Elmedin Konaković – sarajevski Milorad Dodik

U tom svjetlu treba posmatrati i Konakovićevu prijetnju inspekcijom Karamustafiću, iako su ga do sada provjeravale čak tri inspekcije koje nisu mogle utvrditi nikakve nepravilnosti. U svemu ovome izuzetno je indikativno i simptomatično da se nakon ovakvog pritiska i represije spram novinara ne oglašavaju samoprozvana novinarska udruženja koja su postala notorna po tome da reagiraju samo onda kada su ugrožena prava onih novinara koji su im politički i ideološki bliski.

 

Svakim je danom sve jasnije da sarajevski kantonalni režim ima velikih problema s osnovnim demokratskim tekovinama kakve su slobode medija. To je pogotovo slučaj s Elmedinom Dinom Konakovićem, neformalnim premijerom, stranačkim, skupštinskim i vladinim glasnogovornikom i zaštitnim licem sarajevskog kantonalnog režima.

Konfliktni, autoritativni i samodopadni Konaković ne samo što ne može podnijeti činjenicu da postoje novinari koji se usuđuju kritički tretirati njega i njegovu vladu već, vodeći se vlastitim političkim kriterijima i standardima, ne može prihvatiti ni to da kritičari mogu imati iskrene pobude koje nisu interesne prirode. Zbog takvih oskudnih demokratskih kapaciteta i izraženih predrasuda, Konaković je počeo siledžijski tretirati dio medija i novinara, prozivajući ih kao plaćenike i sumnjive elemente, odgovarajući na njihova pitanja napadima na lični integritet.

To se prilikom nedavne Konakovićeve pres-konferencije desilo novinaru TVSA Suadu Karamustafiću, kojeg je Konaković, nakon što mu je Karamustafić kao novinar uputio pitanje, brutalno napao govoreći mu da prenese njegove izjave svojim kolegama iz Općinskog odbora SDA Novi Grad i Semiru Efendiću, koji je navodno zaposlio Karamustafića na TVSA.

Ovakav skandalozan napad političara na profesionalni integritet jednog novinara svrstao je Elmedina Konakovića čvrsto uz bok Milorada Dodika, jedinog ovdašnjeg visokopoziconiranog političara koji je imao slične ispade nekontroliranog bijesa i krkanluka spram novinara.

No, koliko je Konakovićev kantonalni režim zaista osvetoljubiv i represivan, pokazalo se ubrzo jer su Karamustafić, ali i još poneki, valjda politički i ideološki nepoćudni novinari na TVSA uzeti na nišan sarajevskog režima. Po Karamustafićevim riječima, pritisci koji traju na njega još od kada je TVSA preuzeta od vladajuće šestorke dobili su na intenzitetu nakon ovog Konakovićevog pokušaja da ga diskreditira kao profesionalca, ali i čovjeka, te su dostigli takav krešendo da je izložen konstantnom mobingu, diskriminaciji i protupravnim radnjama, a sve kako bi ga se udaljilo s TVSA.

U tom svjetlu treba posmatrati i Konakovićevu prijetnju inspekcijom Karamustafiću, iako su ga do sada provjeravale čak tri inspekcije koje nisu mogle utvrditi nikakve nepravilnosti. U svemu ovome izuzetno je indikativno i simptomatično da se nakon ovakvog pritiska i represije spram novinara ne oglašavaju samoprozvana novinarska udruženja koja su postala notorna po tome da reagiraju samo onda kada su ugrožena prava onih novinara koji su im politički i ideološki bliski.

Ovakve slučajeve ne treba posmatrati u izolaciji jer su oni indikatori izuzetno zabrinjavajućeg trenda, prave spirale propadanja kantonalnih vlasti u bezdan autokratije i represije spram bilo kakve slobodne misli. Ono što je možda najstrašnije od svega, takav kantonalni režim i dalje ima podršku ambasada onih zemalja koje se ponajviše kunu u slobodu govora i medija. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

“Izbori u Mostaru će, siguran sam, biti održani 2020. godine, samo je pitanje da li će se postići politički dogovor ili će biti neko drugo rješenje. Bolje bi bilo da se postigne politički dogovor. Suštinski bi to značilo vraćanje zakonodavne vlasti u Mostar. Želim da kažem da se predstavnici probosanskih političkih stranaka trebaju izdići iznad uskih stranačkih interesa i na izbore u Mostaru izaći jedinstveno, kao što će to vjerovatno uraditi i hrvatske stranke u okrilju HNS-a. Nije ovo nikakav poziv na nekakvu unitarizaciju, već je to politička nužnost u ovim vrlo izazovnim vremenima za Mostar i njegove građane”

Nema mjesta za povlačenje iz jednostavnog razloga što bi novi talas izbjeglica destabilizirao samu Tursku, a istovremeno bi povratak Idliba pod kontrolu Damaska, prije političkog rješenja, ugasio nade za repatrijaciju Sirijaca. Drugim riječima, Turskoj bi ostalo da se nosi s 5-6 miliona sirijskih izbjeglica do unedogled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!