Etničko čišćenje u državi “koja nije bila u ratu”

Epilog pljevaljske golgote zastrašujući je – iz pograničnog pojasa prema Bosni i Hercegovini, zbog ubistava, silovanja, paljevine i pljačke kuća, od 1992. do 1995. godine iseljeno je 95 posto Bošnjaka. A to nikako ne može biti posljedica sporadičnih incidenata, nego je rezultat dobro osmišljenog, pripremljenog i na sistematičan način provedenog plana da se s ovog područja zauvijek protjeraju Bošnjaci. A Crnu Goru i njen tadašnji crni režim više niko i ne spominje

 

Piše: Elvir RESIĆ

Novopazarski sandžak, ili jednostavno Sandžak, bio je dio Bosne sve dok ona 1878. godine nije pala pod austrougarsku okupaciju, kada Sandžak ostaje u okviru Osmanske države. Tridesetak godina poslije, tokom balkanskih ratova, sjeverni dio Sandžaka osvaja Srbija, a južni Crna Gora. U Srbiji su danas Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Prijepolje i Priboj, a u Crnoj Gori Pljevlja, Bijelo Polje, Rožaje, Berane, Plav, Gusinje s drugim manjim mjestima. Tamošnji Bošnjaci stoljećima su žrtve najstrašnijih masovnih zločina, koji su u određenim razdobljima poprimali karakter genocida.

Stradanje Bošnjaka Sandžaka traje dugo, više od dva stoljeća. Intenzivni pokušaji njihovog istrebljenja započeli su još početkom 19. stoljeća, kada je, u vrijeme srpskog ustanka 1809. godine, pod vodstvom Karađorđa Petrovića, na prevaru likvidirano više od dvije hiljade stanovnika Sjenice, a najstarija džamija u tom kraju, ona u Kladnici, do temelja je spaljena. Od tada do danas, Srbi i Crnogorci ubijali su i protjerivali komšije Bošnjake, u ratovima i mimo njih. Zločin neslućenih razmjera dogodio se između svjetskih ratova, u vrijeme jugoslavenske kraljevine u mjestu Šahovići 1924. godine. U noći između 9. i 10. novembra Crnogorci su na najsvirepiji način pobili više od šest stotina civila. Šahovići su u potpunosti “očišćeni” od Bošnjaka, a mjesto je dobilo kršteno ime – Tomaševo.

Dvije decenije nakon toga, sandžački Bošnjaci ponovo su žrtve masovnog i dobro isplaniranog četničkog zločina. Uz bosanske čaršije Čajniče, Višegrad, Foču i Goražde, najviše su stradali Pljevlja i Bijelo Polje, gdje su zločinačke horde Pavla Đurišića 1943. godine pogubile na hiljade bošnjačkih civila, mahom žena i djece.

Devedesetih godina prošlog stoljeća Srbija i Crna Gora, zvanično i dokumentirano, izvršile su agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, ali na njihovoj teritoriji rata nije bilo. Međutim, njihovim režimima to nije bila prepreka da sandžačke Bošnjake, građane Srbije i građane Crne Gore, sistemski zastrašuju, protjeruju, ponižavaju i ubijaju. Torture koje su vlasti tadašnje Jugoslavije provodile nad Bošnjacima Sandžaka, posebno od 1992. do 1995. godine, bile su dio velikosrpskog plana, a koji je artikulirao četnički vojvoda, danas poslanik u Narodnoj skupštini Republike Srbije Vojislav Šešelj, da se pogranični pojas Crne Gore i Srbije prema Bosni i Hercegovini “očisti” od Bošnjaka. Ako je u dijelu Sandžaka koji administrativno pripada Srbiji najviše stradao narod pribojskog kraja, u Crnoj Gori najveće zlo pogodilo je Bošnjake Pljevalja. Njihova sudbina najstrašniji je dokaz da su zločinački velikosrpski projekt (da se Bošnjaci istrijebe (pobiju i protjeraju) iz pograničnih područja prema Bosni i Hercegovini) otvoreno podržavale i u djelo provodile crnogorske vlasti. Nemoguće je jednim tekstom opisati toliko zlo, pa i samo pobrojati sve slučajeve zastrašivanja, ponižavanja, protjerivanja i likvidiranja Bošnjaka Pljevalja, previše je stravičnih događaja za koje postoje jasni dokazi, dokumenti i svjedoci, a ovdje će biti spomenuti samo neki od njih.

