fbpx

FASCINACIJA EGIPTOM, ZAGONETKOM I METAFOROM

Ima turistička krilatica koja kaže da bi svaki intelektualac trebao, ako već putuje po svijetu, bar jednom posjetiti egipatski muzej u Kairu. U težnji da se zaustavi pljačka starina, Vlada Egipta osnovala je 1835. godine Službu za egipatske antikvitete. Služba je otvorila muzej Boulaq 1858. sa zbirkom koju je prikupio francuski arheolog Auguste Mariette u službi Ismail-paše

 

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Egipatska opisana i opipljiva drevnost i pripadajuća joj muzealizirana historija tek su dvije dimenzije unikatne i jedinstvene historije nad historijama. Dakako, to je tek jedna, prva i najglasovitija egipatska historija, ali egipatske su i one koje slijede, ptolomejovićevskog, grčkog i rimskog Egipta. A od stoljeća sedmog, doba islamskog Misira, s čarobnim gradom al-Kahirom, u kojem je hiljadugodišnji Univerzitet al-Azhar.

RUČAK U HELIOPOLISU, NASEROV MEZAR…

Čudno mi je danas da sam kao dječak percipirao Egipat vrlo bogatom zemljom, žitnicom poput savremene Amerike, koja pomaže muslimansku sirotinju u svijetu, pa i nas u sirotoj zemlji na Balkanu. Vozio nas je Mehmed u Heliopolis, a ja sam u autu čitao Sadatovu autobiografsku knjigu U potrazi za identitetom. Donio sam mu je iz Zagreba, gdje je izašla nekoliko mjeseci prije nego što smo krenuli u domovinu tog autora. Nosio sam je svugdje u želji da je što prije pročitam jer sam taj primjerak donio na dar svom domaćinu.

U Heliopolis smo pozvani na ručak kod jedne egipatsko-bosanske porodice. Domaćin je bivši egipatski oficir, ili pilot u mirovini, zaboravio sam, koji je svoju suprugu, još uvijek vrlo lijepu gospođu, upoznao u Sarajevu, Visočanku na studiju orijentalistike na Filozofskom fakultetu. I sada se sjećam njezine veselosti, sreće zbog iznenada otvorene prilike da govori jezikom svoje postojbine… Pred suton, rastajući se, njezin nas je suprug ispratio, sjeo u svoj auto i zamolio Mehmeda da ga slijedi. Stigli smo pred jednu džamiju. Bila je vrlo slična bosanskim džamijama. “Hoće da nam nešto pokaže…”, reče mi Mehmed. Pred džamijom je bijeli mramorni spomenik nad nepoznatim mezarom. Kad smo prišli sasvim blizu, vidjesmo da su na gornjoj plohi ispisane samo tri riječi: Gamal Abdel Naserom. Ganulo nas je. Svi smo mi voljeli Titove prijatelje. Iza svake posjete Jugoslaviji, nerijetko i Bosni, Nehrua, Indire ili Nasera povećavao se broj naših indira, naših nehrua i naših nasera. Ko danas ne zna bosanskog heroja Nasera!?

Šerifa mi prevodi kratki tekst iz turističkog vodiča o Heliopolisu: Kaže da je Heliopolis nekoć bio glavni grad staroegipatske države, riječ je grčkog porijekla i znači, među ostalim, razdvojba. Arheolozi misle da je star 7.000 godina, a da je glavnim gradom postao prije 5.000. Po predaji, u njemu je rođen Atum-Ra ili Amon-Ra. Danas je dio sjeveroistočnog Kaira, poznat po lokalitetima Matariye i Ain Shams (Sunčevo oko), znamenit po obelisku (Kleopatrine igle) i po Mirjaminom drvu (Odmorištu Djevice Marije kad je iz Palestine išla u Egipat).

Suton se za kratko vrijeme zgusnula u noć punu zvijezda. Bilo bi lijepo sad s terase Alabasterne džamije s brda Mokattan osmotriti panoramu Kaira. Ipak, ostavili smo to za ujutro, odmah nakon doručka, dok je živa još na 20-25 stepeni.

Svaki slobodan trenutak “učim” o ponekom egipatskom starodobnom totemu. Dok doručkujem, pomalo nepristojno, čitam dio eseja o skarabeju. Prvi put sam ga uživo vidio kad smo bili u oazi Hargi, kad smo se s djecom igrali, koturajući se po osunčanoj strani 50-metarske dine. Vidjeli smo skarabeja kako se pojavljuje iz pijeska, pokazujući da ima i svoj okrugli teret, izmet neke životinje koju će danas cijeli dan koturati i ni od čega napraviti nešto?!

