fbpx

Enes Pelidija: SDA je pokrenuta generacijski prikupljanom energijom

U trenutku osnivanja, pa i dosta vremena u narednom periodu, SDA je više ličila na politički pokret nego na političku stranku. Ustvari, ona je predstavljala ostvarenje želja i ideja različitih generacija da Bošnjaci budu subjekt, a ne objekt u Bosni, kao što su do tada to uglavnom bivali. Naravno, ne mogu negirati da Bošnjaci nisu bili prisutni, naročito od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnom, kulturnom, pa i političkom i ekonomskom životu, ali ne na onoj razini na kojoj su to bili zaslužili i što im je uostalom i pripadalo

 

 

Razgovarao: Mahir SOKOLIJA

Profesor emeritus Enes Pelidija trenutno radi na trećoj knjizi, prva je objavljena, a druga je u štampi, obimnog djela Osmanisti Bosne i Hercegovine. Autor je više knjiga – među kojima se ističe Banjalučki boj iz 1737. godine – uzroci i posljedice – monografija, udžbenika te većeg broja naučnih radova. Do penzioniranja radio je kao redovni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Za Stav govori kao historičar, ali i kao svjedok političkih promjena započetih devedesetih godina prošlog stoljeća, ta kao osoba koja je u tome sudjelovala kao portparol SDA i potpredsjednik Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”.

STAV: Kako se kao historičar, kao svjedok i neposredni sudionik sjećate perioda uspostavljanja višestranačkog sistema u Bosni i Hercegovini?

PELIDIJA: Još prije pada Berlinskog zida 1989. godine osjećalo se u zraku da nastupaju promjene. Možda se nije slutilo da će biti tako dramatične, tako velike kao što su se desile, ali narod je nesumnjivo osjećao prezasićenost dotadašnjom i ideologijom, i propagandom, i načinom života, tražilo se nešto “novo”. Poslije rušenja Berlinskog zida, kao i nakon nasilnog smjenjivanja Ceauşescua u Rumuniji, to što dolazi već je i golim okom bilo vidljivo. Sva ta dešavanja imala su odjeka na prostoru bivše Jugoslavije, naravno i ovdje u Sarajevu, i Bosni i Hercegovini u cijelosti. Ljudi su već duže vremena potajno ili polujavno govorili da je potrebno napraviti određene promjene, ali kad je riječ o Bošnjacima, niko u to doba nije ni pomišljao na disoluciju Jugoslavije niti na stvaranja nezavisnih država od tadašnjih južnoslavenskih zemalja. Kada je 1990. godine došlo do zvaničnog proglašenja višepartijskog sistema, to je odjeknulo vrlo pozitivno u širokim masama, a te su promjene, kada je riječ o bošnjačkom narodu, imale u odnosu na neke druge narode različite posljedice.

Ponavljam još jednom, niko među Bošnjacima nije javno iskazivao želju za disolucijom Jugoslavije, ali želja za većim pravima, većim slobodama, normalnim životom bez straha i okretanja kad jedni s drugima razgovaraju bila je prisutna i u Bosni i Hercegovini. Kada je 26. maja 1990. godine u Hotelu “Holiday Inn” došlo do osnivanja SDA, sala je bila puna, uzbuđenje je bilo veliko, sve je izgledalo kao da je riječ o nekom velikom prazniku, Bajramu ili 1. maju, ali interesantno je primijetiti koliko je tu malo bilo intelektualaca, pogotovo tada vodećih, valjda iz straha da se nešto ne desi, iz neke velike opreznosti. U to vrijeme, kao čovjek u četrdesetim godinama, kao historičar svjestan nadolazećih promjena, ali možda ne da će biti toliko velike i dramatične, otišao sam na osnivačku skupštinu skupa s kolegom dr. Rasimom Huremom. Mi smo bili možda jedini historičari iz reda bošnjačkog naroda koji su prisustvovali tom skupu. Bilo je lijepo, bilo je uzbudljivo, govornici su se smjenjivali, manje-više poznato je sve što se taj dan događalo i govorilo, ali osjećali smo da zaista prisustvujemo jednom trenutku koji će u narednom periodu donijeti velike promjene. Govorilo se, između ostalog, o tome da Bošnjaci trebaju imati veća prava, da se trebaju više međusobno upoznavati, da trebaju imati svoje kulturne i druge institucije, kakve su imali i drugi narodi, pa i narodnosti u bivšoj Jugoslaviji. Imali su ih Mađari i Albanci, naprimjer, a mi, iako od sedamdesetih godina priznati narod, nismo do tog vremena imali svoje nacionalne i kulturne institucije.

