fbpx

Ekonomska kriza stiže, sprema se i finansijska

Veliki je pritisak na Vladu Federacije BiH. Vrijeme je velikih odluka, a nije lahko donijeti takvu koja će zadovoljiti svakoga i koja će biti najdjelotvornija u ovom trenutku. Neke odluke bit će teške i bolne, kratkoročno, ali će dugoročno dati željene rezultate. Neke će biti logične i jednostavne, javnost će ih prihvatiti s ushićenjem, rezultati će odmah biti vidljivi, ali dugoročno neće donijeti ništa dobro

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Nije prošlo ni petnaest dana otkako su u Federaciji Bosne i Hercegovine uvedene mjere zabrane rada ugostiteljskih objekata, hotela, tržnih centara, prodavnica, osim supermarketa i apoteka, a privrednici su već počeli tražiti od Vlade FBiH da ih spašava. Naravno, legitimno je imati zahtjeve, ali u fokusu Vlade sada je zdravstvena situacija, a tek nakon toga na red dolazi ekonomija, što svakako ne treba značiti da se o mjerama koje se mogu poduzeti ne treba razmišljati.

Prvi efekt krize prilično je veliki broj otkaza, a posljedično veliki broj nezaposlenih koji se prijavljuju na evidenciju kako bi ostvarili novčanu naknadu od biroa i imali zdravstveno osiguranje. Nedavno smo čuli kako hotelijeri prijete otpuštanjem radnika ako Vlada u određenom roku ne usvoji mjere koje oni smatraju neophodnim. Uz dužno poštovanje prema problemima s kojima se oni susreću već više od mjesec, bezobrazno je prijetiti bilo kome u situaciji kada se pokušavaju spasiti ljudski životi. S druge strane, čuli smo i glas malih i velikih privrednika čiji se prijedlozi mjera svode na porezna rasterećenja, od toga da se za vrijeme dok traje vanredno stanje ne plaćaju porezi i doprinosi, preko ukidanja parafiskalnih naknada za to vrijeme, do smanjenja poreza i doprinosa za 50 posto itd. Mnogo je predloženih mjera, ali suština im je smanjenje poreza ili njihovo neplaćanje.

Za početak moramo biti svjesni da ovo nije samo problem Bosne i Hercegovine nego cijele Evrope. U istoj su poziciji radnje sa suvenirima na Baščaršiji kao i one u Veneciji, zatvoreni su restorani u Mostaru jednako kao i u Frankfurtu. Bit će teško opstati poslije pandemije, mnogi neće uspjeti, to treba otvoreno reći, ne samo u Bosni i Hercegovini nego diljem svijeta. To je naprosto tako. Nije bitno koliko je firma velika, propadat će i male i velike.

Ako će vam biti lakše, pogledajte primjer ponosa Njemačke – njene autoindustrije.

BMW, “Opel”, “Daimler” i “Volkswagen” najavili su da će zatvoriti svoje pogone u Evropi najmanje dvije do tri sedmice. “Volkswagen”, najveći svjetski proizvođač automobila, koji je tek nedavno objavio rekordni profit, sada se priprema za duboku krizu.

“Posao na mnogim evropskim tržištima praktično se zaustavio”, navodi se u pismu uprave VW-a zaposlenim. “Potražnja primjetno opada”, napisali su. U pismu se navodi da je “Volkswagen” jaka kompanija, “ali čak ni mi taj teret ne možemo predugo nositi”.

“Najvažniji cilj u narednim mjesecima jeste izbjegavanje bankrota”, kaže jedan visokopozicionirani direktor u automobilskoj industriji, piše Der Spiegel. On kaže da nakon što proizvođači automobila ponovo pokrenu proizvodnju, opskrbni lanci i prodajni kanali također trebaju biti u mogućnosti funkcionirati.