Golgota pljevaljskog naroda započela je i prije zvaničnog početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Još u jesen 1991. godine tridesetak pljevaljskih Bošnjaka, zbog odbijanja da idu na dubrovačko ratište, privedeno je u vojni zatvor u Podgorici, gdje su proveli dvadeset dana, a protiv njih su crnogorske vlasti povele i krivični postupak. Već od oktobra počinju napadi na prostorije pljevaljskog ogranka SDA, kao i na objekte islamske zajednice. Paljene su džamije, rušene munare, skrnavljena mezarja, imovina imama, ali, naravno, počinioci tih nedjela nikada nisu pronađeni.

Noć 8. marta 1992. godine Bošnjaci Pljevalja proveli su bježeći iz jednog kraja grada u drugi jer su smrtonosne cijevi svakojakog oružja bile uperene u sve što je bošnjačko. Četnički vojvoda Čeko Dačević progonio je bošnjačko stanovništvo, prijeteći da će ih sve pobiti.

Nakon te noći, u Pljevljima više nije bilo mira. Već sutradan, Bošnjaci su se pokrenuli na iseljeništvo, a one koji su ostali čekalo je stradanje neslućenih razmjera, i to u zemlji koja nije bila zahvaćena ratom. Kao ni 1924. godine u Šahovićima.

Tokom rata koji su Srbija i Crna Gora vodile protiv Bosne brojne izbjeglice iz Foče, Čajniča i drugih bosanskih mjesta pogođenim stravičnim zločinima spas su potražile u Pljevljima, računajući da će tamo biti sigurniji. A grdno su se prevarili. Pljevaljska policija mnoge od njih hapsila je i vraćala na klanje u Bosnu. Ali ni to za ispunjenje projekta nije bilo dovoljno, pa je 9. maja uhapšen i mještanin pljevaljskog sela Kava Mujo Korora, a zatim predat Vojsci RS-a u Čajniču, nakon čega je ubijen. U julu 1992. godine, u bošnjačkom selu Vitine ubijeni su Šaćir Ramović i Omer Durak. Od tada je ovo selo potpuno prazno.

Zbog zastrašivanja i zlostavljanja lokalnog stanovništva, do jula 1992. godine u potpunosti su bila “očišćena” bošnjačka sela: Madžari, Vukšići, Budijevići, Ograde, Čerijenci, Brdo, Stražice, Plansko, Močevići, Kruševci, Kava, Bunguri, Ravni, Klakorine i Đenovići, a kasnije su opustošena i sela Mrčići, Rujevica, Hajlovine, Kržova i Lugovi.

Zbog torture nad Bošnjacima, u Pljevljima je održana 7. augusta 1992. godine posebna sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, na kojoj su prisustvovali predsjednik Crne Gore Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović. Iako su prestravljeni Bošnjaci Pljevalja očekivali mirnije dane, torture nad njima su, nakon ove sjednice, postale veće i strašnije.

Tokom ljeta 1992. godine Vojska Republike Srpske je Bošnjake koji su se nalazili na liječenju u pljevaljskoj bolnici odvodila u Čajniče i tamo ubijala. Zijad Velić ubijen je na Mostini kod Čajniča, a Ibrahim Sandal iz sela Kunovo bio je pobjegao u Bukovicu, prijavio se crnogorskoj policiji misleći da će biti zaštićen. Međutim, policija ga je predala Vojsci Republike Srpske, koja ga je odvela u Foču i ondje likvidirala.

U oktobru 1992. godine u Bukovici su ubijeni otac i sin Hajro i Ejup Muslić. Početkom novembra vojska i policija intenzivirali su nasilje nad Bošnjacima, tražeći navodno skriveno oružje i prijeteći likvidacijom ako Bošnjaci ne napuste svoje kuće. Tih dana u selu Vukšići, u ranim jutarnjim satima, pripadnici vojske i policije SR Jugoslavije upali su u kuću Himze Stovraga, te ga pretukli rukama, nogama i palicama. Prema sjećanju njegove supruge Zlatije, na kraju mu je izvjesni Goran Zindović zaprijetio da ih na ovom mjestu ne smije sačekati do sutra, nakon čega se Himzo objesio u blizini vlastite kuće. Na autobuskoj stanici u Pljevljima 5. novembra 1992. godine pripadnik Vojske Jugoslavije usmrtio je jednu Bošnjakinju, u trenutku kada je u naručju držala malo dijete.

