fbpx

EU se solidarizira s Grčkom, koja ubija izbjeglice, a kritizira Tursku, koja ih je primila četiri miliona

Uprkos mnogobrojnim pozivima upućenim iz Turske međunarodnoj zajednici da se teret izbjegličke krize podijeli, čula su se samo obećanja bez konkretnih djela. A problem izbjegličke krize ne može biti samo turski problem već je to problem cijelog svijeta i svih onih koji se pozivaju na humanost. Nažalost, oni koji su plakali ili se pravili da plaču pred fotografijom utopljenog dječaka Aylana, kada je došao red da svoju humanost i ljudskost pokažu djelima, odlučili su se ostati samo na “suzama”

 

 

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Prošlo je skoro pet godina otkako se dječak Aylan, koji je tada imao samo četiri godine, utopio u Egejskom moru, nakon čega je njegovo malo tijelo pronađeno na obali turskog grada Bodruma. Aylan je zajedno sa svojom porodicom pokušavao pobjeći od Asadovog režima i vjerovatno imao samo jednu želju, a to je da živi svoje djetinjstvo negdje pod sigurnijim nebom. Nakon prevrtanja čamca, utopio se zajedno sa svojom majkom i bratom, a samo je otac preživio. Tada je fotografija tijela malog Aylana, kako beživotno leži u crvenoj majici i u plavim pantalonama, obišla cijeli svijet, na šta je malo ko ostao ravnodušan. Može se reći da je Aylan jedno vrijeme bio i simbol zločina koji se dešava u Siriji, kao i cijele izbjegličke krize. Uprkos svim tadašnjim reakcijama, danas zasigurno možemo reći da svijet opet nije naučio lekciju.

U januaru ove godine beživotno tijelo četverogodišnje djevojčice Erve iz Sirije pronađeno je smrznuto. Mala Erva, nakon što je roditelje izgubila u bombaškom napadu u Idlibu, s ostatkom porodice krenula je u nadi da će napustiti Siriju i pronaći negdje bolji i sigurniji život. Ali, nažalost, javnost je za nju saznala fotografijom promrzlog tijela koje leži na zemlji. Da su međunarodne sile išta naučile od sudbine malog Aylana, vjerovatno se mogla spriječiti ovakva smrt ove djevojčice. Ili, ako bismo išli još dalje u prošlost, da je Evropa izvukla pouku iz Agresije na Bosnu i Hercegovinu, kako tvrde da jesu, zasigurno je da se moglo spriječiti krvoproliće u Siriji, a samim time i tužne životne priče sirijske djece.

Ponudivši utočište za skoro četiri miliona izbjeglica iz Sirije, Turska je bila zemlja koja je više od svih drugih pomogla da se smanji broj sudbina kakve su zadesile Aylan i Evru. Mnogi od onih koji su pokušali nastaviti dalje završavali su ili kao dječak Aylan ili su većinom vraćeni u Tursku.

Sve životne potrebe ovih miliona izbjeglica do sada je gotovo u potpunosti snosila sama Turska. Uprkos mnogobrojnim pozivima upućenim iz ove zemlje međunarodnoj zajednici da se teret izbjegličke krize podijeli, čula su se samo obećanja bez konkretnih djela. A problem izbjegličke krize ne može biti samo turski problem već je to problem cijelog svijeta i svih onih koji se pozivaju na humanost. Nažalost, oni koji su plakali ili se pravili da plaču pred fotografijom utopljenog dječaka Aylana, kada je došao red da svoju humanost i ljudskost pokažu djelima, odlučili su se ostati samo na “suzama”. Opravdano je pomisliti da su sve osude za zločine u Siriji, sve tople riječi za izbjeglice upućene od međunarodne zajednice zapravo samo maska iza koje se krije jedino briga evropskih zemalja kako spriječiti dolazak izbjeglica.

Danas, kada je Turska izbjeglicama otvorila svoje granice prema drugim državama, svi oni koji kritiziraju Tursku zbog ove odluke trebali bi znati da razlog izbjegličke krize nije Turska, već Asadov režim i zločini koje čini u Siriji. Izbjeglicama koje žele nastaviti dalje iz Turske krajnji cilj nisu ni Grčka, a ni Bosna i Hercegovina, niti bilo koja druga balkanska zemlja, već neka od razvijenijih zemalja Evropske unije. Međutim, dokle ide dvoličnost Evropske unije, možemo vidjeti i kroz posljednja dešavanja na grčkoj granici.

