Feljton – Mladi muslimani” (IX): Sarajevski proces 1983. bio je priprema za agresiju na BiH

Nekad pokret, a danas Udruženje “Mladi muslimani” ove godine obilježava dvije značajne godišnjice: 80 godina od formiranja 1939. godine i 70 godina od velikog komunističkog procesa protiv pripadnika pokreta iz 1949. godine. U nekoliko nastavaka govorimo o historijatu Udruženja “Mladi muslimani”, o mladomuslimanskoj ideologiji, o značaju i doprinosu “Mladih muslimana” u savremenim političkim i društvenim tokovima u Bosni i Hercegovini, te o njihovom značaju za fizički opstanak i nacionalnu svijest Bošnjaka

 

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

U ranim jutarnjim satima 23. marta 1983. godine pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine uhapsili su Aliju Izetbegovića (pravnika u penziji), Omera Behmena (građevinskog inžinjera), Saliha Behmena (nastavnika), Rušida Prgudu (ekonomistu u penziji), Mustafu Spahića (imama u Vogošći), Meliku Salihbegović (književnicu) i time je otpočeo najpoznatiji obračun komunističke vlasti protiv neistomišljenika, čuveni, politički montirani “Sarajevski proces”. U narednim danima više desetina Bošnjaka privođeno je i saslušavano. Neki su nakon saslušanja dobili status svjedoka, a neki su postali optuženi i zadržani su u istražnom zatvoru. Među optuženim, uz one uhapšene prvog dana “Sarajevskog procesa”, našli su se još Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike), njegova sestra Đula Bičakčić (službenica), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (pravnik).

OPTUŽNICA PO PRINCIPU “DRŽITE LOPOVA”

Suđenje je počelo 18. jula 1983. godine. Država je kršila vlastite zakone tokom samog procesa, posebno istrage, samo da dođe do optužnice i presude koja će im odgovarati. O tome svjedoči i čuveni beogradski advokat Rajko Danilović, koji je u “Sarajevskom procesu” branio nekoliko optuženih:

“Kada sam došao u Sarajevo u svojstvu advokata Džemaludina Latića, Ismeta Kasumagića, Derviša Đurđevića i Mustafe Spahića, i stupio u kontakt sa službenim licima Suda, vidio sam da su sva prava koja okrivljeni i uhapšeni imaju po Zakonu o krivičnom postupku redukovana ili potpuno ukinuta. Prava su bila uskraćena optuženim, nama advokatima, vršen je pritisak na rodbinu, svjedoke. Sve to bilo je protivno zakonu.”

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za “udruživanje radi rušenja ustavnog poretka”, te radi “verbalnog delikta”. Osnova za montiranje procesa nađena je u knjizi Islamska deklaracija Alije Izetbegovića; putu nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru s prijateljima, kolegama, komšijama… Optužnica je bila napisana na 105 strana. Suđenje je počelo 18. jula, a završilo se 19. augusta. Dan iza toga izrečena je presuda. Presuda je bila skoro pa prepisana optužnica, u svim ključnim dijelovima. Svi optuženi proglašeni su krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić i Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora.

Stvarnog razloga za hapšenje i procesuiranje ovih 13 muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca nije bilo ni po tadašnjem oštrom Krivičnom zakonu SFRJ. Radilo se samo i isključivo o političkoj odluci iza koje se u funkciju stavlja cijeli državni aparat da pronađe (izmisli ili iznudi) dokaze za krivicu i pokrene proces, te ga dovede, koristeći sva zakonita i nezakonita sredstva, do osuđujuće presude. Po principu “držite lopova”. Knjiga Islamska deklaracija nije se odnosila na SFRJ, ali je pisana političkim jezikom, i to je bilo dovoljno da se Alija Izetbegović optuži zbog pisanja, a ostali zbog čitanja iste s obrazloženjem da su htjeli rušiti ustavni poredak SFRJ i praviti islamsku, “etnički čistu” državu na tlu BiH. Tome u prilog stavili su i putovanje nekolicine od optuženih u Islamsku Republiku Iran, koja je tada zvanično za SFRJ bila prijateljska i nesvrstana zemlja. Tako da ni posjeta IR Iran praktično nije mogla biti osnova za optužbu. U to vrijeme u IR Iran putovali su i drugi iz SFRJ i BiH, novinari Hido Biščević, Dejan Lukić, kao i političari, pa zašto onda ne bi moglo i nekoliko muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca?! Također, optužba “za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” nije bila osnovana jer se mnogi među uhapšenim nisu ni poznavali. Debate u Tabačkom mesdžidu bile su vjerskog karaktera i nisu mogle biti nikakav dokaz. Da stvarnih razloga za optužbe i presudu po članu 114. “za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka” nije bilo, potvrdit će Savezni sud, koji zaključuje: “Stvaranja grupe i kontrarevolucionarna djelatnost ničim nisu dokazani.” Ali, da bi sačuvao “pravni ugled jugoslavenskog pravosuđa”, kako kaže advokat Danilović, Savezni sud ostavlja dio presude za delikt mišljenja, ali smanjuje kazne.

