fbpx

Emancipacija Bošnjaka: Glasati za nacionalnu stranku i ponositi se time

Bošnjaci, pojedinačno, ali i grupno, trebaju javno, glasno i neprestano dovoditi u pitanje sve vrste tabua, uključujući i one koji su im snažno nametnuti od ideološke manjine. Promjena političke klime i kulture imperativ je, jer sve ovo nije samo političko već i kulturološko, ali i identitetsko pitanje

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Tabu je jedna od onih riječi čije značenje često ovisi o kontekstu u kojem se upotrebljava. Originalno je riječ o terminu koji potječe s prostora Polinezije, gdje ima i kulturološke i religijske konotacije koje se uglavnom odnose na određene vrste zabrana. Tabu može biti određen predmet, radnja ili riječ, a od konteksta ovisi je li nešto od navedenog tabu zbog svoje posvećenosti i uzvišenosti, ili zato što je prokleto, prljavo i zlo.

Naravno, riječ je o konceptu koji je poznat u svakom društvu kroz historiju ljudskog roda, pa se upravo kroz promatranje tabua može dosta naučiti o etici, moralu, kulturi i uopće o vrijednostima jednog društva. Ovakve opservacije, ako ih činimo na živućim društvima i kulturama, imaju i više od antropološke ili etnološke vrijednosti jer nam mogu dati sasvim dobar uvid u trenutnu političku kulturu i klimu jednog kolektiva.

LJEVIČARSKI KARGO-KULT

Interesantno je i poučno promatrati neke od tabua koji vladaju u bošnjačkom društvu ili barem u javnom prostoru bošnjačkog društva. Posebno su zanimljivi oni tabui koji nisu vezani za religiju, kulturu ili tradiciju, već se, prije svega, tiču tabuizacije određenih osoba, događaja, radnji ili riječi, a zbog njihovog postavljanja i pozicioniranja na ljestvicu važećih društvenih normi i vrijednosti. Tu je riječ o nekoj vrsti društvenog inžinjeringa koji uvijek ima trenutne političke posljedice, ali i dugoročno kulturološke implikacije. O čemu se konkretno radi?

U bošnjačkom javnom prostoru postoje određene osobe, pojave ili ideje koje se “ne smiju” kritizirati. Ova zabrana, naravno, nije zakonska ili formalna, no, svejedno, riječ je o nepisanom zakonu po kojem se neke stvari naprosto ne smiju dovoditi u pitanje ili kritički promišljati. Barem ne ako se želi ostati (ili postati) dijelom “finog” urbanog društva koje se nameće i kao javni arbitar, ali i kao svojevrsno sekularno sveštenstvo koje određuje i uspostavlja društvene tabue. Ova medijski i kulturno dominantna grupacija tabuizirala je određene ideje, događaje i osobe, ali i sami narativ o njima, te se na svaku kritiku takvih tabua reagira kao na najgore svetogrđe, a kritičara se napada kao na najgoru vrstu heretika, kao nekoga ko je prešao civilizacijski prag i s kim se treba “obračunati”.

Naravno, u pitanju su redom stvari koje legitimiraju ovu grupaciju kao društvenu važnu i nedodirljivu, vrijednosti koje oni sami baštine, ideologija koju zastupaju, događaji za koje misle da su bitni, osobe za koje misle da su značajne, simboli koje poštuju te njihov partikularni narativ u vezi sa svim navedenim.

U suštini, riječ je o istim tabuima iste ideološke grupacije koja je bila dominantna i u prošlom sistemu, s vrlo značajnom razlikom što danas ne mogu zatvarati i hapsiti one koji odbijaju poštivati njihove idole i tabue, već su spali na pokušaje javnog linča i ostrakizacije iz “pristojnog i prihvatljivog” društva. To, ipak, ne znači da su takve metode uklanjanja osoba, vrijednosti, simbola i ideja iz javnog života bezopasne ili manje efikasne. Štaviše, moglo bi se reći da su u proteklih 25 godina, od rata naovamo, metode ove ideološke grupacije pokazale zavidan nivo uspjeha, kako u pozitivnom taubiziranju vlastitih svetinja, tako i u onom negativnom tabuiziranju svega onoga što ne podnose.

IDIOKRACIJA

Mnogo je stvari koje su postale negativni tabu u našem društvu uslijed medijske okupacije koju živimo od kraja rata. Međutim, jedan od opasnijih nametnutih tabua, u kontekstu političke kulture i klime, tiče se javne prihvatljivosti glasanja za nacionalne stranke. Upornom i dugotrajnom propagandom glasanje za nacionalne stranke uspjelo se društveno tabuizirati kao nešto loše i neprilično, nešto što pristojan, obrazovan, pošten, urban i civiliziran čovjek ne čini. Kada kažemo nacionalne stranke, mislimo na SDA, jer tabu glasanja za nacionalnu stranku ne postoji u srpskom i hrvatskom društvu ili u njihovim javnostima.

Ovo ne znači da Bošnjaci generalno ne glasaju SDA, oni to rade, i to u velikoj većini, no mnogi od njih takav politički izbor ili posebno ne ističu ili čak aktivno kriju. Neki će reći da to nije tačno, da oni i njihovi poznanici javno i ponosno ističu SDA kao vlastiti politički izbor, no sve je to pitanje kružoka u kojem se pojedinac kreće ili uskog kruga poznanika. Da je mračnjački kartel koji danas vlada medijima i kulturom uspio u javnosti tabuizirati glasanje za SDA, ponajbolje se može uočiti na društvenim mrežama, na prostoru koji je dostupan svima u isto vrijeme.

