fbpx

EGIPAT SE NIJE DAO OPISATI

Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti

 

Piše: Ibrahim KAJAN

Posljednji dani stare godine 1979. promiču u pritajenim uzbuđenjima priprema za let u zemlju o kojoj sanjam od najranijih dana djetinjstva. Ta se ljubav ili sklonost konstituirala oblikovanjem pojmova koje nikad nisam razjasnio, kako se, npr., gradila Keopsova piramida, egipatski pojam o duši “ka”, fantastična kozmogonija, Heliopolis, Ramzes II, revolucionarno jednoboštvo čudesnog para na prijestolju – Eknatona i Nefertiti, najposlije – Tutankamon. Prostor najranijeg životnog razdoblja žarile su mi te blistave riječi po kojima sam stjecao unutarnji skriveni život u oskudnom djetinjstvu poratnog boljševičkog socijalizma. I gle ti to: sad se sa Smailom i Leylom spremam za put u Egipat. Trogodišnju Hanu ostavili smo neni i dedi u Zagrebu.

Poletjeli smo 28. decembra kasno uvečer. Oko ponoći sletjesmo u Istanbul. Jedni se putnici iskrcaše, a drugi uđoše. Nakon poprilično vremena, napokon se podigosmo i zaplovismo prema Kairu, u kojem će nas čekati Halilovići, Smailina sestra Šerifa i zet Mehmed, novinar sarajevskog Oslobođenja. Kroz bunovnost presijecanja vremena, zgušnjavanja i “nestajanja” (čini mi se) dva sata, propadali smo prema zemlji opkoljeni ranim ezanima i novim datumom koji ovdašnje novine bilježe u kontinuitetima kalendara “triju historija”, islamskom, iranskom i gregorijanskom.

Vozeći svoj prtljag mimo posljednjeg aerodromskog sigurnosnog punkta, utkani u međunarodnu rijeku, s dobrodošlicom na arapskom i novim žigovima u pasošima, bacismo se u susret s rodbinom. Ubrzo se nađosmo u autu koji nas je kroz nevjerovatnu vrevu vozio na Zamalek, otok na Nilu dobrim dijelom nakrcan strancima u iznajmljenim vilama i stanovima, službujućim po različitim osnovama, od privrednih predstavnika do diplomatskih misija i ambasadorskih rezidencija.

Nakon osvježenja i prenošenja poruka, pozdrava i selama iz domovine, Mehmed predloži da se ujutro obavi nabava hrane koju bismo nosili u oazu Hargu, gdje su isplanirali “doček nove 1980. godine” zajedno s novinarem “Dejanom Lukićem i njegovom novom zaručnicom Zoricom”. Dejan je nekoć bio dugogodišnji sarajevski dopisnik iz Egipta, zaljubljen u zemlju u kojoj se, kao diplomirani arabist, snalazio poput ribe u vodi. Kad su mu istekli svi mandati, promijenio je svoju sarajevsku novinsku firmu za beogradsku Borbu ili Politiku.

Sljedećeg jutra kupljeno je sve što je raslo zalijevano vodom Nila, a u kuhinji se pretvaralo kulinarskim vještinama i briljantnim rukama egipatske kuharice u jela dviju kuhinja, bosansku i arapsku. Kuhalo se i peklo cijeli taj dan, a dan poslije se preslagivalo i pakiralo – da sve bude gotovo i ujutro rano u gepek spremljeno.

Predvečer je naše domaćine nazvao zagrebački dopisnik Vjesnika Mihailo Ničota, poželjevši nam dobrodošlicu. Na kahvu poziva, čujemo šapat što mu diktira supruga Marika Toth. Nisu nam se mogli priključiti na putovanju u oazu Hargu, u kojoj su Halilovići predvidjeli doček Nove godine. Mehmed nas je večeras ipak kanio negdje izvesti, a to negdje bio je “Sheraton”. Tek ispred i unutar hotela vidjesmo novogodišnje ukrase, vitke i lijepe zelene jelke ukrašene s puno ukusa i mjere. Nismo ostali dugo; dovoljno za uživanje u plesnom zanosu promatrane egipatske ljepotice, ponesene vihorima od kojih vibrira ne samo njezino tijelo nego i cijeli svemir u koji nas lansira vedra inačica arapske muzike.

