fbpx

Erdoğan ne blefira

Podmuklim napadom na turske vojnike, za koji je dobio koordinate od Rusa, Damask je jednim potezom pretvorio sve svoje vojne snage i vojnu infrastrukturu u legitimnu metu vojske Republike Turske i zapravo isprovocirao da se akcija, koja bi ionako uslijedila poslije isteka ultimatuma da se povuče na linije dogovorene septembra 2018. u Sočiju, počne koliko odmah. Tek u nedjelju, 1. marta, svijet je saznao ime operacije – “Proljetni štit”

Piše: Bojan BUDIMAC

 

Kada su vijesti o pogibiji 33 turska vojnika počele stizati u sitne sate petka, 27. februara 2020, i bez detalja koji će se iskristalizirati tek nekoliko dana kasnije, bilo je jasno da će to najvjerovatnije biti prijelomni trenutak krize u Idlibu.

U prošlom broju Stava, u tekstu o krizi u ovoj sirijskoj pokrajini, napisao sam da tursku riješenost da odbrani svoje interese i opstanak nije uputno previše testirati. Da li je ovo bio test kako bi se provjerilo da li je tursko dovlačenje vojnika i vojnog hardvera blef? Ako jeste, koji je god “pokeraš” (Asad ili Putin) došao na tu “sjajnu” ideju, kao da je spavao pod kamenom posljednjih 17 godina.

Naime, turski predsjednik Erdoğan ne blefira – tačka. Igra otvorenim kartama, ako ćemo da se držimo te analogije, jeste konstanta politike Republike Turske, do mjere da je ministar odbrane Hulusi Akar u ekskluzivnom intervjuu CNN-Türk televiziji prije dvije nedjelje implicirao da je ta otvorenost možda i hendikep. No, da ne bude zabune, nije to rekao kritike radi, nego naprotiv, s određenom dozom ponosa. Kada se pogledaju obećanja data Turskoj i ugovori sklopljeni s njom, bilo da je riječ o SAD-u, EU ili Rusiji, koji su odmah prekršeni na štetu Turske, čovjek se sjeti one da se “ljudi drže za riječ, a volovi za rogove”.

Rusko saopštenje (objašnjenje) o “incidentu” u Idlibu bilo je bizarno u svoj svojoj nekoherentnosti. Te, nismo znali da su turski vojnici ondje jer nam nisu bile dostavljene koordinate, ali nismo mi, nego Asad, a zapravo turski vojnici bili su ondje gdje ne treba (i gdje Rusi nisu znali), a blizu “terorista”. Groteskni biseri saopštenja su da je Rusija učinila sve što je moguće da osigura sigurnost turskih trupa na promatračkim tačkama u Idlibu, te da je Moskva po saznanju o turskim žrtvama učinila sve kako bi sirijskom režimu nametnula potpuni prekid vatre. Saopštiše i ne pocrvenivši.

Mnogo nestašna marioneta taj oftalmolog iz Damaska! Ne samo da se oglušio na gazdino “činjenje svega” da prestane nego je i mislio nastaviti ofanzivu protiv civila u Idlibu kao da se ništa nije dogodilo. Međutim, nevjerovatne proporcije “neposlušnosti” otkrio je turski ministar odbrane Hulusi Akar u subotu, kada je bacio malo više svjetla na događaj od četvrtka i saopštio javnosti da napad na turske vojnike (konvoj za snabdijevanje jedne od promatračkih tačaka) nije prestao ni nakon što su Rusi obaviješteni o njemu, te da su čak napadana i ambulantna vozila koja su došla po ranjenike. Nepotrebno reći, u potpunosti je odbacio rusko saopštenje. Naglašavam “nevjerovatne” jer zaista je teško povjerovati da je Asad baš toliko hrabar da bi činio zločine bez odobrenja i uvjeravanja da ima Rusiju uza sebe. Nevjerovatno je i u smislu da niko u Turskoj ne vjeruje u neumiješanost Rusije.

Šok javnosti izazvan pogibijom 33 šehida u jednom danu, zapravo u jednom događaju, ako je to bio cilj provokacije, nije rezultirao demoraliziranjem niti turskog vodstva niti javnosti. Naprotiv. Osim vrlo marginalne “hipijevštine” koja mrmori “ne ratu”, nacija je uz vojsku. Deklaraciju kojom se osuđuje napad potpisale su četiri parlamentarne stranke – po običaju, političko krilo terorističke organizacije PKK, Demokratska partija naroda (HDP) nije potpisala. Međutim, potpisati deklaraciju osude napada i nije mnogo, odnosno minimum je pristojnosti. Činjenica da glavna opoziciona partija Narodna republikanska (CHP) i dalje pokušava da postavlja pitanje “zašto je turska vojska u Siriji” i debatira na temu govori o postojanju potencijalne pete kolone. Isječci trabunjanja njenog lidera Kemala Kılıçdaroğlua standardni su dio Asadove propagandne mašinerije.