Upravo se tu, na stranicama većine medija na Facebooku može jasno uočiti koliko je tabuiziran čak i sam koncept nacionalnog, pogotovo u političkom smislu. Bilo kakva vijest ili objava u kojoj se jasno, glasno i nedvosmisleno promovira SDA kao legitimna i poželjna politička opcija privlači veliki broj pozitivnih reakcija u vidu lajkova, ali istovremeno i znatan broj negativnih i krajnje ostrašćenih komentara. Očito je da je broj pristalica i simpatizera SDA mnogo veći, ali su znatno tiši – oni će ostaviti pozitivnu reakciju, no neće odgovarati na negativne komentare ili neće uopće komentirati, dok će oponenti, iako manjina, ostaviti komentar, ali izuzetno ostrašćene vrste.

Veliki broj ljudi koji očigledno podržava i glasa za SDA odbija javno artikulirati takvu vrstu svog političkog izbora, a pogotovo izbjegava ulaziti u rasprave i diskusije u kojima bi branili vlastiti politički ukus od prizemnih napada. I same negativne reakcije, ponajviše njihova žestina, pokazuje nivo tabuizacije, jer online kritičari ne mogu vjerovati da se neko usuđuje otvoreno i glasno kršiti nametnuti tabu i ići protiv dominantnog narativa. Za njih je to svetogrđe, javni nemoral, perverzni politički egzibicionizam, jer žive u društvu kojem je nametnut narativ da neko ne može glasati za nacionalnu stranku iz uvjerenja već samo radi lične koristi (uhljebi) ili gluposti (primitivci), te je stoga neprihvatljivo da se time javno ponosi.

Ova dihotomija, gdje su brojni simpatizeri bošnjačke nacionalne opcije tihi, a malobrojni oponenti izuzetno glasni i ostrašćeni, nije nimalo naivna, jer je već natjerala ogroman broj ljudi da se u suštini stide onoga na šta bi trebali biti ponosni, a istovremeno je ohrabrilo nemali broj politički nepismenih mediokriteta da galame, veličaju i čitavom bošnjačkom društvu nameću svoje intelektualne manjkavosti kao neku vrlinu.

RAZBIJANJE OKOVA

Promišljati nacionalne interese zajednice kojoj se pripada i dati povjerenje onoj političkoj organizaciji koja najbolje artikulira i štiti te interese sasvim je zdravorazumski. Pogotovo u okruženju u kakvom se nalaze Bošnjaci, a naročito nakon iskustva devedesetih i činjenice da je najveća bošnjačka stranka, SDA, organizirala i povela odbranu naroda i države. S druge strane, zanemarivati interese kolektiva u kojem se živi te glasati za one stranke koje nude fantastične zablude poput “bratstva i jedinstva”, ili komunističkog jednoumlja, zablude koje su taj isti kolektiv već jednom dovele na rub opstanka, pokazatelj je krajnje političke infantilnosti.

Tragično je i dugoročno neodrživo takvo stanje bošnjačke javnosti, stanje koje bi se najbolje moglo opisati kao idiokracija, dominacija politički nepismene i nacionalno neosviještene manjine nad pismenom i osviještenom većinom.

Najbolji i najbrži način na koji se Bošnjaci mogu emancipirati jeste rušenje lažnih idola i nametnutih tabua, odbijanje da se pristane na artificijelni sistem vrijednosti po kojem se Bošnjaci trebaju stidjeti i gnušati činjenice da se brinu za vlastite interese.

Bošnjaci, pojedinačno, ali i grupno, trebaju javno, glasno i neprestano dovoditi u pitanje sve vrste tabua, uključujući i one koji su im snažno nametnuti od ideološke manjine. Promjena političke klime i kulture imperativ je, jer sve ovo nije samo političko već i kulturološko, ali i identitetsko pitanje. Politika je tu tek prva na udaru jer su kolektivi bez političke organizacije, koja bi štitila njihove interese, otvoreni za napade na ostalim frontovima i potpuno nemoćni da se zaštite.

 

PROČITAJTE I...

Provodi se institucionalni teror manjine nad većinom, zloupotrebljava se institut vitalnog interesa, kontinuirana je blokada imenovanja sudaca, a vlada potpuna kontrola tužilaštva od osovine SNSD-HDZ, dok najbrojniji narod nema svoje zastupnike u vrhu tužilaštva i pravosuđa. Ugrožena je država i njezin najbrojniji narod, pretvoren u taoca politika koje navodno prezentiraju interese druga dva. Bosna i Hercegovina zanemarila je svoje prijatelje i saveznike, neke je čak i pod diktatima odbacila. Vrijeme je da ih vrati i da stječe nove. To se može samo ustrajnim, sistematskim i istinitim prezentiranjem stvarnosti provedbe Dejtonskog sporazuma, od individualnih kontakata do državne razine, gdje god je to moguće (da ne nailazi na blokade srpsko-hrvatskog protubosanskog savezništva)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!