KROZ KOPTSKE GRADOVE U PIJESKU

U rano jutro posljednjeg dana stare godine naša mala “ekspedicija” razmještena u dva auta krenula je cestom što je slijedila Nil u njegovoj uzvodnoj liniji. Na Zoricinu molbu, djevojčice smo smjestili u Dejanov auto. Mehmed je vozio dječaka i nas odrasle. Putovanje je trajalo, zbog vrlo napučene ceste, satima. Kod grada Asjuta, jednog od najvećih koptskih gradova, skrenuli smo desnim odvojkom prema otvorenoj pustinji. U jednom trenutku izgubismo iz vida Dejanov automobil, pa smo ga “izgubljenog” čekali na izlasku iz Asjuta gotovo do prvog sutona. Razlog njihova “nestanka” bio je neobičan, pa i bizaran: prometna je policija na jednom punkt-pointu zaostalom iz izraelsko-egipatskog rata zatražila Dejanove prometne papire. Iznenadili su se Dejanovom odličnom arapskom jeziku, ali i posumnjali – u moguću “krađu djece”. Dejan se prezivao Lukić, Zorica je još nosila svoje djevojačko prezime, a djevojčice su se prezivale Halilović i Kajan! Rasprava je trajala satima! Hvala Bogu, evo ih!

Ulazi se u pustinju, a suton postaje sve gušći. Jurili smo asfaltnom trakom, horizont pustinje bio je na svakoj strani kamo bismo pogledali, a onda je pala noć. U jednom trenutku cesta kojom smo se vozili račvala se u dva cestovna traka, jedan prema lijevoj, a drugi prema desnoj strani pustinjskog brijega zaogrnutog crnom koprenom. Putokaza nema.

Mehmed je zaustavio auto. Dejan izlazi iz vozila. Kamo? Lijevo ili desno? Otkako vozimo prema Hargi, nismo mimoišli nijedno vozilo… Promatramo cestu pod snažnim svjetlima farova. Desni nam se trak čini crnji, “ugažen” autogumama. Idemo desno, pa šta bude. S bismilom!

Nakon pet minuta, pokaza se ono što do tada nije bilo moguće vidjeti: naš desni trak ponovno se spajao, na kraju brijega, s lijevim… Na cestu je vjetar napuhao poveću pješčanu dinu, a radnicima se nije isplatilo njezino fizičko pomjeranje; isplatnije ju je bilo opasati s dvama novim asfaltnim trakovima. A putokaz? Nikom ništa!

Odahnuli smo dušom. Ugledasmo svjetlo Harge. Na cesti pravoj poput strijele prispjesmo pred “hotel”, ili kako bismo ga već nazvali… Dobismo sobe na gornjem spratu. Izvadismo iz auta svoj provijant, ali i svoje čiste posteljine. Pod vrlo oskudnim svjetlom žaruljica i večerasmo, pa se povaljasmo svako u svoj krevet, tek se ovlaš plahtom prekrivši. Ako je suditi po meni, svi smo duboko zaspali. Nisam se tokom noći ni okrenuo, sve dok nas dreka nekog seoskog kenjca, “parkiranog” odmah ispod naših soba, nije nadigla svojim paklenim revanjem. Tako je prošao naš “doček” nove 1980. godine, u oazi koja za nju nije ni znala niti ju je zanimala.

BAGAWAT JE POČETAK NAŠEG EGIPTA

Temperatura tog dana bila je, tokom jutra, oko 18 stepeni Celzijusa, a oko podne je već dosezala koji stupanj više; osjećali smo se ugodno u košuljama kratkih rukava. Na mapi smo vidjeli da je najbliža lokacija koju treba vidjeti udaljena pet kilometara: Bagawat, mrtvi grad koji je “živio” između 3. i 7. stoljeća nove ere. Još je značajniji hram Hibis, na drugoj strani Harge, iz 500. godine p. n. e. Po okolnim bregovima vide se manje ili veće tvrđave iz razdoblja Rimljana. U tvrđama su postaje vojnih zaštita karavanskog puta kojim se srednji Egipat povezivao sa Sudanom. U doba egipatskog Starog kraljevstva njegovim karavanskim tokom teče “tranzit zlata, bjelokosti, začina, pšenice i biljaka”.