KOME I KAKO POMOĆI

Kada smo shvatili da je stanje manje-više svugdje isto, onda možemo tražiti vlastita rješenja, a ponekad i prepisivati tuđa dobra rješenja. Pritom ne treba previše žuriti, ekonomska kriza bit će duga i teška, ali se najprije treba osloboditi rizika od zaraze.

Prije nego što se usvoje konkretne mjere, treba pažljivo razmotriti sve opcije, posebno eventualne posljedice, ali i specifičnosti pojedinih sektora privrede kojima se pomaže. Trebamo uzeti u obzir probleme koje ima realni sektor privrede, uključujući proizvodni i uslužni sektor, zatim probleme fiskalnog sektora, te eventualne probleme finansijskog sektora.

Dakle, trenutno je realni sektor, posebno uslužni, najteže pogođen krizom. Kako ga spašavati? Jedna od opcija jeste porezno rasterećenje, odnosno odgađanje plaćanja poreza i doprinosa, smanjenje poreza i uvođenje drugih mjere s ciljem zadržavanja radnih mjesta. Ako se usvoji takva mjera, da poslodavci koji ne otpuštaju radnike dobiju poreznu olakšicu, to nas vodi ka tome da zadržimo radna mjesta, ali smanjimo javne prihode. Smanjenje javnih prihoda za posljedicu ima smanjenje naknada za socijalne kategorije, smanjenje plaća u javnom sektoru itd. To dalje znači pad kupovne moći i pad lične potrošnje. Kada padne kupovna moć, bez obzira na to što su firme zadržale radnike i nastavile raditi, neće biti dovoljne potražnje za proizvodima i uslugama pa će tržište reagirati na jedini logičan način, a to je deflacijom – padom cijena. Onim što ekonomisti često zovu “hororom” za ekonomiju. Pod utjecajem deflacije doći ćemo u situaciju da firme proizvode, ali ne mogu prodati jer nema potražnje pa obaraju cijenu. I tu opet dolazimo do toga da moraju smanjiti produkciju i, jasno, broj radnika. Koristeći mjeru poreznog rasterećenja, samo smo odgodili neizbježno.

Dodatni problem u ovom slučaju jeste i to što se smanjenjem poreza i doprinosa smanjuju i prihodi fondova zdravstvenog osiguranja, a upravo smo u situaciji kada tim fondovima treba dodatni novac za borbu s virusom korona. Trenutno je zdravstveni sistem taj koji najviše treba novac, više nego privreda. Ako možemo birati najgori trenutak za smanjenje priliva u fondove zdravstvenog osiguranja, onda je to upravo trenutak u kojem vlada pandemija.

Alternativa ovom pristupu jeste ostaviti poreze na istom nivou, imati stabilne prihode u budžet, ali upumpati novac u privredu, novac koji će privrednici iskoristiti da ponovo pokrenu poslovanje nakon što se riješe problemi s virusom. U ovom slučaju država podstiče potrošnju i time izbjegava problem koji može nastati pojavom deflacije. S tim što u ovom slučaju treba pažljivo tempirati upumpavanje novca u privredu. Ako se to uradi danas, neće imati nikakvog efekta. Novac ništa ne znači privredi ako privreda ne radi. Ova mjera ima smisla tek kada budemo sigurni da smo pobijedili virus i kada privreda krene u proces oporavka. Do tada treba izdržati. Problem u ovom slučaju radna su mjesta. Ako neko nije u stanju da nekoliko mjeseci zadrži radnike, neka ih otpusti. Radnici će svakako dobiti naknadu s biroa za zapošljavanje, taman toliko dugo dok se epidemija ne smiri. Istina, to će biti veliko finansijsko opterećenje za zavode za zapošljavanje, ali novac je i dalje u opticaju i nema opasnosti da će ljudi ostati bez prihoda, a neće se, što je za ekonomiju najvažnije, znatnije smanjiti potencijal lične potrošnje.

