Estetika, etika i Šaban Šaulić: Njima njihovi, a nama naši heroji

O kakvoj je ovdje zamjeni teza riječ? Kako je moguće da su za Grebom uz taktove Pink Floyda plakali i žalili isti ljudi kao i za Šabanom Šaulićem?! Nespojivo i nevjerovatno, a opet moguće, jer ako nemate dodir s etikom, kao što to očito nemaju Pašović i Burić, imate problem s estetikom.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Nauka o lijepom, estetika, i nauku o moralu, etika, usko su povezane filozofske discipline. Jedna uvjetuje drugu. Primjerice, nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku u sredinama gdje to nikada ne bismo očekivali slušale su se tzv. cajke Cece Ražnatović.

Stoga je bilo opravdano postaviti etičko pitanje kako je moguće da neko ko je preživio genocid i etničko čišćenje koje su, među ostalim srpskim jedinicama, provodile jedinice Željka Ražnatovića Arkana može slušati cajke u izvedbi njegove supruge Cece. Njene pjesme slušale su se sredinom devedesetih u autobusima, u automobilima s otvorenim prozorima, po raznim kafanama, bez imalo srama i bez razumijevanja šta ova “pevaljka” ustvari predstavlja.

Primjerice, zamislimo da se u Engleskoj ili Francuskoj 1946. godine na isti način slušala muzika omiljena među nacističkim koljačima. Nezamislivo! Bez obzira što se ustalilo reći da se o ukusima ne raspravlja, pa ni onim muzičkim, ovdje se postavlja temeljno pitanje suodnosa estetike i etike. Odnosno, ko nema razvijen muzički osjećaj za estetsko i uhu mu godi cajka Cece Ražnatović, vrlo je vjerovatno da nije u stanju donijeti ni etički sud o ljubavnoj muzi jednog ratnog zločinca i mafijaša.

Nakon objavljivanja fotografija Lepe Brene na kojima pozira u uniformi tzv. VRS, svojevremeno se odigrala čitava medijska drama u Sarajevu gdje je trebala održati koncert, a javnost je bila podijeljena. Fotografije i spot koji se mogu naći na internetu neosporno su svjedočili da je Brena svoje obline smjestila u četničkoj odori i da u spotu pod nazivom Ljubav je, koji je snimila za propagandne svrhe srpske vojske, nosi srpsku uniformu i onu ozloglašenu crvenu beretku pod kojom su po Bosni ubijali najveći zločinci koje ova zemlja pamti.

Uz to, spot promovira spremnost srpskih vojnih postrojbi koji na zvukove muzike spremno skaču na gotovs u nekoj vojarni. Ostaje pitanje koliko je nevinih ljudi srpska vojska zaklala dok je slušala pjevušenje Lepe Brene i njene pjesme Ljubav je, a koliko je tek zaklala uz cajke jedne Cece Ražnatović, miljenice i ljubavne muze zločinca Arkana.

Etičkim pitanjima koja proizlaze iz ovog nema kraja. Nema kraja ni našoj gluposti ili, bolje bismo mogli reći, našem neukusu. Možemo shvatiti da neko sluša takvu muziku, ali nejasno je da je takav (ne)ukus jači od osjećaja ljudskog dostojanstva.

Slična pitanja možemo postaviti i u vezi s nedavno tragično poginulim pjevačem narodne muzike Šabanom Šaulićem. Aleksandar Vučić ga je u svom telegramu saučešća nazvao iskrenim prijateljem i kraljem srpske muzike. To i ne čudi, jer je i Šaulić na glavu svojevremeno ustoličio crvenu beretku srpske vojske i nije mu smetalo što su vojnici s gotovo identičnim kapama i od iste države finansirani, instruirani i obučavani klali muslimane u Bijeljini, mjestu otkud je njegova majka i u kojem je proveo dio života.

Pjevao je Šaulić i za Fikreta Abdića, a devedesetih godina 20. stoljeća bio je omiljeni izvođač (ili iskreni prijatelj) Miloševićevih novoustoličenih političkih voždova.

Sve ovo nije etički zasmetalo režiseru Harisu Pašoviću da za medije poruči kako je Šaulić bio “veliki umjetnik i čovjek koji se rađa jednom u stoljeću” i da je “ono što je bio u narodnoj muzici zaista jedinstveno”. I zaista jeste. Ono što je Pink Floyd za rokenrol, dakle klasika, to je Šaban Šaulić za savremenu inačicu narodne muzike iz bivše Jugoslavije, a koju danas nazivamo turbo‑folk, ili, po nekima, ispravnije srbofolk.

Dakle, Šaulić je klasika za jednu Daru Bubamaru. To je golemo i važno za one koji slušaju takvu glazbu. Ali, Pašović sluša Pink Floyde. Ili smo barem tako mislili. Nedavno je uz taktove Floyda ispratio svog velikog prijatelja Zdravka Grebu, kojem je srčano govorio na komemoraciji. O Grebi, koji je za muzičku referencu uzimao Pink Floyde, pisao je kao o velikanu i publicista Ahmed Burić, da bi nekoliko sedmica poslije objavio in memoriam Šabanu Šauliću, također kao velikanu.

O kakvoj je ovdje zamjeni teza riječ? Kako je moguće da su za Grebom uz taktove Pink Floyda plakali i žalili isti ljudi kao i za Šabanom Šaulićem?! Nespojivo i nevjerovatno, a opet moguće, jer ako nemate dodir s etikom, kao što to očito nemaju Pašović i Burić, imate problem s estetikom.

Ustvari su sarajevski prominentni FGR-ovci s umjetničke scene plakali na temu u kojoj se prepoznaju – jugonostalgija. Jer upravo je Šaulić, uz “lepo” Brenino bedro, podsjećanje na ono zlatno doba raspjevanih naroda bivše Juge. Uzalud to da su iz istih redova nekada kukali da je turbo-folk uništio Jugoslaviju, a tada su u njega svrstavali i Šaulića i šauliće, dok su Breni nekada pripisivali grozomorni kič, a danas je kraljica zabavne muzike, legenda, klasika. Pa o kakvoj zamjeni teza jednog Burića i Pašovića govorimo? Oni naprosto osjećaju da ono što je uništilo Jugoslaviju sada spašava tzv. regiju.

Jer, Šaulić jeste regionalna tema, baš kao i Fahreta Jahić, a time je i tema nadobudne sarajevske FGR građanštine koja od tzv. regije želi biti posvojena. Uz to, i Brena i Šaulić imaju neke veze s Bosnom i muslimanima, oboje su posvojeni u prostor srbofolka i oboje su na glavi nosili crvenu beretku. Što reći nego da je (ne)ukus pobijedio i da će, ne dao Bog, opet neko pjevati Hajde da se volimo dok nas deportiraju ili kolju?! Ima u tome nekog izazova, rekli bismo, jer estetika i etika idu zajedno baš kao što eros ide uz tanatos, odnosno smrt.

No, kada smo kod beretki, nedavno nas je napustio Zejd Dukmenić, beretka koja je branila Bosnu, beretka koja se nekada zvala Željko i koja je rođena u Osijeku. Beretka koja nije regionalna tema, ali jeste važna za preživljavanje Bosne i Bošnjaka. Neka mu je vječna slava i rahmet! Što se tiče ostalog, posebno zamjena teza, treba poručiti: “Njima njihovi, a nama naši heroji.”

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!