Ako zanemarimo činjenicu da je turska intervencija u Idlibu pokušaj da se zaustavi ratni zločin (vjerovatno genocid) ogromnih proporcija, čak i da zanemarimo po Tursku destabilizirajuće posljedice eventualnog masivnog influksa izbjeglica ako se rusko‑sirijska genocidna praksa u Idlibu nastavi, rečenica predsjednika Erdoğana: “Oni koji pitaju: ‘Kakva posla Turska ima u Siriji?’ zapravo su oni koji pate zato što terorističke organizacije još uvijek djeluju u Siriji, a ne u našoj zemlji” morala bi biti dovoljno dobar odgovor (uz masu drugih). Zvuči pretjerano? Pa ne, ne ako se sjetimo 2015. i 2016. godine i terorizma koji je divljao širom Turske. Ne treba biti naročito inteligentan i povezati činjenice da, od kada je poslije gülenističkog pokušaja puča Turska razbila tzv. teroristički koridor antiterorističkim akcijama u Siriji, nije bilo većih terorističkih napada kakvi su tih godina bili sumorna svakodnevica.

Osim toga, jedna mala, ali ne neznačajna indikacija da je riječ o opstanku Turske u sadašnjim granicama naprasno je povlačenje pitanja legitimnosti turskog posjedovanja provincije Hatay u ruskoj dezinformacionoj kanalizaciji Sputniku.

No, vratimo se u Siriju i Idlib. Podmuklim napadom na turske vojnike, za koji je dobio koordinate od Rusa, Damask je jednim potezom pretvorio sve svoje vojne snage i vojnu infrastrukturu u legitimnu metu turske vojske i zapravo isprovocirao da se akcija, koja bi ionako uslijedila poslije isteka ultimatuma da se povuče na linije dogovorene septembra 2018. u Sočiju, počne koliko odmah. Tek u nedjelju, 1. marta, svijet je saznao ime operacije – “Proljetni štit”.

Čini se da je nakon razgovora Erdoğan – Putin prošlog petka, u kome je predsjednik Turske zahtijevao da se Rusi sklone iz ovog sukoba i da on ostane na relaciji Turska – Sirija, taj zahtjev uslišen. Ne treba vjerovati da je to neki benevolentni ustupak, koliko pragmatičan potez kako bi se izbjegle greške poslije kojih bi bilo nemoguće izbjeći direktnu konfrontaciju.

Odgovor Damasku, čija isporuka traje, blago rečeno, poguban je za snage Asadovog režima. Lista vojnog hardvera uništenog u prvih 48 sati operacije “Proljetni štit” impresivna je, ali do izlaska ovog broja Stava bit će irelevantna, jer će se produžiti. Vrijedno spomena jeste obaranje 8 helikoptera, ne s vojno-tehničkog aspekta nego zbog činjenice da je teroriziranje civila tzv. bombama-buradima, koje su bacane helikopterima, prestalo. U nedjelju je zvanična sirijska novinska agencija potvrdila da su 3 sirijska vojna aviona (SU-24) oborena. Uvođenjem MANPAD-ova (Man-portable air-defense system) na bojište je za 24 sata od njega (bojišta) skoro napravilo zonu neletenja. Činjenica koje se treba sjetiti kada zapadni političari liju krokodilske suze nad sirijskim civilima.

Također vrijedno spomena jeste uništavanje triju protuzračnih sistema. Video uništenja ruskog sistema “Pantsir” (Vučićeve najnovije igračke) od turskog naoružanog drona (SİHA – Silahlı İnsansız Hava Aracı), na kojem se vidi da mu je radar u tom momentu aktivan, nije baš najbolja reklama za taj sistem, dok je najbolja moguća za Bayraktar TB2. Ako se može reći za neko oruđe da je zvijezda sukoba, onda su to u ovom dronovi nenaoružani (İHA) i već spomenuti SİHA. Produkt domaćeg znanja i tehnologije İHA i SİHA na neki su način materijalni simbol turskog puta ka potpunoj nezavisnosti. Činjenica da su razvijeni zbog embarga turskih saveznika na tu tehnologiju pak govori o tome da taj put nije jednostavan. Nije džaba u RAND-ovom izvještaju o Turskoj, o kojem sam pisao prije tri nedjelje, navedeno da je jedan od različitih interesa SAD-a i Turske: “Turska želja za povećanom samodovoljnošću odbrambene industrije.”

Idlib je pokazatelj da imperijalne / hegemonističke sile nisu u stanju razumjeti taj put. Putin se jako prevario ako je mislio da je prodajom protuzračnog sistema S-400 i ostalim ekonomsko-energetskim uvezivanjem dviju zemalja “prevukao” Tursku na rusku stranu, te da će ona raditi u korist svoje štete. Doduše, za takav utisak imao je punu podršku turskih tradicionalnih saveznika SAD-a, EU i NATO-a, koje su pritiscima i embargom mislili da će slomiti tursku volju za nezavisnošću.