Kada smo otišli sa skupštine, nisam mogao ni sanjati da ću uskoro i sam biti vrlo prisutan, da tako kažem, u toj stranci i u javnosti. Naime, poslije formiranja stranke imao sam osjećaj, a to sam vidio i kroz rad “Preporoda”, da su mnogi koji su bili na funkcijama kao članovi Saveza komunista bili oprezni u smislu pristupanja stranci, dok je u pogledu širokih narodnih masa, ja bih to tako nazvao, generacijski prikupljana energija koja je na velika vrata ušla u Stranku demokratske akcije, a koja je time više bila politički pokret bošnjačkog naroda nego što je u tom trenutku mogla biti prava politička stranka. U nju su redom i neselektivno ulazili svi, od osoba iz svakodnevnog života do, ali u tome trenutku još rijetkih, vrlo afirmiranih intelektualaca i osoba koje su se prethodno nalazile na nekim važnim funkcijama. Uostalom, tako će biti, izuzmemo li rijetke pojedince, sve do rata, ili, u najvećem broju, sve do iza 1996. godine. Taj pokret nosio je ljude, a ono što sam posebno zapazio, s obzirom na to da sam bio potpredsjednik “Preporoda”, jeste da su mnogi koji se nisu htjeli javno eksponirati u Stranci demokratske akcije bili vrlo aktivno prisutni u radu “Preporoda”, ali i na nekim drugim poljima. Vladali su u to vrijeme opće oduševljenje i opća ushićenost, svi su mislili o nekoj “svijetloj budućnosti” koja je neposredno pred nama.

Stranka je zaista brzo napredovala, to je općepoznato, ali kada je došlo do istupanja Adila Zulfikarpašića, Muhameda Filipovića i nekih drugih njima bliskih saradnika, u narodu je to doživljeno kao jedan mučan trenutak, da ne kažem nešto grublje. Međutim, stranka je to, kao i mnoga druga kasnija iskušenja, uspjela prevladati, a narod je na demokratskim izborima održanim te godine pokazao svoje opredjeljenje. Ali ono što sam posebno primijetio jeste da je već tada postojala prijetnja šta će biti s Bosnom i Hercegovinom, kud sve vodi, pogotovo nakon što su Slovenija i Hrvatska iskazale opredjeljenje za samostalnost. Ipak, u Bosni i Hercegovini, koliko sam ja tada mogao primijetiti, u tom smislu nije bilo tako jasnog opredjeljenja.

Do toga će doći godinu poslije, na Prvom kongresu SDA, ali ni tada nije prevladavala ideja o Bosni i Hercegovini kao samostalnoj državi. Uostalom, to je bila politika Alije Izetbegovića, koji je, očigledno sluteći šta bi se moglo dogoditi, uvijek tražio rješenje za opstanak Jugoslavije u njenim tada međunarodno priznatim granicama. U međuvremenu, od aprila 1991. do kraja decembra iste godine, bio sam na položaju portparola stranke, u prilici da dobijam mnogo informacija i sa strane i direktno od predsjednika Izetbegovića, s kojim sam razgovarao pred svaku konferenciju za štampu, postavljajući u četiri oka određena pitanja koja su u tom trenutku bila aktuelna. S njegovim stavovima izlazio sam na konferenciju za štampu, nerijetko pred više desetina novinara ne samo iz Bosne i Hercegovine.

STAV: Otkud doktor nauka da postane portparol jedne političke stranke?