Dakle, ovo nisu nikakve nove mjere nego samo različiti pristupi koji se koriste za saniranje ekonomskih posljedica pandemije. Primjera radi, Sjedinjene Američke Države odobrile su paket pomoći privredi od dva biliona dolara, da biste bolje razumjeli, riječ je od 2.000 milijardi dolara. Između ostalog, planirani su direktni čekovi pojedincima i firmama pogođenim virusom korona, te fond za kreditiranje privrede. Njemačka se, recimo, odlučila za drugačiji pristup, sufinansiranje plaća zaposlenih u autoindustriji s ciljem zadržavanja radnih mjesta dok traje obustava rada u Njemačkoj. Ali samo u Njemačkoj.

Jedna od opcija jeste i kombinacija ovih mjera. Porezno rasterećenje privrede u manjem obimu dok traje stanje prirodne nesreće, što će omogućiti firmama da prežive period u kojem ne rade, ali u tom slučaju oslobađanje mora biti strogo ciljano, a nakon toga upumpavanje novca u obnovu privrede.

Kod ove druge mjere treba biti posebno oprezan imajući u vidu da su mnogi građani Bosne i Hercegovine skeptični u pogledu toga ko može dobiti pomoć od države. Kriteriji moraju biti jasni i transparentni, fondovi moraju biti dostupni svima pod jednakim uvjetima da bi se izbjegli “lični talovi” i da novac ode u pogrešne ruke.

Jedna od ideja u tom pogledu jeste fond za kreditiranje privrede. Međutim, takva mjera neće biti nikako od pomoći najmanjim i najugroženijim. Naime, rijetko ko će se usuditi uzeti kredit za prevladavanje krize u situaciji velike neizvjesnosti i situaciji potpuno iscrpljenih vlastitih resursa. Ko u tako nestabilnom i neizvjesnom okruženju može biti siguran da će iz vlastitog poslovanja moći vraćati kredit bez obzira na to koliko bio povoljan?! Kreditni fond može biti jedna od mjera, ali tek u nekoj kasnijoj fazi oporavka, kada bude izvjesnije kuda se krećemo.

Vrlo važno za svaku državu u ovakvoj krizi jeste da ima stabilan finansijski sektor. Mada, pitanje je koliko finansijski sektor može biti siguran ako se sve oko njega počne “rušiti”. Trenutno je jedini problem finansijskog sektora, uvjetno rečeno, smanjen dotok gotovine, jer uslužni sektor ne radi, nema pazara koji se predaje u banku, ljudi u kriznim vremenima više vole imati gotovinu u džepu nego brojke na računu, ali to svejedno ne znači da može zafaliti gotovine u opticaju.

“U samom bankarskom sektoru Bosne i Hercegovine trenutno ima viška sredstava, gotovine, u iznosu od 2,8 milijardi maraka. Riječ je o deponovanoj gotovini iznad obavezne rezerve banaka kod Centralne banke BiH, koju banke mogu u svakom trenutku povući. U slučaju nužde, Centralna banka može spustiti stopu obavezne rezerve za jedan ili dva procenta i tako osloboditi ogromne količine keša. Međutim, ako bi se ekonomska kriza odužila na tri ili pet godina, onda bi i ovakvi problemi mogli biti realni”, smatra profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu Dženan Đonlagić, stručnjak za monetarne i javne finansije.

Moratorij na plaćanje kredita pravnih i fizičkih lica koji je uveden, mada još nisu jasni kriteriji pod kojim se odobrava, može donekle smanjiti prilive novca u banke, ali, kako rekosmo, to i dalje nije toliko da može uzdrmati finansijski sektor.

Međutim, ako se stanje u privredi pogorša, ako kriza bude izrazito duboka i teška, kao ona 2008. godine, banke bi mogle doći u probleme s naplatom kredita od pravnih, a posljedično tome i od fizičkih lica. To bi već bio teži problem – osim što bi banke gubile prihode, morale bi povećati iznose novca koje koriste kao rezervaciju za pokrivanje teško naplativih kredita.