Krajnje je vrijeme da se svi probude i pomire s “Novom Turskom”. Ako Idlib i humanitarna katastrofa, koja je samo bila povod pričaonicama u Vijeću sigurnosti UN-a, nije bio dovoljan alarm za buđenje Zapada, otvaranje granica za izbjeglice i migrante izgleda jeste. Panika koju je proizvelo samo nekoliko stotina izbjeglica na graničnom prelazu ka Grčkoj nekoliko sati nakon odluke da Turska ne bude pogranični policajac Evrope u kombinaciji s neproporcionalnošću tereta – 3,8 miliona samo sirijskih izbjeglica u Turskoj i jedva nešto više od miliona u cijeloj Evropi – govori sve o evropskim “vrijednostima”.

Međutim, možda je najbolja ilustracija razgovor Erdoğana i njemačke kancelarke, koju je turski predsjednik podijelio s javnošću prošle subote. Naime, krajem januara pompezno najavljenih 25 miliona eura njemačke pomoći za izbjeglice u Idlibu nije stiglo: “Ponovno sam nazvao Merkel, rekla je da je novac spreman. Međutim, taj novac opet nije stigao. U ponovnom razgovoru joj rekoh: ‘Nećemo prihvatiti ovih 25 miliona eura, dat ćemo vam 100 miliona eura i poslati izbjeglice.’ Merkel to, naravno, nije prihvatila.”

Poštenja radi, treba reći da je Merkelova još najhumanija po tom pitanju. Prije dvije nedjelje sam napisao da otvaranje turskih granica koje se percipira u EU kao “prijetnja” nije prijetnja nego vapaj. Sada bih dodao i tjeranje Zapada da se suoči s realnošću. Moralna podrška i tapšanje po ramenu za držanje 3,8 miliona sirijskih izbjeglica kada se 1,5 milion njih (i više) nada ulasku u Tursku, radi spašavanja golih života, nisu dovoljni.

Ubrzani diplomatski saobraćaj glede Idliba (sasvim očekivano) nije za sada proizveo ništa. Putin je hrabro pobjegao od mogućnosti suočenja s Merkelovom, Macronom i Erdoğanom najavljenim za 5. mart u Istanbulu. Umjesto toga, pozvao je Erdoğana u Moskvu tog istog datuma. Na šta će to ličiti, teško je i pretpostaviti. No, s velikom sigurnošću može se reći da barem bombe-buradi neće padati na škole i bolnice u Idlibu.

PROČITAJTE I...

Presuđeni ratni zločinac Dario Kordić diplomirao je u Zagrebu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. „Čestitamo našem Dariju koji je danas obranio svoj diplomski rad i postao magistar teologije!“, napisali su na Facebook stranici „Hrvatska zvona“. Prije nego je postao magistar teologije Dario Kordić je, među ostalim, po zanimanju bio ratni zločinac. Naime, zbog političke odgovornosti koju je imao u vrijeme pokolja u Ahmićima i bošnjačko-hrvatskog sukoba u dolini Lašve, Kordić je osuđen na 25 godina zatvora za sljedeća kaznena djela: 1) Protupravni napad na civile; protupravni napad na civilne objekte; bezobzirno razaranje koje nije opravdano vojnom nuždom; pljačkanje javne ili privatne imovine; uništavanje ili hotimično oštećivanje vjerskih ili obrazovnih ustanova (kršenja zakona ili običaja ratovanja), 2) Hotimično lišavanje života; nečovječno postupanje; protupravno zatvaranje civila (teška kršenja Ženevskih konvencija) 3) Progoni na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi; ubojstvo; nehumana djela; zatvaranje (zločin protiv čovječnosti). Nakon što je odslužio dvije trećine svoje kazne, Dario Kordić je pušten iz zatvora 2014. godine.

Sigurnosne strane inicijative za mali Schengen naročito su važne, posebno za one zemlje koje Srbija obuhvata svojim velikodržavnim imperijalnim ambicijama. Ima osnova za sumnju da će Srbija zloupotrijebiti poboljšanje saradnje po sadržajima malog Schengena za jačanje svojih subverzivnih oslonaca u funkciji udovoljavanja velikodržavnim ambicijama, jer su im takvi oslonci u posljednjim decenijama oslabljeni, iako su još uvijek vrlo aktivni na štetu mira, posebno na Kosovu, Crnoj Gori i BiH, zbog čega su upravo te zemlje osnovano, a ne paranoično, oprezne prema malom Schengenu. U svakom slučaju, i s malim Schengenom i bez njega sigurnosni sistemi srbijanskih susjeda imaju razloga za pojačano angažiranje na otkrivanju i suzbijanju subverzivnih planova, akcija i njihovih nosilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!