PELIDIJA: Vjerovatno sam, kao neko ko je bio vrlo aktivan u radu i osnivanju “Preporoda”, pažnju na sebe skrenuo svojom aktivnošću, svojim govorima i svojim ponašanjem. Naročito zbog aktivnosti koje sam imao tokom osnivanja “Preporodovih” podružnica, odnosno općinskih društava. Pretpostavljam ko me je predložio, smatrajući da sam možda dobar izbor za portparola. Vjerujem da su to bili ljudi iz kruga “Preporoda”, iz krugova bliskih Islamskoj zajednici i iz same Stranke demokratske akcije, a koji su zaključili da su moji nastupi umjereni, tolerantni, da neću napraviti neke krupne greške, kao što se u to vrijeme dešavalo u mnogim strankama, da ću uspjeti amortizirati izjave pojedinih rukovodilaca koje su možda malo iskakale i nisu bile u skladu s politikom i stavovima stranke. Neki su se pitali i zašto sam se povukao s mjesta portparola SDA, a ja sam zapravo bio zamoljen od tadašnjeg predsjednika “Preporoda” Muhsina Rizvića da kao novoizabrani potpredsjednik ove kulturne institucije, a na tom ću mjestu, kao jedini dosadašnji potpredsjednik, ostati u dva mandata, napustim svoju dotadašnju dužnost u stranci demokratske akcije kako bih se mogao u maksimalnom obimu uključiti u rad “Preporoda”. Budući da mi je zbog predsjednika Izetbegovića bilo neugodno napustiti mjesto u stranci, zamolio sam da “Preporod” zatraži da me se razriješi s dužnosti portparola, što je u jednom zahtjevu, koji i danas u kopiji imam u svojoj arhivi, profesor Rizvić i učinio.

STAV: Kao neko ko je tada bio povezan i s političkim životom i s kulturnim zbivanjima, kako cijeniti utjecaj i ulogu SDA na nacionalni i kulturni preporod koji se događao devedesetih?

PELIDIJA: Rekao sam već da je SDA u trenutku osnivanja, pa i dosta vremena u narednom periodu više ličila na politički pokret nego na političku stranku. Ustvari, ona je predstavljala ostvarenje želja i ideja različitih generacija da Bošnjaci budu subjekt, a ne objekt u Bosni, kao što su do tada to uglavnom bivali. Naravno, ne mogu negirati da Bošnjaci nisu bili prisutni, naročito od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, u javnom, kulturnom, pa i političkom i ekonomskom životu, ali ne na onoj razini na kojoj su to bili zaslužili i što im je uostalom i pripadalo. Od svih tadašnjih naroda u bivšoj Jugoslaviji, uključujući Albance, Mađare i neke nacionalne manjine, jedini mi nismo imali svoje kulturne institucije. Postojala je Matica hrvatska, Matica srpska itd., čak su i Romi imali svoje institucije, naprimjer Romsko pozorište u Skoplju, a mi nismo imali nijednu instituciju s nacionalnim predznakom. Bošnjaci su imali jedino Islamsku zajednicu. Ona je, u skladu sa svojim mogućnostima, stjecajem okolnosti, bila zamjena za sve moguće nedostajuće bošnjačke institucije.

Obnavljanjem “Preporoda” 1990. godine, njegovim širokim otvaranjem, prihvaćani su svi dobronamjerni ljudi bez obzira na njihovo političko opredjeljenje, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo iz centra, prihvaćani su svi koji su željeli dobro bošnjačkom narodu i Bosni i Hercegovini u cjelini. U kontaktu s ljudima iz podružnica formiranih širom zemlje osjećao se izraziti polet, ljudi su se naprosto utrkivali u tome da se u okviru svojih mogućnosti i znanja stave na raspolaganje. To je bio uistinu jedan divan historijski trenutak koji nikada ne mogu zaboraviti, vjerovatno kao ni mnogi drugi. Imali smo svoje tribine, nastupe, imali smo stvaraoce inspirirane tim događajima, književnike i druge umjetnike, kao i naučne radnike, od kojih su se neki prvi put ozbiljno počeli baviti prošlošću Bosne i Hercegovine i posebno bošnjačkog naroda. Mnoga djela koja su godinama držali u ladicama svoji radnih soba, da ne kažem decenijama, konačno su objavljena. Odjednom se pojavio relativno veliki broj naučnih djela o raznovrsnim temama. Bila je to vrlo interesantna pojava o kojoj se, nažalost, vrlo malo zna.

