Emir Preldžić u KK “Orlovik” Žepče: Bajka je postala stvarnost

Emir Preldžić igrao je osam godina za istanbulski Fenerbahçe, u koji je stigao s 19 godina. Bio je kapiten ovog tima, osvojio četiri prvenstva, tri kupa i jedan superkup Turske. Bio je član reprezentacije Turske. Igrao je kasnije u još nekoliko turskih klubova. Ponikao u zeničkom “Čeliku”, gdje mu je otac Senad bio trener, dok su Preldžići bili izbjeglice u Zenici. Zatim je kao dječak otišao u Sloveniju, bio juniorski prvak te države, bio u najboljoj petorci Evropskog prvenstva za košarkaše do 20 godina

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Emir baca loptu preko cijelog terena. Njegov mlađi brat Edo prvi je u kontri, hvata je i polaže u koš. Senad, njihov otac, uz aut-liniju maše rukama, viče, savjetuje sinove na terenu, dok dvjestotinjak navijača u dvorani Katoličkog školskog centra “Don Bosco” u Žepču prave atmosferu kao da je utakmica Eurolige. Senadov brat Sead, zadužen za administraciju u klubu, mirno sjedi na klupi. U nekoliko navrata tokom prve utakmice nove sezone košarkaške A2 lige – Sjever, trećeg ranga košarkaškog takmičenja u Bosni i Hercegovini, protiv KK “Litva” Banovići igrači KK “Orlovik” Žepče ponavljali su ovu akciju. Reakcija s klupe i s tribina bila je ista.

Vjerovatno bi početak sezone ovog košarkaškog takmičenja bio isti kao i obično da KK “Orlovik” Žepče od prije nekoliko dana u svojim redovima nema Emira Preldžića. Za one upućenije u košarku Emira ne treba ni predstavljati, ali za one koji malo manje prate sport, Emir Preldžić osam godina igrao je za istanbulski Fenerbahçe, u koji je stigao s 19 godina. Bio je kapiten ovog tima, osvojio četiri prvenstva, tri kupa i jedan superkup Turske. Bio član reprezentacije Turske. Igrao je kasnije u još nekoliko turskih klubova. Ponikao u zeničkom “Čeliku”, gdje mu je otac Senad bio trener, dok su Preldžići bili izbjeglice u Zenici. Zatim je kao dječak otišao u Sloveniju, bio juniorski prvak te države, bio u najboljoj petorci Evropskog prvenstva za košarkaše do 20 godina.

S 32 godine odlučio je reći zbogom profesionalnom bavljenju košarkom, ali to ga ne sprečava da u rodnom gradu igra u amaterskom klubu “Orlovik”, za koji je porodica Preldžić vezana od osnivanja kluba 2006. godine.

Senad je znao da će se Emir vratiti u Žepče, ali nije mislio da će to biti baš ove godine i nije znao da će mu se ispuniti životna želja – da dvojicu sinova vidi zajedno na parketu u dresu kluba u kojem je i sam trener.

“Ispunio mi se san roditelja i trenera”, kaže Senad Preldžić, čiji mlađi sin Edo također igra u “Orloviku”. Edo je završio košarkašku akademiju “Sparsa” i vratio se prošle godine u “Orlovik”.

“Danas je malo veći adrenalin. Danas osjećam ono staro uzbuđenje pred utakmicu, Emirov povratak je raspirio te emocije”, kaže trener Preldžić dok smo u novim prostorijama kluba razgovarali pred utakmicu. Iako je KK “Orlovik” amaterski klub, svi se ponašaju profesionalno, zapravo, većina ljudi u klubu profesionalci su koji su završili s profesionalnim bavljenjem sporta i nastavili raditi u KK “Orlovik”. Senad je profesionalni košarkaški trener, njegov brat Sead košarkaški je sudija i komesar takmičenja, koji je karijeru završio prošle godine i sada se posvetio administrativnim poslovima u KK “Orlovik”.

Iako se radi o amaterskom klubu, od košarkaša se traži profesionalizam u pripremi utakmice, sastanak pred utakmicu je u podne, zatim ručak, odmor, a onda odlazak u dvoranu. I način zagrijavanja pred utakmicu pokazuje kako se ozbiljno radi.

Odluka Emira Preldžića da se vrati u Žepče i igra za KK “Orlovik” izazvala je mnogo pažnje.

“Prva moja odluka je bila da prekinem karijeru. Vratio sam se ovdje, proveo ljeto. Iskreno rečeno, malo mi je nedostajala košarka, pa sam zbog toga krenuo u početku da treniram s njima. Onda smo sjeli i malo popričali pa sam odlučio da pomognem klubu radom sa starijim igračima i u razvoju mlađih selekcija”, kaže Emir.

Imao je ponuda da nastavi s profesionalnom košarkom, nekoliko iz Italije i nekoliko iz Turske, ali nisu bile finansijski onakve kakve je on tražio, te je, kako kaže, odlučio da se vrati u Žepče i posveti privatnom biznisu i porodici od koje je dugo bio odvojen.

“Uvijek mi je bila želja da se vratim i da živim tu, ali, iskreno, nikad nisam ni razmišljao o tome da ću se vratiti da igram, mislio sam, kad se vratim, da ću više nekako biti pomoć njima, ljudima u upravi kluba, ali pošto još nekoliko godina mogu da igram, a ovo nije sad neki visoki nivo gdje treba puno teških treninga, zbog toga i zbog familije koju imam tu, društva s kojim se privatno družim, odlučio sam da igram”, priča nam Emir.