Lijepo mi je ime skarabeja u jeziku Egipta, ali nije u jeziku Bosne. Govnar! Ali, neosporno je, ima čarobnu smaragdnu boju svoje tvrde opne. Skarabej je jedan od simbola starog Egipta. Egipćani su uvijek tražili nadahnuće u prirodi, citira se, koja je za njih bila učiteljica. Jedna velika knjiga života. Sve je u prirodi, od najmanjih stanovnika do zvijezda i galaksija, skrivalo u sebi duboke istine, sve je postajalo ključem odgonetanja beskonačnog broja tajni u univerzumu. Kotrljajući svoju kuglicu putanjom kretanja Sunca, od istoka prema zapadu, skarabej, taj marljivi radnik, u nju će, čim je oblikuje u savršen loptasti oblik, položiti jaja… i započeti razvoj novog života. U jednom egiptološkom eseju pročitanom u novosadskim Poljima godinu kasnije našao sam podatke da skarabejova larva prolazi kroz tri faze razvoja: bijelu, crvenu i crnu. Boje kroz koje putuje larva do skarabeja danas su obilježje nacionalnog stijega: bajrak crven, bijeli, crni.

I još nešto o skarabeju, pošto je među najprisutnijim turističkim suvenirima koji naši ljudi donose, ne toliko što znaju njegovo značenje nego im se jednostavno sviđa; evo još redak-dva: Skarabej je bio oličenje Kephera, jednog od triju lica vječnog boga Sunca: bog Ra simbolizira dnevno sunce, Atum noćno, skriveno, a Kepher, božanstvo s glavom skarabeja, personificira izlazeće sunce.

PANCIRNA KOŠULJA SVETOG GEORGA

Približavamo se al-Fustatu, najstarijem dijelu Kaira. Nekoć je pretežno naseljavao kristijanizirane Egipćane, Kopte. Kažu mi da im ime potječe od arapskog gibt ili kibt, što je izvedenica iz grčkog leksema Aigiptos, tj. Egipćanin. Kad je Egipat osvojen od Arapa u 7. stoljeću, taj kristijanizirani dio egipatskog naroda nastavili su zvati Koptima. Kopti imaju svoj jezik, ali danas se njime služe isključivo u liturgiji. Sad idemo u jednu od crkava, u čijoj je blizini i Koptski muzej, ne bude li zatvoren zbog vječitih popravaka.

Koptski muzej dijelom je u rekonstrukciji. I to baš onaj drevni, crkveni, ukopan u dubinu zemlje gdje se, kažu nam, skrivala Djevica Marija sa svojim suprugom Josipom. Smatra se da je obitelj bila u al-Fustatu za vrijeme Herodotova proganjanja prvih kršćana te da se zadržala u dijelu starog Kaira zvanog Abu Serga. Je li to ovaj prostor blizak muzeju, ukopan u zemlju, za koji mi kaže podvornik da se tu sakrivala Djevica Marija…, ali ko će to znati? U Muzeju sam stajao pred staklenom vitrinom. U vitrini pancirna košulja. Legenda na engleskom, prevodi nam Šerifa, tvrdi da je to košulja lično sv. Georga, Zelenog Jurja, “koji ubija zmaja”. Neki artefakti odnose se na sv. Marka, koji je po predaji boravio u Aleksandriji, gdje je postao prvi patrijarh. Kopti ne pamte svoj govorni koptski jezik. Koptski se čuje isključivo u bogoslužju. Jezik je pun arapskih riječi. Ime Stvoritelja egipatski kršćani i muslimani označavaju leksemom Allah. Sve koptske crkve izgrađene su tek nakon arapskog osvajanja Egipta.

DŽAMIJA OD ALABASTERA MUHAMEDA ALI-PAŠE

Muhameda Ali-pašu sultan Otomanskog carstva uputio je da smiri egipatske nemire i popravi lošu upravu. Ali-paša, Albanac porijeklom, izgradio je u al-Fustatu čudesnu džamiju. Izgradio ju je nad Kairom, na brdu Mokattam. Unutar zidina Saladinove Citadele iz 12. stoljeća Ali-paša je 1830. započeo zidati veličanstvenu džamiju. Dao je da zidove džamije izvana i iznutra oblože alabasternim pločicama, sličnim bijelom mermeru. Gradnja je završena 1857. godine. S džamijske terase, velike i prelijepe, pogled na Kairo zaista je impresivan. Zatekli smo se sa zaigranom djecom ispred šadrvana, na tom dvorištu. Nedaleko od šadrvana uklopljenog unutar gotovo lebdeće drvene konstrukcije kioska nalazi se sahat-kula.