Naime, približno sto pedeset hiljada izbjeglica napustilo je Tursku i uputilo se prema Grčkoj. Na granici su ih dočekali suzavcem, koji grčka policija baca ne obazirući se na djecu. Do sada je ubijeno dvoje migranata, a nekoliko ih je ranjeno. Osim toga, oni koji uspiju prijeći grčku granicu i zatim budu uhvaćeni nailaze na razne torture, bivaju premlaćeni, oduzima im se novac i goli se vraćaju prema Turskoj. Slično kako je djelovala i hrvatska policija, koja je silom slala migrante u Bosnu i Hercegovinu.

Nakon ovako nehumanog djelovanja grčkih vlasti, Turska je poslala humanitarnu pomoć kako bi pomogla izbjeglicama na granici. Bitno je napomenuti da Turska nikada, ni na koji način nije izbjeglicama koje se nalaze u Turskoj poručila da trebaju napustiti Tursku. Sve izbjeglice u ovoj zemlji i dalje imaju humane uvjete za život, a prema evropskim državama kreću samo oni koji to sami žele.

Iako su se očekivale osude zbog nehumanog ponašanja grčke policije prema izbjeglicama, Evropska unija u javnost je izašla s izjavom podrške Grčkoj, obećavajući 700 miliona eura, od čega će polovina odmah biti uplaćena. Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen izjavila je kako se Grčka suočava s teškim zadatkom, te da je njihova zabrinutost ustvari i zabrinutost Evropske unije, te je naglasila da se solidariziraju s ovom svojom članicom.

Teško je sjetiti se da je Evropska unija do sada Turskoj uputila tako snažnu poruku podrške i solidarnosti. Od obećanih šest milijardi eura Turskoj za izbjeglice, prošlo je skoro četiri godine, a stigla je tek polovina ove sume. A osim četiri miliona izbjeglica koje se nalaze u Turskoj, postoji i mogućnost novog izbjegličkog vala iz Sirije prema Turskoj, što kao da uopće ne zanima zvaničnike Evropske unije.

Njemačka kancelarka Angela Merkel prošle sedmice izjavila je kako je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan svoje nezadovoljstvo trebao izraziti kroz dijalog s Evropskom unijom, a ne otvarajući granice. Očito je da i Merkel zaboravlja na činjenicu da Turska vlada već nekoliko godina svoju zabrinutost, teret koji podnosi, te nezadovoljstvo u izostanku podrške izražava upravo dijalogom, koji je zbog stava Evropske unije, nažalost, više bio monolog, jer Tursku niko nije htio čuti. Međutim, sada, kada grčke vlasti neljudskim ponašanjem zaustavljaju izbjeglice, a zbog toga dobijaju riječi hvale i podrške, zaboravlja se da je upravo Turska već godinama sama podnosila teret izbjegličke krize i sama spriječila odlazak miliona izbjeglica prema evropskim zemljama.

Potrebno je istini pogledati u oči, priznati dosadašnje žrtvovanje Turske i shvatiti da izbjeglička kriza nije samo turski problem, te da razlog njenog postojanja nije Turska već da su to Asadove režimske snage. Kako bi se napokon riješila izbjeglička kriza, umjesto kritiziranja Turske, zar nije vrijeme da se konkretno reagira na Asadove zločine i u konačnici zaustavi rat u Siriji?

PROČITAJTE I...

“Bacanje para”, “ko će ih napuniti”, “bespotrebno” – mali su asortiman “argumenata” kojima se opozicija gađala kada su građene bolnice u Turskoj. Sada su te bolnice volšebno postale “prepreka” u borbi protiv pandemije. Mozak staje pred takvom “argumentacijom”

Napadna histeričnost i otvoreno politikantstvo tolike su i takve neprijatne frekvencije da se čini kako mnogi žale što na prostoru Sarajeva i Federacije nema većeg broja oboljelih kako bi onda za takvu situaciju mogli optuživati trenutnu vlast i prikazivati je nesposobnom i nedoraslom situaciji. Morbidno, odvratno i dušmanski

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!