržavale u Belediji (zgrada pored Vijećnice prema Čaršiji, op. A. Dž.) u Sarajevu, potom u Travniku, Novoj Topoli kod Banje Luke te Kopanicama. Između ostalih, tada su osuđene: Aziza Alajbegović-Kasumagić, Ismeta Dalagija-Dobrača, Aziza Furda‑Hadžagić, Atifa Hrnjić, Enisa Karabeg-Sadak, Muniba Korkut-Spaho, Zehra Kučuk-Mušija, Hatidža Muftić-Nuspahić, Hatidža Muharemagić-Osmanić, Fehameta Mutevelić-Drače, Mubera Pašić-Kirlić, Sadika Pehlivanović-Lončarević, Azijada Serdarević-Kasumagić, Safija Solak-Šiljak, Rabija Šahović-Resulović, Suada Šahović‑Avdagić, Nidžar Tanović-Prohić.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

Odgovori na Pero Lukšić Poništi odgovor

KOMENTARI

  • Pero Lukšić 06.06.2020.

    Godina 1954 imao sam 5 godina. Roditelji su tad živjeli u Zenici u radničkim barakama Blatuša 16. Bila je nedjelja i krenuo sam s ocem u šetnju. Put nas je vodio pored kapije Željezare Zenica. Kad smo došli blizu kapije došla su i dva autobusa i tu se zaustavila. Stali smo i mi. Izašli su neki ljudi i iz autobusa počeli izvlačiti gole mrtve ljude!!! i unositi ih u krug željezare. Najvjerojatnije su spaljeni u visokim pećima. Nikada nisam uspio saznati o kome se radilo. Znam samo za jedan slučaj kada je transportirana grupa osuđenih mladih muslimana iz kaznionice zenica u Sremsku Mitrivicu, kada je organiziran sudar njihovog vlaka i lokomotive, kad su preživjeli pobijeni a svi zajedno spaljeni u visokim pećima. O ovome nisam nikad pisao a sad vidim da je vrijeme da se o tome progovori.

    Odgovori