Bilo je vrijeme podne-namaza. Iz zamagljenog horizonta Kaira iz neke udaljene džamije podiže se isprva jedva čujni ezan. A onda se, poput razlivenog zvuka od tisuću glasova, podiže bibajući val što započe, poput plime, puzati preko napuštena groblja, gdje s mrtvima žive zdravi i bolesni, ostavljena djeca i puka sirotinja, uzdižući se u neku neobičnu i lijepu akustiku rasprostrtu po dvorištu džamije unutar zidina Citadele. Kažu mi da je unutarnji džamijski dekor mješavina različitih elemenata, ne uvijek karakteristične za islamsku umjetnost, ali, djeluje lijepo u plavim tonovima keramike, s ispisima kur’anskih ajeta koji teku u nizovima poput vječite rijeke na kojoj se nikada ne može ožednjeti.

U džamiji je visoki kameni sarkofag njezina osnivača i graditelja Muhameda Ali-paše. Zapamćen je kao osnivač posljednje dinastije kraljeva, uvršten među najznačajnije i najnaprednije vladare modernog Egipta. U njegovo doba Egipat je uživao u blagostanju kakvo se stoljećima prije njega nije vidjelo.

Iza podneva smo vozili vrlo sporo uz groblje puno dječijeg smijeha i plača, mirisa kuhanih jela, zapečenog mesa i mirisa tek ispečenog hljeba. Eto vidiš, ni smrt ni život ne žive sami za sebe.

EGIPATSKI MUZEJ, NEUSPOREDIVI

Ima turistička krilatica koja kaže da bi svaki intelektualac trebao, ako već putuje po svijetu, bar jednom posjetiti egipatski muzej u Kairu. Muzej ima izloženih 136.000 eksponata, a stotine hiljada drugih sklonio je u podzemna skladišta. U težnji da se zaustavi pljačka starina, Vlada Egipta osnovala je 1835. godine Službu za egipatske antikvitete. Služba je otvorila muzej Boulaq 1858. sa zbirkom koju je prikupio francuski arheolog Auguste Mariette u službi Ismail-paše. Zbirka je čuvana u aneksu pašine palače u Gizi do 1880. godine, a potom se premješta u neoklasicističko zdanje (u kojem smo ga i mi posjetili) na Trgu Tahrir 1900. Veličanstveni inventar grobnice faraona Tutankamona, otkrivene 1922. godine, fasciniraju žive oči koje se dolaze suočiti s ljepotom već i same spoljašnjosti faraonovog sarkofaga, te njegovih upotrebnih predmeta koji su ga dopratili u zagrobni svijet zamišljen u gluhoj drevnosti.

Promatramo i tiho koračamo pored kamenih skulptura životinja koje imaju posebna značenja u egipatskoj kozmogoniji. Bikovi, krave, žabe, mačke… Kolone papirusa, pa onda namještaja, nosiljki, stolica, divana do faraonskih skulptura, anonimnih faraonskih pisara, velikih svećenika… i posebne odaje pod stražnjom, gdje je stremila moja posebna pozornost, moja velika naklonost i moja gotovo opsesivna očuđenost: soba u kojoj je samo on, faraon, sin božanskog Horusa. Čekali smo da jedna grupica, dvoje-troje ljudi, ostane “nasamo” s dječakom-faraonom i da obavi s njim svoj “nijemi” razgovor. Ko ga je ubio? Ko mu je ostavio, prije nego je grobnica zatvorena, cvijeće što je 1992. godine još uvijek postojalo kad je, otkrivši ga, u grob ušao Howard Carter? Gdje je ona pločica o kojoj i danas pričaju da su je iznad sarkofaga mladog faraona pronašli, a na kojoj je pisalo Smrt će snaći one koji ometaju faraonov san?

Ništa toliko ne grije dušu, ne raduje oči, ne proširuje spoznaje – koliko putovanja i susreti s nepoznatim ljudima i drevnim kulturama koji su postojali i kojih danas nema. U izmaglici sjećanja vidim mjesta na kojima sam stajao sa svojom obitelji. Bilo je to pred zagonetnom sfingom i pred neodgonetnutim misterijem piramida.

 

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!