fbpx

Educiranje novih naraštaja o zločinima iz prošlosti

Memorijalni centar u Potočarima godišnje posjeti 120.000 osoba, od toga, oko 30.000 dođe na dženazu 11. jula. Među posjetiocima najviše je učenika iz škola u Federaciji BiH te studenata iz Italije i Australije

 

Piše: Jakub SALKIĆ

Memorijalni centar u Potočarima godišnje posjeti približno 120.000 osoba, uključujući i one koji dođu samo na dženazu svakog 11. jula, na godišnjicu Genocida koji je Vojska Republike Srpske počinila u zaštićenoj zoni Srebrenica 1995. godine, kada je ubijeno više od 8.000 ljudi.

U kompleksu Memorijalnog centra nalazi se mezarje u kojem su ukopani posmrtni ostaci više od 6.600 žrtava Genocida. Proces identifikacije i pokopa nastavlja se svake godine i dokumentiran je u stalnoj fotografskoj izložbi Tarika Samaraha smještenoj u Muzeju genocida. “Zid sjećanja”, u koji su upisana imena 8.372 žrtve Genocida u Srebrenici, također se nalazi unutar mezarja.

Druga komponenta Memorijalnog centra smještena je u nekadašnjoj Fabrici akumulatora, koja je služila kao sjedište Holandskog bataljona UN-a prije Genocida i događaja iz jula 1995. godine. Danas su u ovom objektu postavljene izložbe kao što su spomen-soba, multimedijalna soba i dokumentacioni centar, prostor osmišljen za edukaciju posjetilaca o zločinima počinjenim u Srebrenici i oko nje, te njihovom naknadnom procesuiranju na međunarodnim i na domaćim sudovima. Posjetioci glavnog izložbenog kompleksa mogu slušati svjedočenja, gledati filmske instalacije, pregledati materijalne dokaze i pristupiti sudskim dokumentima u vezi s Genocidom u Srebrenici 1995. godine.

Azir Osmanović, kustos Muzeja, kaže za Stav da imaju dvije grupe posjetilaca – iz Bosne i Hercegovine i iz inostranstva. Iz naše zemlje najčešći su posjetioci učenici osnovnih i srednjih škola iz Federacije BiH koji organizirano dolaze u Memorijalni centar. Posjetioci iz inostranstva uglavnom su studenti, najčešće političkih nauka i fakulteta na kojima se izučavaju ljudska prava. Do sada su svake godine organizirane posjete iz Italije preko jedne agencije, ali i iz Australije. U Australiji postoji agencija za organiziranje putovanja koja diplomantima australskih univerziteta nudi posjete Evropi, a u okviru toga i balkansku turu, u okviru koje studenti uče o stradanjima ljudi u proteklim ratovima i za vrijeme komunističkih režima. Osmanović ističe da od aprila do novembra barem jednom sedmično dođe neka grupa posjetilaca. Međutim, kao i sve ostalo, pandemija virusa Covid-19 poremetila je i znatno smanjila posjete Memorijalnom centru.

Mjesta masovnih stradanja, inače, posjećuje veliki broj ljudi. Razlog tih posjeta uglavnom je edukacija. Kao što nam reče Azir Osmanović, najčešći posjetioci jesu studenti i učenici, kojima se kroz takvu vrstu posjeta nastoji približiti historija i pokazati šta se desi kada zlo nadvlada. Posjete mjestima, centrima i muzejima vezanim za zločine i tragedije danas se označavaju terminom “crni turizam”, iako je to neprimjereno nazivati turizmom. Putovanje svijetom radi uzimanja pouke i poruke iz prošlih događaja sljedbenicima islama naređeno je na više mjesta u Kur’anu.

Primjera radi, koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau, kambodžanska polja smrti, Berlinski zid, litavska šuma Ponar, kuća Anne Frank u Amsterdamu, Hirošima ili njujorški Ground Zero, gdje su se nekad nalazili tornjevi blizanci, masovno privlače posjetioce.

Pojam crni turizam “izumila” su 1996. godine dvojica profesora s glazgovskog univerziteta Caledonian John Lennon i Malcolm Foley. Oni smatraju da prvi primjeri crnog turizma sežu još u doba starog Rima i gladijatorskih borbi u koloseumu.

“Mračni aspekti povijesti i čovječanstva jednostavno su ljudima zanimljivi”, objašnjava na svojoj web-stranici lingvist Peter Hohenhaus, koji je dosad posjetio 700 mjesta stradanja ljudi u 90 zemalja svijeta.

Kada se govori o ovoj vrsti posjeta, često se postavlja pitanje zašto ljudi imaju potrebu vidjeti ta mjesta. Hohenhaus smatra da nas ta mjesta tjeraju da razmislimo o tome kako se ljudi mogu ponašati prema drugima ljudima i kakve mogu biti posljedice, dok istodobno bivamo svjesni koliko smo zapravo sretni što nismo doživjeli takvu sudbinu.

Zaključak većine onih koji su razmatrali “crni turizam” kao fenomen jeste da je glavni motiv posjete učenje o prošlosti. No ako neko odlazi na strašna mjesta samo radi potrebe da se fotografira, kao što je slučaj s brojnim korisnicima Instagrama koji su objavljivali selfije iz Auschwitza ili pak s memorijalnog groblja u Berlinu, takvo ponašanje pokazuje manjak svijesti o tome šta se tu zaista zbilo. Posjeta takvim mjestima trebala bi biti iz poštovanja, bez glupiranja, nepotrebnog poziranja i “okidanja nasmiješenih selfija”.

U Bosni i Hercegovini mnogo je mjesta stradanja iz perioda Agresije koja treba posjetiti u svrhu podsjećanja svih nas koji smo preživjeli i svjedočili tome i edukacije generacija koje dolaze. Deseci logora, od Omarske, Batkovića do Heliodroma, zatim Korićanske stijene, kuća zvana “živa lomača” u Višegradu… Sva ova i brojna druga mjesta pričaju nam o masovnom ubijanju ljudi. Većina naših gradova u cijelosti su mjesta masovnih stradanja – Mostar, Sarajevo, Tuzla, Goražde i drugi.

Međutim, o zločinima počinjenim na određenim lokalitetima najčešće možete saznati samo iz medija, i to na godišnjicu zločina. Ti lokaliteti rijetko su ili uopće nisu obilježeni kao mjesta masovnih stradanja, ako ih posjetite, nećete ništa o tome moći saznati. U većini slučajeva mjesta na kojima su počinjeni masovni zločini danas su pod kontrolom iste one politike koja je podsticala i organizirala zločine i koja ne dopušta da ona budu odgovarajuće obilježena. Izuzetak je Memorijalni centar u Potočarima. Potrebno je više takvih centara u Bosni i Hercegovini koji bi dokumentirali zločine i pokazivali ih javnosti u svrhu edukacije naše djece o nedavnoj prošlosti.

Čak i u većim gradskim centrima nedostaje muzeja koji imaju stalne postavke na temu stradanja našeg naroda tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Ako ne budemo imali infrastrukturu koja podrazumijeva muzeje i memorijalne centre, ako edukaciju prepustimo samo medijima na godišnjice zločina, buduće generacije uskoro neće znati šta se ovdje dešavalo od 1992. do 1995. godine. Vrata zaborava bit će širom otvorena.

PROČITAJTE I...

I ranije je tokom ove godine u nekoliko navrata prijećeno muslimanima Crne Gore, i to tokom litija u organizaciji Srpske pravoslavne crkve na kojima se protestiralo protiv Zakona o vjeroispovijesti.

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!