ENVER ČOLAKOVIĆ ETIKETIRAN

Na stoliću je ležao presavijen Telegram. Stella me upita jesam li vidio ankete o “najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima” u tom listu. Enver ih otvori na stranici ankete. Jedini pjesnik iz Bosne i Hercegovine obuhvaćen anketom bio je Mak Dizdar, autor slavljene knjige Kameni spavač. Makovo je ime bilo pri dnu, samo u jednoj autorskoj anketi... Enver je, pućkajući svoju “Moravu”, rekao: “Bolji je od svih njih zajedno.” Sklopio je novine i dodao: “Nikad oni nisu iskreno ni primili, a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost”

 

PIŠE: Ibrahim Kajan

Nakon akademije Tinu Ujeviću u decembru 1968. godine, započela su moja nedjeljna druženja s Enverom Čolakovićem na njegovoj adresi u Martićevoj ulici. Ako bi bila doma, obično nam je prvih 15-20 minuta društvo pravila njegova supruga Stella, vrlo ljubazna, suzdržane vedrine i neke snažne sigurnosti koja mi je ulijevala povjerenje i osjećaj dobrodošlice. Radila je kao profesorica klavira, s Enverom je pratila bogati muzički život Zagreba, a jedno vrijeme bili su i autori cijelog ciklusa emisija o glazbi i poeziji na Radiju Zagreb. U sobu su ponekad znali utrčati, zadihani i nasmijani, Esad i Zlatan, momci u postpubertetskom veselju.

U obitelji je bila još jedna osoba, postarija gospođa, koja će se u kasnijim posjetama gotovo uvijek potrefiti, kad pritisnem gumb zvonca, najbliža ulaznim vratima – i otvoriti ih. Djeca su je zvala omamom.

Gospođa bi mi samo pokazala vrata Enverove sobe, malog salona s velikim klavirom, starinskim lakiranim i zastakljenim ormarom s gusto poredanim knjigama, otomanom, niskim stolom uz njega i dvije fotelje. Ušao bih, a Envera sam zaticao kako se pridiže i pruža mi ruku uz srdačan stisak. “Omama” bi, nakon kratkog vremena, ušla s džezvom kahve, šalicama, nerijetko i zdjelicom kolača ili lokuma. Nakon što bi ulio kahve, Enver bi s guštom zapalio svoj duhan!Pušio je cigarete bez filtera, čini mi se, nišku“Moravu”. Filter mu je oduzimao oštrinu duhana, pa je na račun cigarete s filterom i vođenja ljubavi pravio duhovite usporedbe.

U zgodi prvog posjeta, u prvu nedjelju iza Nove godine 1969, pitao me odakle su moji roditelji, jer prezime Kajan dotad nije nikada čuo. Prezime ga je golicalo, pitao me postoji li u porodici neka predaja o porijeklu, znamo li neki usmeni trag ili značenje. Znao sam tek toliko da su “moji”Kajani iz Blagaja kraj Mostara, da “otac ima neku priču, ali mislim da nije čemu…” Na “Goranovom proljeću” mi je gostujući pjesnik Emin Ilhami iz Skoplja, Turčin, rekao da mi prezime “vuče na turski” i da bi značilo “kamen koji se kliže”.

“A ja mislim da bi ti mogao biti i mađarskog porijekla, moj Ibrahime, jer meni kajan više zvuči mađarski…”

Htjedoh ga upitati za značenje, ali tada se okrenuo povećoj hrpi neuredno poslaganih listova na kojima su bili strojem otipkani stihovi. “Ne mogu je sad pronaći, ali u jednoj Adyjevoj pjesmi, čini mi se, ima taj intrigantni leksem kajan! A nije kamen koji se kotrlja”, smijao se iz meni nejasna razloga. “Ti znaš da je mađarski moj materinski jezik?”, pogledao me. “Ne, ne znam…”, rekao sam. Doduše, u Životu sam, koji sam uredno dobivao od 1964. godine, ujesen 1967. godine pročitao Enverove prijevode s njemačkog i mađarskog. Po tome sam znao da je prevoditeljski virtuoz, ali nisam ni slutio da mu je mađarski materinski jezik.Upita me, nasmijan, jesam li zapamtio ijedno ime, a ja rekoh da jesam, Heidi Pataki…

S nama je još sjedila gospođa Stella i na spomen pjesnikinjina imena kao da se trznula, ili se meni tako učinilo. Pogledala je u Envera. Enver ispriča da mu jeMak, s proljeća 1967. godine, ponudio da prevede ciklus njezinih pjesama jer ju je želio predstaviti na “Sarajevskim danima poezije”.