Potpuno svjesni kakav teror provode nad pljevaljskim Bošnjacima, u februaru 1993. godine Komanda Vojske Jugoslavije spriječila je misiju KEBS-a i strane novinare da posjete Bukovicu, uz obrazloženje da nikome ne mogu garantirati sigurnost. Pripadnici redovne vojske i zvanične policije, rezervisti i razni zločinci-dobrovoljci svakodnevno su bacali bombe na bošnjačke poslovne objekte. Vlasnici su iz straha objekte napuštali i zatvarali, tako da je do marta 1993. godine, od ukupno 400 bošnjačkih radnji, ostalo raditi samo njih pet. Naravno, pošteđeni nisu bili ni islamski vjerski objekti. U selu Planjsko 19. aprila 1993. godine do temelja je spaljena džamija, a mjesec poslije, eksplozivom je srušena munara džamije u selu Raščići.

U junu 1993. godine u pljevaljskom selu Piperi Majoš Vrećo ubio je Džafera Đogu, čije je tijelo pronađeno zatrpano granjem i lišćem. Istraga je utvrdila da je Vrećo naredio Đogi da legne, a onda mu tri puta pucao u glavu iz automatske puške.

Zločini su nastavljeni i narednih godina. U junu 1994. godine, u kuću Huse Bekana u selu Hajlovine upalo je nekoliko vojnika, među kojima je Husina supruga Hajra prepoznala Milorada Brkovića i Dragu Kalajdžića. Tražili su oružje, a Huso im je predao pištolj, za koji je imao dozvolu. Nakon toga su mu vezali ruke, rezali nožem po glavi i divljački ga pretukli. Od zadobijenih povreda, Huso je umro dva mjeseca poslije.

Patnja naroda Pljevalja nije prestala sa zvaničnim završetkom rata protiv Bosne i Bošnjaka.

Prostor Bukovice posjetile su 10. aprila 1996. godine ekipe UNHCR-a te predstavnici Švicarske fondacije i Danskog savjeta za izbjeglice. Nakon što su se humanitarci uvjerili kakva pustoš nakon progona Bošnjaka vlada ovim krajevima, obavezali su se da će prognanicima popraviti kuće i omogućiti im povratak. Međutim, kada je već popravljeno prvih sedam kuća i kada je trebalo da se u njih usele njihovi vlasnici, kuće su ponovo demolirane, čime je Bošnjacima upućena poruka da od povrataka nema ništa. Tragediju tamošnjih Bošnjaka možda je ponajbolje opisao predsjednik SDA Crne Gore Harun Hadžić, koji je tokom posjete Pljevljima u julu 1996. godine za medije izjavio da je proces etničkog čišćenja Bošnjaka u ovoj najzapadnijoj sandžačkoj općini nastupio još 1991. godine bombaškim napadima na njihove kuće i lokale, a da je proces iseljavanja Bošnjaka dobio na intenzitetu nakon otmice u Bukovici u februaru 1993. godine i nakon više ubistava. Hadžić je konstatirao i da, “zbog straha i nesigurnosti, nemogućnosti zapošljavanja, posebno zbog zabrane povratka u svoje domove i rada na svojim imanjima, kao i raznih pritisaka od strane aktualne vlasti, prijeti potpuni nestanak Bošnjaka ove općine.”

Epilog pljevaljske golgote zastrašujući je – iz pograničnog pojasa prema Bosni i Hercegovini, zbog ubistava, silovanja, paljevine i pljačke kuća, od 1992. do 1995. godine iseljeno je 95 posto Bošnjaka. A to nikako ne može biti posljedica sporadičnih incidenata, nego je rezultat dobro osmišljenog, pripremljenog i na sistematičan način provedenog plana da se s ovog područja zauvijek protjeraju Bošnjaci. A Crnu Goru i njen tadašnji crni režim više niko i ne spominje.

PROČITAJTE I...

Ne može se Lovrenoviću poreći da promovira svoju viziju Bosne, kao i da smatra da postoji bosanski duh, no, umjesto nekritičke promocije, Bošnjacima bi bilo oportunije i korisnije analizirati ih, pa i polemizirati s tim tekstovima jer, sa stajališta njihove povijesti, tradicije i identiteta, pa i one najnovije historije koju još itekako pamtimo, nisu prihvatljivi i počesto su saturirani upravo suprotnim namjerama od one koju površni čitalac ili nekritički podržavalac percipira. U tom smislu je indikativan intervju za Dane crvenog fratra Dragana Bojića. Po srpskom piscu Ivi Andriću i hrvatskim nacionalromantičarima, franjevci su dobri duh i jedini nosioci civilizacijskih vrijednosti Bosne, ergo oni koji su za razliku od Bošnjaka čuvali duh Bosne

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!