DODVORAVANJE BH. KOMUNISTA SRPSKIM NACIONALISTIMA

Dakle, do “Sarajevskog procesa” je iz perspektive tadašnje vlasti moralo doći. U tome su danas saglasne gotovo sve žrtve procesa, njihovi advokati, pa i historičari savremene historije. To je bilo vrijeme iza smrti Josipa Broza Tita, vrijeme kada Albanci na Kosovu traže republiku, kada se širom zemlje pojavljuju neke drukčije političke ideje. Tadašnje komunističke vlasti pokušavaju zaustaviti ta dešavanja pojačavanjem represivnih mjera, izmišljanjem neprijatelja i montiranjem procesa. Prije “Sarajevskog procesa” bili su neki drugi obračuni. Zatvori širom tadašnje Jugoslavije bili su puni albanskih studenata s Prištinskog univerziteta. Izgovaranje parole “Kosovo republika” donosilo je najmanje 10 godina zatvora. Komunistički vrh u BiH predvođen Hamdijom Pozdercom, Brankom Mikulićem i Milankom Renovicom htio se pokazati kao najvjerodostojniji i najjači komunistički kadar u SFRJ. Pa kao takvi, morali su izmisliti i najviše neprijatelja. Hapsili su fratre u Hercegovini s optužbama za izmišljanje ukazivanja Gospe u Međugorju. Hapsili su pravoslavnog popa u Sokocu s optužbom za pjevanje nacionalističkih pjesama. Ali, trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka). To je posebno trebalo Hamdiji Pozdercu jer su iz Beograda, iz beogradske nacionalističke kuhinje, pokrenute optužbe da se u BiH razvija muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Čak su se srpski nacionalisti žalili Raselovom sudu s optužbom da u BiH buja muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Njima je trebao pogodan teren da opravdaju tada već pripremani Memorandum SANU-a. Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković.

Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda, samo onaj dio koji se tiče njegove fotelje, ali ne i suštine te namjere, a to je proglašavanje Muslimana (Bošnjaka) nacionalistima i stvaranje terena za dešavanja koja su uslijedila devedesetih godina. Da je uloga beogradskih nacionalista u “Sarajevskom procesu” bila takva, tvrdi i advokat Danilović: “’Sarajevski proces’ bio je ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji. Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima (Bošnjacima).” U knjizi Sarajevski proces 1983. Danilović, opisujući stanje u Sarajevu i BiH tokom istrage i suđenja, piše: “Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak) samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka).”

“MLADI MUSLIMANI” PONOVO SU DRŽAVNI NEPRIJATELJI BROJ JEDAN

Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije “potvrđenim neprijateljima sistema”, u “Mladim muslimanima”. Petero od uhapšenih bili su “Mladi muslimani”. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946, 1947. i 1949. godine. Međutim, iako su ih pratili sve vrijeme od izlaska iz zatvora nakon procesa 1946, 1947. i 1949. godine, monteri procesa nisu imali nikakve dokaze protiv njih. Prema tvrdnji Edhema Bičakčića, UDBA čak nije ni znala za Islamsku deklaraciju sve dok nije uhapsila Aliju Izetbegovića i Omera Behmena i u pretraživanju stanova našla ovu knjigu, a ona je bila napisana 70-ih godina i bila je već prevedena na više jezika: arapski, turski, engleski, njemački. Knjiga je monterima procesa dobrodošla, kao i saznanja o putu u Iran. To im je bilo dovoljno za optužbe za “muslimanski (bošnjački) nacionalizam”, “islamski fundamentalizam”, “panislamizam”, te da se obračunaju s muslimanskom (bošnjačkom) elitom, ali i naprednom islamskom inteligencijom koja se u to vrijeme stvarala na Fakultetu islamskih nauka i u Islamskoj zajednici, a koju su sačinjavali Džemaludin Latić, Enes Karić, Rešid Hafizović, Hasan Čengić, Mustafa Spahić… Uz veliku medijsku kampanju, usred Sarajeva i BiH stvorena je atmosfera mržnje i prezira prema Muslimanima (Bošnjacima) i muslimanima. Stvorena je atmosfera mržnje prema vlastitom nacionalnom i vjerskom identitetu.