Tu je ipak veća mogućnost da će takva kriza doći izvana, a ne iznutra. Naime, takva je vrsta krize, odavno je jasno, neizbježna.

UVOZ FINANSIJSKE KRIZE

“Najveću opasnost za banke predstavljaju kompanije koje više ne mogu servisirati svoje kredite. A postoje mnogi znakovi da je ta prijetnja stvarna. Primjera radi, cijene korporativnih obveznica kao da padaju u ponor bez dna. Zahvaljujući gotovo desetogodišnjem usponu globalne ekonomije, čak su i ‘bezvrijedne obveznice’ kompanija za koje se smatralo da su uzdrmane godinama bez ikakvih problema pronalazile kupce. Niske kamatne stope omogućile su kompanijama da idu duboko u dugove, što je podstaklo rast koji se u velikoj mjeri temeljio na posuđenom novcu. To se sada vraća i proganja nas. I nije samo pitanje bankarskih kredita. Posljednjih godina mnoge kompanije, posebno u Sjedinjenim Američkim Državama, sve više izdaju obveznice kako bi otkupile ogromnu količinu vlastitih dionica koristeći posuđeni novac. Cilj je bio povećati cijene dionica, ali i bonuse rukovoditelja. Neke od ovih kompanija možda će sada morati biti spašene upotrebom novca poreznih obveznika. Ohrabren ultralahkom monetarnom politikom centralnih banaka, mjehurić globalnog duga nastavlja rasti posljednjih godina. Čini se da je virus korona igla koja će probiti taj mjehurić”, piše Der Spiegel.

Ako se to desi, problemi iz razvijenih zemalja prenijet će se i na nas. Ne zaboravite, mnogi su i 2008. godine govorili kako smo mi toliko mali da nas finansijska kriza ne može ni okrznuti, a zapravo se ispostavilo da smo mi mali čamac koji se lahko prevrne kad pored njega prođe veliki brod. Potopi ga val da ga brod i ne okrzne.

Također, treba imati na umu da su glavna sjedišta bosanskohercegovačkih banaka, izuzev nekolicine domaćih, u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Rusiji, SAD-u… Kada nastanu problemi, novac iz Bosne i Hercegovine odlazi u sjedišta banaka diljem svijeta. Kada pada banka u Italiji, pada i kod nas, bez obzira na to što će se reći da je banka u Bosni i Hercegovini zasebno pravno lice koje posluje po propisima naše države.

Iako je krajnje neizvjesno do kada ćemo se boriti s virusom korona, Vlada Federacije BiH već je poduzela određene mjere kako bi pomogla privredi u ovim teškim vremenima. Prvo je obrtnike oslobodila 50 posto poreza na dohodak, zatim je uveden moratorij na plaćanje kreditnih obaveza pravnih i fizičkih lica, kako već rekosmo, s nejasnim kriterijima ko ima mogućnost korištenja ove pogodnosti, te se obavezala da će finansirati proljetnu sjetvu, odnosno refundirati poljoprivrednicima troškove kupovine sjemena, sadnog materijala, đubriva i zaštitnih sredstava. Tim ekonomskih stručnjaka Vlade razmatra ostale mjere, među kojima su vjerovatno i ranije najavljeni fondovi za garancije i kreditiranje u iznosu od milijardu maraka.

Nedavno je izjava premijera FBiH Fadila Novalića o zaduženju kod MMF-a za saniranje posljedica krize u javnosti dočekana na nož, međutim, javnost ne razumije da je zapravo to prednost Federacije BiH. Naime, Federacija BiH nije prezadužena, u posljednje dvije godine otkazala je skoro sva zaduženja na domaćem tržištu kapitala putem emisije obveznica i trezorskih zapisa, jer nema potrebe za zaduživanje. I budžet je u suficitu. Prema tome, Federacija BiH ima mogućnost da se zaduži kod međunarodnih kreditora kako bi u privredu upumpala znatnije sume novca kojima bismo mogli riješiti ekonomsku krizu. Ako postoji najbolje vrijeme za zaduživanje, to je baš sada, jer novac na međunarodnom tržištu nikada nije bio jeftiniji. Recimo, kamata kod MMF-a trenutno je 0,7 posto.