Vidljive manje ili veće tvrđave po obroncima bile su zaštita karavanskih putanja. Herodot spominje da je putovanje tom cestom trajalo 40 dana. Otuda mu i ime Darb al‑Arbain – “put od 40 dana”. Bagawat je “grad” na brežuljku od crnog kamena, kao da je iz neke strašne kataklizme. U podnožju brdašca bi koliba. U njoj je zaštitar. Otvorio je za trenutak vrata kolibe. Na pješčanom podu vidjesmo truplo gole muške mumije. Zaštitaru o pasu visi pištolj zavezan špagom. Nasmijan je. Trga nam iz bloka šest ulaznica za obilazak Bagawata. Djeci ne naplaćuje. U Bagawatu smo boravili nekoliko sati, uvlačeći se u njegove kuće od suhog blata miješanog sa sijenom sušenim na vrelom suncu. Ulazili smo u mnoge od njih. U nekim su kućicama-grobovima rake bile otkopane i otvorene. Na kupolastim plafonima, koje sam doticao vrhom glave, vidio sam freske starobiblijskih prizora. Grčkim pismenima u freske je tu i tamo upisano poneko ime (npr. Abraham, Moses).

Reprodukcije tih freski iz Bagawata kasnije sam vidio u svjetskim likovnim monografijama ranog kršćanstva kakav se živio i oblikovao na ovom paklenom mjestu pustinje. Bagawat mi je izgledao kao grad za stanovanje i življenje, ali, ne, ovdje je sve bilo mrtvo. Grad mrtvih živio je dok nisu pomrli živi koji su u njemu posjećivali one koji su bili prije njih. Sada ih posjećuju samo horde turista, proračunato, najčešće iz dokone znatiželje ili intelektualne maštovitosti i radoznalosti.Po karti oaze, očima plutajući, nacrtali smo putanju u sljedeću oazu Dahlu. Auti su lagano klizili prema zaseoku mimo prelijepih stabala u moru pijeska. Izdaleka nam se činilo da je cijela zelena krošnja prekrivena velikim bijelim cvjetovima.

Tek kad smo se približili, bijeli oblak, za koji smo mislili da su cvjetovi, lagano se podiže iznad krošnje – buka motora prestrašila je jato ibisa.Nedugo potom, ispred današnjeg putovođe Dejana ukaza se u pješčanoj cesti vodena crta, poput končića, s okolo raskvašenom zemljom. I kao uinat, kotači zazujaše, okreću se u prazno kao da su zapali u snježni kliski smet. Izašli smo i počeli ga savjetovati kako će, ali od toga auto nije prelazilo “provaliju” – ali tek kad ga pogurasmo, savjeti se pokazaše ispravnim.U tom naiđoše tri djevojčice. Ispod ruku su nosile suhe tikve napunjene vodom i zatvorene čepovima od trave. Bile su poredane po starini, očito sestrice, pa se najmanja grčevito ručicom držala za haljinu srednjoj, a srednja najstarijoj. U Dahlu je očito rijetko dolazilo turista iz svijeta. Odjedanput se oko nas okupi veliki broj djece i mladeži, nasmijanih i govorljivih, pokazuju u nas jedno drugom trčeći okolo i dižući ogromnu prašinu. Nekako se iskradosmo u “narodni dućan umjetnina”, uđosmo i pazarismo divne pletene korpe od palmina lišća, primitivnu keramiku, staklene posudice u modroj boji, čudesne i neobične….

POČAST VREMENU OD 5.000 GODINA

Malo-pomalo pa se vratismo sabirajući utiske. Dojmove prvog pravog dana boravka u Egiptu. Tim danom započeo je naš tridesetodnevni boravak bogatog programa koji je nastajao i mijenjao se, ostvarujući se više i u bogatijim nijansama nego da je bio utvrđen bilo kakvom turističkom agencijom. Putovali smo uz Nil i niz Nil, prema Luksoru i prema Aleksandriji, dolazili pred piramide i Sfingu, prisjećao se Napoleona, koji je pred njima postrojio svoju počasno gardu i zapovjedio: Vojnici, počast vremenu od pet hiljada godina! Tokom 1980. godine napisat ću cijelu seriju tekstova od koje, nažalost, nikada nisam složio nikakvu knjigu: ona je u meni, svježa i lijepa kao u danima dok se konstituirala. Takva, kakva se nije dala napisati, niti se njome Egipat dao opisati.

PROČITAJTE I...

Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače

“Edine, jesi li normalan? Vrati se u rov. Edineeee....!”, vikao je iz sveg glasa Osman. Agresorska pješadija nadirala je lijevim krilom zaštićena “pragom” i tenkom, koji su bjesomučno tukli po liniji. A Edin, slijep i gluh za sve oko sebe, smirenim, uvježbanim pokretima razvlačio je “zolju”, postavio je na rame i nanišanio pravo u grdosiju koja se uz brektanje i huku kretala naprijed. Odjednom mi se činilo da se to događa negdje drugdje, u nekoj drugoj stvarnosti, nisam registrirao nikakve zvukove, sve kretnje bile su kao na usporenom filmu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!