UVOĐENJE POJMA “ETNIČKO ČIŠĆENJE”

Pojam “etničko čišćenje” prvi se put na naše prostore uvodi na suđenju muslimanskim (bošnjačkim) intelektualcima u “Sarajevskom procesu”. Njima se imputira da su htjeli “etnički očistiti” BiH. Ovaj termin uvodi se iz najvišeg političkog vrha, a očito da je bilo i “dosluha” sa srpskim nacionalistima, da bi se u toku procesa ispitivanja svjedoka i optuženih osnažila optužnica, ali prevashodno da se legitimiziraju i opravdaju događaji koji će uslijediti, a koji će doći iz SANU-a. Riječ je o Memorandumu koji će u tom slučaju doći kao svojevrsna strategija odbrane Srba od muslimanskih (bošnjačkih) i drugih nacionalista, a ne projekt za ostvarivanje “Velike Srbije”. Također, optužba Muslimana (Bošnjaka) za “etničko čišćenje” trebala je poslužiti i kao opravdanje za zločine koji će biti počinjeni upravo nad Muslimanima (Bošnjacima) 90-ih godina. Ovaj pojam komunisti i srpski nacionalisti uvode kroz novinarsko pero Muslimana (Bošnjaka) Fuada Muhića. Nakon što je on pisao o namjerama optuženih da “etnički očiste” zemlju, ovaj se pojam uvodi u sudnicu i koristi ga tužiteljica Muslimanka (Bošnjakinja) Edina Rešidović i sudija Musliman (Bošnjak) Rizah Hadžić, te se pokušava imputirati optuženim kroz iskaze unaprijed “pripremljenih” svjedoka. Ismet Kasumagić kaže:

“Jedino neću i ne mogu halaliti svjedoku koji me je optužio da sam se zalagao za ‘etničko čišćenje’. Bio je to moj kolega iz Zenice, neću mu pominjati ime, ali može se naći njegovo svjedočenje. Svim ostalim mogu halaliti, ali njemu ne mogu za takvu optužbu.”

SVJEDOCI I MEDIJI

Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namijenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Hafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina i prijatelji optuženih. Saslušano je 59 svjedoka, od ovog broja, 56 po prijedlogu optužbe i samo tri na osnovu prijedloga odbrane. Ukupno su izjave 23 svjedoka bile irelevantne sa stanovišta optužbe i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz prethodnog postupka, dok je čak 21 svjedok u većoj ili manjoj izmijenio iskaz dat u istrazi. U nekoliko je slučajeva iskaz poreknut u cjelini. Svjedoci su se uglavnom žalili na tretman tokom davanja iskaza. Neki su tvrdili da im je tekst svjedočenja manje ili više mijenjan, već prema tome kako je odgovaralo optužbi. Isljednici su se ponajviše služili ucjenama, raznim vrstama pritisaka i prijetnji. Rešid Hafizović kaže da ga je danima pratila UDBA, da su vršili psihički pritisak na njega, vodili ga na isljeđivanje i zahtijevali da potpiše iskaz koji će teretiti optužene, čak su mu i pištolj uperivali u glavu, ali na suđenju je rekao istinu. Bio je toliko preplašen da je nakon datog iskaza otrčao do prije iznajmljenog stana i 40 dana nije iz njega izašao, krio se od UDBA-e. Enes Karić kaže da su mu iskaz toliko izmijenili da ga nije prepoznao. Tako i slično bilo je i s drugim.

Međutim, većina svjedoka uspjela se oduprijeti pritisku i, bez obzira na potpisane izjave, pred istražiteljima na samom suđenju svjedočila je istinu. Tako da tužiteljstvo nije imalo dovoljno snažne argumente ni nakon svjedoka, a niti jednog trenutka sudije se nisu pitale kako je moguće da svjedoci masovno mijenjaju iskaze. Naravno da se nisu pitale jer su bile dio montiranja procesa. U pomoć priskaču mediji koji su trebali svojim lažnim i napuhanim izvještavanjem kod građana stvoriti atmosferu krivice optuženih, pa su tokom suđenja izvještavali kako se potvrđuju optužbe na sudu iako se dešavaju sasvim suprotne stvari u sudnici. Novinski članci bili su presuda prije presude: Podrivali društveno uređenje (Oslobođenje), Cilj islamska republika (Politika expres), Protiv Allahovih neprijatelja (Politika), Četa mala, ali zatrovana (Svijet), Protiv Ustava u ime Kur’ana (Start), Deklaracija mraka i mržnje (Oslobođenje), Aveti prošlosti u terorističkom plaštu (Oslobođenje), Bog u službi bratoubistva (Svijet) itd. Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić, koji je pisao da su optuženi “recidiv ideologije Trećeg rajha”. A nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: Neprijateljima države 90 godina zatvora.