Na stoliću je ležao presavijen Telegram. Stella me upita jesam li vidio ankete o “najboljim suvremenim hrvatskim pjesnicima” u tom listu. Enver ih otvori na stranici ankete. Jedini pjesnik iz Bosne i Hercegovine obuhvaćen anketom bio je Dizdar, autor slavljene knjige Kameni spavač. Makovo je ime bilo pri dnu, samo u jednoj autorskoj anketi…Enver je, pućkajući svoju “Moravu”, rekao: “Bolji je od svih njih zajedno.” Sklopio je novine i dodao: “Nikad oni nisu iskreno ni primili, a Bogami ni razumjeli naše muslimanske pisce. To je njima strana književnost…”

“Ja sam se više družio s Makovim bratom Hamidom, imali smo vrlo bliska mišljenja… Znaš li da se on bavio slikarstvom? Bio je vrlo talentiran, da je studirao, bio bi sigurno značajniji slikar nego što je književnik… Ali, eto,nije! Volim njegove crteže tuš-perom sarajevskih veduta koje je uradio 1944. godine za mog Ali-pašu.”

Gospođa Stella tada je ustala, govoreći Enveru da ima sat sa svojom studenticom. Pozdravljajući se, spomenu da je Mak nedavno bio kod njih, da jako cijeni njegovu suprugu i voli kad dođu zajedno, ali pošto je u “zadnjem posjetu bio malo bekrijske prirode, rezervirala sam mu smještaj u Samoboru…”

Enver je opet užegao cigaretu. Otpuhujući dim, govori kako već godinama prevodi mađarske pjesnike od “početaka do danas”. Prebirao je po papirima kao da nešto određeno traži, a nije. Pa se nasmijao i zakašljao.

“Eto, Stella reče… Bio je nedavno Mak ovdje. Zaljubio se, vrag ga odnio. Nema tu ništa. A ja mu opet prevodio tu pjesnikinju, bečku Židovku, objavioje u Životu… Heidi Pataki, Heidi! A onda je Heidi prevodila Maka na njemački.”

Spomenuh da je upoznah u Mostaru koncem ljeta 1967. godine. Simpatična, mladolika poliglotkinja. U rano predvečerje susretosmo je slikar Cuco i ja pred “Bristolom”,pa je povedosmo u sporoj šetnji kroz sokake Cernice. Cuco joj se udvarao, komplimentirao i hvalio pjesme u Životu. Ali, s tankim šansama… U jednom je trenu zastala na mjestu između Radobolje i baščinskih vrtova – stavila prst na usne i šapnula: “Bulbuli!” Zaista, iz gustog je raslinja zaljubljeni bulbul bilgisalo na sav glas!

Završavajući taj posjet, ustali smo i zastali ispred ormara punog uredno poredanih knjiga. Gledao sam kroz staklena okna cijeli jedan niz čvrsto koričenih uveza, u platnu, a na hrbatima svake od njih pisalo je Pjesme 1953. godina, Pjesme 1954. godina, Pjesme 1955. godina, i tako sve do kraja prvog reda u ormaru, čini mi se, 16 svezaka, 16 godišta, obimnih i – arhiviranih!

“To su moje pjesme, neobjavljene. U ovom ormaru je i jedini autorski primjerak romana Legenda o Ali-paši iz 1944. godine, za tisak spremljene zbirke pripovijesti, ponešto sam sad ponovo u mogućnosti da objavim, ali najviše bih volio da mi izađe roman Fatimin mali svijet, ili samo Mali svijet, još nisam odlučio o naslovu…. Vidjet ćemo, ima signala da bi Legenda mogla napokon izaći. Nastavio sam pisati i Lokljane, pripovijetke povezane likovima i događajima, zapravo roman…Donesi mi idući put svoje pjesme!Dođi, komu bih inače mogao čitati stihove mrtvih pjesnika ako ne tebi… Kajanu! E, da si Slovenac, ti bi se zvao kao i Ciril. Zlobec. Mora da ste rođaci odbjegli iz panonskog blata.” Tako sam otkrio što znači moje prezime na mađarskom, zločko!