Najveći problem Italije i Španije, a dijelom i Francuske, bit će pokrenuti privredu nakon virusa korona. Razlog je nedostatak novca. Prosječnom građaninu Bosne i Hercegovine to se čini kao naučna fantastika, da razvijene zemlje Evropske unije nemaju novca. Nažalost, istina je. Nemaju. Ali još gore od toga jeste što se ove zemlje ne mogu ni zadužiti da pomognu svojoj privredi. Niko im neće dati kredit, a neće im ni Evropska komisija dozvoliti da uzmu kredit jer je javni dug ovih zemalja više nego dvostruko veći od njihovog BDP-a. Dakle, to su prezadužene zemlje.

Upravo se ovih dana Evropska unija podijelila na jug i sjever u pitanju zaduživanja njenih članica. Italija, Španija, Francuska i Portugal traže od Evropske centralne banke da izda zajedničke evropske “korona obveznice” kako bi teško pogođene južne članice mogle prikupiti novac prodajom obveznica kojim bi finansirale oporavak privrede. Sjeverne članice – Njemačka, Austrija i Holandija – ne žele o tome ni čuti. Druga je ideja da se novac iz ESM-a (evropski stabilizacijski mehanizam), osnovanog u vrijeme dužničke krize 2012. godine s kapacitetom od 410 milijardi eura nikad iskorištenih sredstava, stavi u funkciju kako bi virusom teško pogođene južne zemlje pomogle svojim ekonomijama da stanu na noge. Njemačka bi to i dopustila, ali Holandija je apsolutno protiv, smatrajući da ESM nije zato osnovan nego zbog pomoći zemljama koje u vrijeme krize ne mogu izvršavati svoje obaveze.

Kako god, ovi primjeri pokazuju da je Federacija BiH, za razliku od većine članica Evropske unije, u mogućnosti da u svakom trenutku prikupi sredstva kojima može spašavati privredu. To ipak daje dozu sigurnosti u kriznim vremenima.

Pritisak na Vladu Federacije BiH izuzetno je velik. Međutim, vrijeme je velikih odluka i nije lahko donijeti onu koja će zadovoljiti svakoga i koja će biti najdjelotvornija u ovom trenutku. Neke odluke bit će teške i bolne, kratkoročno, ali će dugoročno dati željene rezultate. Neke će biti logične i jednostavne, javnost će ih prihvatiti s ushićenjem, rezultati će biti odmah vidljivi, ali dugoročno neće donijeti ništa dobro. To je isto kao kada pacijent dođe ljekaru s određenim tegobama, ljekar odredi terapiju injekcijama, ali pošto pacijent baš i ne voli iglu, odbija takvu vrstu terapije i traži od ljekara tablete. A ljekar zna da tablete neće pomoći. Šta će ljekar uraditi? Dati pacijentu šta želi ili šta je dobro za pacijenta? Isto je i s ekonomijom. Moramo imati povjerenja u “ljekara”.

PROČITAJTE I...

“Trenutno imamo deficit s određenim radnicima, to su prvenstveno bravari, varioci i čistačice. U prethodnom periodu, za vrijeme prošle uprave, primljeni su određeni ljudi bez planova s pogona i njihovih potreba, pa i angažirana treća lica za određene poslove. Zatekli smo ugovor potpisan s privatnom firmom o angažmanu varilaca i bravara, kojoj je plaćano godišnje 100.000 maraka za angažiranje njihovih radnika u našem rudniku. Među oko 3.000 zaposlenih u Rudniku nema bravara i varilaca”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!