NESTANAK MUSTAFE, SINA OMERA BEHMENA

Posljedice montiranog procesa iz 1983. godine osjetile su i porodice osuđenih kroz pritisak, praćenje od agenata UDBE i sl. Taj pritisak najteže je padao djeci, pa su se nekad odlučivali na radikalne poteze poput Mustafe Behmena, sina Omerovog, koji je 1985. godine, dok je Omer bio u zatvoru, jednostavno nestao. Imao je samo 16 godina. O tome piše Omer Behmen u autobiografskoj knjizi Na dnu dna:

“Putem školske omladinske (partijske) organizacije, roditeljima je zaprijećeno, da ne dozvoljavaju svojoj djeci da se druže sa mojom djecom. Neki roditelji su se sami od sebe pokazivali veliki patrioti, pa su zaprijetili svojoj djeci da se ne druže sa mojom djecom, uz objašnjenje da su to djeca ‘narodnog neprijatelja’, ‘nacionaliste’… I djeca iz mahale i iz škole više se ne igraju sa njima. Zaobilaze ih u širokom luku, kao da su gubavi. Znate kakva je to kazna za djecu, kad njihovi dojučerašnji najbolji prijatelji i drugovi iz školske ili mahale, koji su se do tada lijepo i dobro družili, okreću glavu i bježe od njih, da ne ulazimo u one sitne, dječije pakosti i uvrede. Jednog dana nema mog Mustafe. Tada je imao 16 godina… To je potrajalo pola godine da njega nema, ali bez ozbiljnih posljedica. Ona (majka Saliha, op. A. Dž.) ga je non-stop tražila, raspitivala se, išla gdjegod je znala ili mogla pretpostaviti da je tamo. Majka k’o majka, traži ga, ali ne gubi nadu. Sve su od mene krili, da me dodatno ne opterete. Ja ću tek kasnije, kada je pronađen, doznati šta je, ustvari, bilo. Helem, jednog dana od Enise Karabeg (mladomuslimanke koja je hapšena 1949. godine, a onda se udala u Istanbul, op. A. Dž.) iz Istanbula stiže Salihi haber da je Mustafa kod nje u Turskoj. Saliha odmah sa bratom u kola i pravac dolje. Mustafa jednostavno nije mogao izdržati taj pritisak, te pratnje, prijetnje, izolaciju i poniženja koje je organizirala UDB-a. Jednostavno je uzeo pasoš i na voz, naprosto, želio je početi novi život. Došao je do Istanbula, a odatle je produžio u Izmir. Inače, on je bio krupniji, fizički izrasliji za svoje godine, tako da vjerovatno nije bio ni upadan, nije privlačio pažnju policije, jer je ipak još bio dijete. Po dolasku u Izmir javio se nekim trgovcima, da mu daju posao, i da tu ima hranu i spavanje. On je ranije prikupio neke adrese i preko svoje raje iz Sandžaka s kojima je kontaktirao, odlučio se na takav korak, na bijeg iz zemlje… Ovi trgovci iz Izmira ga lijepo prime, ali ga ubrzo pošalju nazad u Istanbul, kod svojih ahbaba, jer tamo ima više Bošnjaka, i više posla za mlade njegovog uzrasta. Dakle, preko njihovih poznanstava došao je ponovo u Istanbul i javio se na jednu preporučenu adresu, u trgovinu. Međutim, taj s kim je kontaktirao nije znao bosanski jezik i odmah zovne Bosanku koja je stanovala u istoj zgradi. Kad će Allahovo davanje, odozgo dođe Enisa Karabeg, mladomuslimanka, Mostarka, sestra mog dobrog, starog prijatelja Ese, a Enisa je znala za slučaj da je nestao iz Sarajeva. Čim ga je vidjela, odmah je javila Salihi da je on tu. Saliha sa bratom Mujom odmah u Istanbul. Mustafa je ostao kod Enise još mjesec dana, našao nekog društva, psihički se oporavio i vratio se.”

 

PROČITAJTE I...

Karijera mu je bila turbulentna i puna iskušenja, a i do danas nije jasno zašto je u naponu kreativnih snaga napustio projektantsku djelatnost. Zlatno doba njegovog djelovanja veže se za period između 1935. i 1941. godine, kada u Vakufskoj direkciji realizira svoje najpoznatije projekte. U tom kratkom vremenu projektirao je i realizirao pedesetak vakufskih objekata širom Bosne i Hercegovine, što ga svrstava među najplodnije arhitekte u historiji naše zemlje

Kada sam prvi put krenuo na Marš mira od Nezuka do Potočara, htio sam se staviti u poziciju tih ljudi koji su prošli to sve u teškim uvjetima. Sada idem u Vukovar. Na neki način čovjek osjeća obavezu i dužnost da oda poštovanje prema stradanju ljudi. Svi koji su sposobni trebali bi bar jedanput proći od Nezuka do Potočara, otići u Vukovar i druga mjesta gdje su ljudi ni krivi ni dužni ubijeni, poručio je Mehić

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!