Najljepše uspomene, kaže, nosi iz Fenera, tamo je došao s devetnaest godina i zatim proveo osam godina u klubu. Sve lijepo i sportski i privatno vezano je za Fener. Najljepše uspomene nosi iz tog kluba.

Emir ističe da nema neke velike razlike u pristupu amaterskoj i profesionalnoj košarci, jer i u “Orloviku” se ljudi trude da standarde postave na nivo profesionalnih.

“Ja tu mogu da pomognem, da iskustva i znanja prenesem tako da i A2 ligu približimo profesionalnim standardima”, kaže Preldžić.

Ipak, da bi se postizali dobri rezultati, da bi se klub razvijao, neophodna je infrastruktura, prije svega sportska dvorana u kojoj bi imao adekvatne uvjete za treniranje i igranje utakmica.

“Dvorana je već u izgradnji, pravimo neki mini sportski centar u kojem će biti košarkaška dvorana, fitnes, vanjski tereni za tenis i nogomet. Nadamo se da će biti završena do početka sljedeće sezone. Sve selekcije i naš prvi tim će nastupati i trenirati u toj dvorani. To je nešto što radimo mi koji smo u klubu”, kaže Emir.

Kapiten tima Admir Malićbegović kaže da je ekipa dugo na okupu, neki su tu od osnivanja kluba, ali dolaskom Emira sve se nekako okrenulo naopačke u pozitivnom smislu.

“Povezao nas je sve, sada ekipa skroz drugačije radi, drugačiji je način igre, treniranja, tako da očekujemo puno bolje rezultate nego do sada”, kaže kapiten, a njegov saigrač, jedan od onih starijih u klubu, Ajdin Skopljak, kaže da su sada i ambicije porasle, ali ipak je najbitnije ići korak po korak i spremati mlađe igrače za prvu ekipu pa tek onda dizati ljestvicu kada su rezultati u pitanju.

“Od samog osnivanja 2006. godine opredijelili smo se da akcent bude na mlađim kategorijama. Bilo je iz Žepča dosta velikih košarkaša, između ostalih i Emir, ovo je izuzetno područje što se tiče talenata. U svim mlađim selekcijama rade naši treneri. Klub je apsolutno domaći – svi igrači, svi članovi uprave i treneri su iz Žepča, što je jedinstven slučaj u našoj košarci. Imamo sve selekcije u mlađim kategorijama, imamo tri-četiri talentirana dječaka koje smo priključili prvom timu, oni su 2004. i 2005. godište. Akcent je na njima. Mi smo mala sredina, sad djeca i u srednju školu idu u Zenicu, da ne govorim o fakultetu, mi nastojimo da ih osposobimo da mogu nastaviti trenirati u Sarajevu, Zenici, Tuzli, da mogu dobiti neku stipendiju i da nam se kada završe školu ponovo priključe. To je naš put, naš cilj. Emirov dolazak malo je promijenio stvari, ali nije promijenio filozofiju. Naravno, sad cjelokupna javnost očekuje da mi idemo na prvo mjesto. Mi ne bježimo od prvog mjesta, zavisno kako se bude razvijala liga, ali sigurno će nam ostati prioritet da napravimo tim za narednu sezonu i onda ćemo pokušati da idemo u viši rang. Mislim da je A1 liga za ovaj grad sasvim prihvatljiva”, kaže trener Preldžić.

Povratak Emira Preldžića malo je zakomplicirao stvari u klubu. S obzirom na to da Emir prati rad mlađih kategorija i nastoji trenerima pomoći, svaki dan dolazi sve više djece koja hoće da treniraju, a klub nema dovoljno kapaciteta da ih sve primi.

“Tek sljedeće godine, kada izgradimo dvoranu, ‘Orlovik’ će biti bum u svakom pogledu”, kaže Senad.

Predsjednik KK “Orlovik” Zenan Mujkić kaže da su svi u klubu jedna velika porodica. Kako je klub amaterski, niko ni u upravi ni od igrača nema nikakva primanja od kluba. Sve se radi volonterski, iz ljubavi. Troškovi se nekada namire od sponzora, nekada Općina dadne nešto novca, a najčešće svako posegne u svoj džep. Neko kupi tene, neko majice, neko plati iznajmljivanje sale…

“Ovo je jedna bajka koja je postala stvarnost i to je šok u ovoj državi i okruženju. Mi znamo Emira, pa nama to nije neki šok, da je više ovakvih, svima bi nam u sportu bilo lakše”, kaže Mujkić i dodaje: “Ovdje nikada niko nije pitao ‘što nema ovoga, što nema onoga’, a nikada nikome ništa nije zafalilo. Zato KK ‘Orlovik’ i jeste jedina ljubav što nas spaja.”

Nedjelja u Žepču završena je slavljem. Prva domaća utakmica i prva pobjeda nad “Litvom” iz Banovića rezultatom 80:68.

 

Prethodni članak

Američki kaligraf

PROČITAJTE I...

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

U to vrijeme smo osjetili da možemo uraditi puno više, da možemo krenuti u oslobađanje teritorija naše zemlje i od tada smo imali samo pobjede koje su se nizale iz dana u dan, da bismo 1995. godine došli u Sanski Most i oslobodili veliki dio teritorije današnjeg Unsko-sanskog kantona. Danas smo ovdje došli da se prisjetimo naših saboraca koji su na tom putu dali svoje živote. Svi ovi predjeli ovuda oko kasarne natopljeni su krvlju i nema ni jedne jedinice koja ovdje nije dala svoj doprinos i žrtvu”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!