STAV: Spomenuli ste da se u ranom periodu SDA u okviru ove stranke angažirao relativno mali broj tada široj javnosti poznatijih intelektualaca. Zašto je to tako bilo? Zašto su neki od njih naprosto zazirali ne samo od Stranke demokratske akcije već i od onih intelektualaca i ljudi koji su se aktivno bili uključili u njezin rad?

PELIDIJA: Mogu o tome govoriti i iz vlastitog primjera. U toku održavanja osnivačke skupštine SDA u “Holiday Innu” u jednom trenutku neki od kamermana me je zumirao, tako da je čitava Jugoslavija tu večer imala pred sobom moju sliku kao jednog od učesnika. Vjerujte da sam tada osjetio, neki su od njih još živi, kako su me pojedinci naprosto počeli izbjegavati. Počeli su zazirati od mene, kao da su se nečega plašili. Ja sam to osjetio i bilo mi je zbog toga, moram reći, neprijatno. A kasnije, pogotovo kada sam postao portparol, čime sam se javno eksponirao – a to sam uradio svjesno, u najboljoj namjeri – primijetio sam još veću distancu prema meni, i to od mnogih koji će poslije pristupiti SDA i pri kraju rata doći na važna mjesta u stranci. Nisu oni, naravno, bili na distanci samo prema meni nego prema svima nama koji smo u Stranci bili angažirani u ranoj fazi obnovljenog višestranačkog života u Bosni i Hercegovini. Međutim, to je primijetila ona druga strana, protivnici SDA, i počelo se govoriti kako se intelektualci, kako se obrazovani ljudi, distanciraju od SDA, čak i u doba kada je počela Agresija. To je, između ostalog, bio jedan od razloga što se 22. decembra 1992. godine održao Kongres bosanskomuslimanskih intelektualaca, na čelu čijeg sam organizacionog odbora bio, pa sam, kao predsjednik tog odbora, i otvorio Kongres. Uvidjevši šta se događa na terenu i šta nam je namijenjeno, intelektualci su, i oni koji nisu bili u SDA, došli i iskazali svoj patriotizam i usmjerili ga ne protiv nekog naroda već za odbranu Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države.

s peSTAV: Kako biste kao historičar protumačili zašto su bošnjački intelektualci bili tako obazrivi i uplašeni, za razliku od, naprimjer, srpskih intelektualaca? Konkretno, profesori s Filozofskog fakulteta u Sarajevu srpske nacionalnosti bili su među osnivačima, prominentnim članovima, funkcionerima, glavnim savjetnicima i ideolozima Srpske demokratske stranke.

PELIDIJA: Mi smo kao narod kasno priznati. Uvijek smo bili to što jesmo, ali smo kasno priznati, kasno smo ušli u Ustav. Bili smo, osim Islamske zajednice, bez ikakvih udruženja i institucija. Uvijek smo više preferirali jugoslavenstvo, internacionalizam i štošta drugo. O svemu drugom više smo znali nego o sebi, što je, nažalost, umnogome i danas slučaj. To je, naprosto, jedan kompleks inferiornosti koji među Bošnjacima, naročito među bošnjačkom inteligencijom, vlada još od sredine 19. stoljeća, od Omer-paše Latasa. Taj je kompleks prevladavao skoro 140 godina, a posljedice se osjete i danas.

 

 

PROČITAJTE I...

Kad nakon 1945. godine kažeš Auschwitz-Birkenau, zna se šta je! Nemoralno je pomisliti da je to grad, selo, krajolik. Kao što se zna šta je i kad nakon 1995. godine kažeš: Srebrenica! Ništa tako okrutno kao zločin ne oduzima smisao svemu: životu, nadi, riječima, imenima mjesta, njihovoj prošlosti. Višegrad, Žepa, Omarska, Keraterm, Srebrenica..., taj niz imena sada znači isto ili nalično onom jezovitom nizu imena Treblinka, Dahau, Auschwitz, Sobibor, Belzec, Birkenau...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!