Ed Victus – Nekrunisani kralj pornografije u East Villageu

Ed Victus stanovao je na četvrtom spratu. Niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio iza pedeset lanaca. Niko nije znao koliko je dugo tu, čak ni stara Rose iz prizemlja, koja je u zgradi živjela pola stoljeća i plaćala 100 dolara za kiriju, najnižu u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti, ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra

Piše: Nebojša ŠERIĆ ŠOBA

 

Ponekad me put nanese u East Village, dio New Yorka u koji sam pao i pustio korijenje devedesetih. Teško je i depresivno primjećivati sve promjene koje su se desile. Toliko je toga zatvoreno i srušeno da bi se napravilo mjesta za neke nove “ljepše” građevine bez ikakvog identiteta, podignute za one s predubokim džepovima.

New York nikada nije mario za promjene, makar one bile i nagore. To je tako i nikako drugačije. Zatvaranje kultnog koncertnog mjesta CBGB označilo je početak kraja jedne epohe koja je donijela muziku i umjetnost u dio grada dotad opasan i napušten, a koji se upravo zahvaljujući živoj alternativnoj sceni bio podigao. I kako to ovdje obično biva, bogati slijede umjetnike i muzičare, preuzmu dio grada u kojem se razvila scena i onda od toga naprave vlastitu spavaonicu s fensi prodavnicama bez ikakvog sadržaja. Gentrifikacija je taj čuveni izraz koji predstavlja fenomen “poboljšanja”, smanjenja “lošosti”, a samim tim i alternativne kulture.

Zastadoh na moment ispred svoje stare zgrade u Lafayette Streetu, neugledne građevine koja će prije ili kasnije doći na red za rušenje, u kojoj su decenijama živjeli glumci, režiseri, umjetnici i ostali “čudni” likovi. Najpoznatiji stanar koji je tu živio neko vrijeme poznati je glumac James Earl Jones, upamćen po posuđivanju svog glasa za Darta Vadera, svima nama poznatog negativca iz Rata zvijezda, te dobitnika Oskara za životno djelo 2011. godine.

Moja supruga unajmila je stan u ovoj zgradi nekoliko godina prije mog dolaska, rekla je kako u njoj živi dosta finog svijeta, ali da ima i nekoliko čudaka. Jednom mi je namignula okom kada smo ušli u lift s nekim starim čovjekom s debelim naočalama, izboranim licem, detektivskim šeširom i mantilom i kožnom torbom u ruci. Pušio je lulu iako je to zabranjeno u zgradi. Činilo se kao da je iz nekog špijunskog konspirativnog filma prebačen pravo u lift.

Ed Victus stanovao je na četvrtom spratu. Niko nikada nije ušao u njegov stan. Ako mu je bilo potrebno nešto donijeti ili prenijeti, odškrinuo bi vrata i provirio iza pedeset lanaca. Niko nije znao koliko je dugo tu, čak ni stara Rose iz prizemlja, koja je u zgradi živjela pola stoljeća i plaćala 100 dolara za kiriju, najnižu u gradu. Ponekad bi došla rodbina da ga posjeti, ali oni su odsjedali u hotelu, nije bilo teorije da ih pusti unutra.

Jedan dan začula se sirena hitne pomoći. Popeli su se na četvrti sprat i odnijeli Eda u ambulantnim kolicima. Nas nekoliko sastalo se u pidžamama da čujemo kakve su prognoze, hoćemo li i dalje sretati Eda u liftu i u podrumskom vešeraju. Sutradan smo saznali da je ipak podlegao moždanom udaru. Došla je policija na uviđaj, a zatim je krenula drama kakvu niko nije mogao ni zamisliti.

Svi koji su ušli u Edov stan i izašli napolje ostali su razrogačenih očiju, u totalnoj nevjerici i konfuziji. Počele su kolati glasine o crtežima i slikama kojima je prekrio svaki centimetar svog stana. I napokon, jedan od stanara, omanji muzički producent Dave, koji je nekako uspio zaviriti unutra, odvezao je jezik. Opisivao nam je najjače hard core eksplicitne scene koje je ikad vidio na nečijim zidovima. Količina pornografije bila je zapanjujuća. Nama, koji smo dobrog starog Eda susretali svaki dan, taj je opis zvučao nerealno. Ko bi rekao!?

Novi detalji o crtežima koje je u stanu pronašla policija konstantno su dolazili, a i rodbina koja se pojavila da prihvati “zaostavštinu”. Sve to trajalo je nekoliko dana, dok konačno nisu dovukli kontejner u koje je rodbina bacala sve što je smatrala da je za smeće, a što se uglavnom odnosilo na Edov umjetnički opus.

Kontejner su dupke napunili hiljadama slika i crteža. Prvo su beskućnici krenuli da ruju, da bi usred prevrtanja materijala obnaženi eksplicitni crteži počeli padati na ulicu. Onda je uletjela mladež, za njima su došli i malo stariji, da bi na kraju dana nastao totalni pandemonij i grabež besplatne umjetnosti. Market je proradio, ljudi su počeli prodavati ono što su nagrabili, pojavili su se i iz jedne galerije i gledali ima li šta za njih. Došla je i televizija, neke poznate novine objavile su cijelu priču.

Ed Victus postao je nakon svoje smrti, u roku od 48 sati, od totalnog anonimusa meta zanimanja velikog broja ljudi i medija, njegovi su radovi mimo njegove volje (svakako se više tu nije ništa ni pitao) našli mjesto na zidovima mnogih Njujorčana. A onako kako je njegova priča stelarno i ekspresno došla na stranice lokalnih novina, istom se brzinom i vratila nazad u ambise kolektivnog pamćenja. I stara Rose, koja sada plaća “čitavih” 150 dolara za svoj stan, iz kojeg bi je vlasnici zgrade tako rado istjerali i povećali rentu na 3.000 dolara, teško da se može sjetiti kako su ti crteži izgledali. A možda i može.

PROČITAJTE I...

Prebacio je pušku preko leđa, zgrabio zolju i počeo trčati kroz tranšeju prema rovovima 7 i 8. Ja sam potrčao za njim i nakon petnaestak metara čusmo kad naši povikaše: “Evo ih, evo ih...” Provirio sam i ugledao četnike kako pogureni idu prema susjednom rovu. Bilo ih je sigurno 150. Tad je proključalo sa svih strana

Skoči kao oparen, ukočeno me pogleda i umah preblijedi kao krpa. Vidim, odlično je shvatio šta sam mu rekao, no ne bih dalje i više o tome. Kako god, dok sučeljenih pogleda bez riječi odmjeravamo snage, osjetih da se nakostriješeni B. smiruje, a u njegovim očima i govoru tijela uopće također osjetih respekt, strah štaviše, jer sam prvi put progovorio brutalno, nemilosrdno jezikom koji jedino razumije, jezikom koji je, izrečen iz mojih usta, za poganog B. bio ogromno iznenađenje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!