Negdje pred kraj mjeseca donio sam mu zelenu bilježnicu pjesama koje sam pisao u Dubrovniku i u Mostaru posljednje dvije-tri godine, kad me “potresala žudnja za onim što ne znam”. Tu je bio niz hermetičkih pjesama isprepletenih s onim nejasnim, nepoznatim mi islamom, slućenim tek iz porodične tradicije, iznenada otkrivanim u rijetkim kućnim knjigama (naslijeđenog Kur’ani‑kerima bez prijevoda), ostatkom bratove mejtefske bilježnice, starih obiteljskih fotografija dženaza, bajramskih skupova…, do iznenadnog podizanja zastora nad mostarskom historijom, za što je bilo presudno “mentorsko informiranje” kod Hivzije Hasandedića u Arhivu Hercegovine, kad me je škola prijavila na jedno gradsko natjecanje.

Enver je čitao rukopisne pjesme i držao spremnu grafitnu olovku. “Otkud ti ova riječ u Mostaru?”, upitao me i pokazao je u stihu pjesme De profundis: sem. “Ta riječ nije nikad postojala u Bosni. Došla ti je iz Rusije preko srpskih učitelja.” Precrtao ju je i iznad nje napisao: osim. I danas su u toj zelenoj bilježnici, na tom mjestu i na još dva-tri, vidljivi grafitni tragovi Enverove olovke… Govori kao za sebe: “Akšam olur…Noć pada” – ovo je za mene otkriće! Telegram ti je već objavio, ja ću odnijeti neke, ako želiš, Tomičiću, jer mu i tako nosim obećani esej o Endreu Adyju…”

Pješačeći do kasarne, grijala me podrška “mladom pjesniku koji je donio svoje pjesme na ogled”.

U februaru je došla ona zlata vrijedna vijest: Skraćen je vojni rok! Polovinom sedmice kapetan mi potpisa izlaznicu. Želio sam do Envera, da se vidimo prije napuštanja Zagreba. Lutao sam po Griču i Harmici, čekajući da prođu popodnevni sati odmaranja, pa oko šest predvečer pozvonih na vratima svog prijatelja. Vrata nije otvorila omama, nego Enver, sriktan za izlazak. “Dobro je da nisi poljubio vrata! Upravo sam krenuo u džamiju, imam književnu večer.” Bio sam zbunjen jer nisam znao da u Zagrebu ima džamija. Bilo mi je poznato da tramvaji u skraćenoj relaciji “voze do Džamije”, ili “preko Džamije do Borongaja”, ali “Džamija” koju spominju kondukteri tramvaja – jeste Muzej revolucije, nekoć Meštrovićev spomenik kralju Petru. Da bi izbrisao svako sjećanje na kralja Petra, Pavelić je 1943. odlučio na to mjesto utisnuti dubok žig potiranja. Meštrovićevom Umjetničkom paviljonu dogradio je tri minareta, a unutar su ga stručnjaci adaptirali za potrebe islamske bogomolje. Godine 1948. vlasti su “na zahtjev zagrebačkih muslimana” srušili minarete i unutrašnje štukature islamske stilizacije i u bivšoj džamiji – otvorili Muzej revolucije.

“Najbolje je da pođeš sa mnom u džamiju, blizu je…” Oko 200 metara od Enverove zgrade, pri dnu Tomašićeve, na broju 12, ušli smo u polumračni zasvođeni hodnik i popeli se na drugi kat. Zastali smo pred vratima na kojima je pisalo: Islamska općina Zagreb. A kad smo ušli, vidjesmo u dupkom punoj dvorani zagrebačke muslimane kako strpljivo čekaju početak zakazane tribine.

Tada sam upoznao dr. Sulejmana Mašovića. Do njega su sjedili dr. Kjamil Kamerić i imam Hifzi ef. Alagić. Imam je proučio ašare, a dr. Mašović najavio književnika, govoreći najviše o njegovoj Legendi o Ali-paši i o tome, kako je prešućen, “bez krivice kriv” i “onemogućen”… Potom je Enver dobio riječ,zahvalio i rekao: “Ja sam došao s jednim mladim mostarskim pjesnikom. Zove se Ibrahim Kajan, i eno ga, sjedi u posljednjem redu, do vrata, u uniformi mladog regruta!”

Zašto je Enver “zabranjeni pisac” i zbog čega je “bez krivice kriv”? Znat ću uskoro.

 

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!