fbpx

E, kakvu su nekad ljevicu Bošnjaci imali (1): Hem ljevičari, hem nacionalno osviješteni

Časopis Putokaz izlazio je samo tri godine, od 1937. do 1939. U ovom relativno kratkom periodu publicirana je brojna književna građa te su objavljene oštre polemike i analize stanja Bošnjaka u vremenu između dva svjetska rata. Časopis je bio lijeve orijentacije, a njegov urednik Hasan Kikić. Osim Kikića, u Putokazu su pisali Zija Dizdarević, Skender Kulenović, Hamid Dizdar, Salih Alić, Safet Krupić, Rasim Filipović i drugi

Piše: Hamza RIDŽAL

U bošnjačkom političkom spektru u Bosni i Hercegovini trenutno ne postoji ljevica. Lijevo orijentirane političke opcije u kojima veliku većinu čine Bošnjaci, i kojima glasove daju uglavnom Bošnjaci, same sebe ne definiraju kao bošnjačke već kao bosanske stranke. Pojedini istaknuti predstavnici tih političkih opcija, posebno oni iz SDP-a i Naše stranke, čak pokazuju otvoreni zazor od samog spomena riječi Bošnjak. Drugi, poput predstavnika Građanskog saveza, od kojih su najistaknutiji Emir Suljagić i Reuf Bajrović, nemaju tu vrstu problema i nerijetko govore o potrebi zaštite bošnjačkih interesa, ali svoj politički program i dalje zasnivaju na narativu identitarnog bosanstva, baš poput drugova iz SDP-a i građana iz NS-a.

Integralno bosanstvo, kao nadidentitet, baštine i one bošnjačke političke opcije prepoznate kao desnica i centar, poput SDA, SBB-a, NiP-a, ali se u njihovom slučaju bosanstvo ne nameće kao označitelj u koji je učitano povratno jugoslavenstvo, što je uglavnom slučaj s lijevo orijentiranim strankama. Zbog ovakvog odnosa prema identitarnom pitanju, lijevo orijentirane stranke ne mogu se smatrati autentičnim predstavnicima Bošnjaka, pa čak ni Građanski savez, koji od svih navedenih ima najviše potencijala da izraste u bošnjačku ljevicu.

Prigovori da ljevica ne može biti određena nacionalnim predznakom naprosto nisu tačni, čemu nas uči politička stvarnost naših susjeda i drugih evropskih država, ali i bošnjačka historija. Dovoljno se vratiti osamdeset godina unazad i vidjet ćemo da su Bošnjaci nekada imali ljevicu koja je bila autentični glas bošnjačkog naroda. Pritom se radilo o ljevici koja je, prije svega, djelovala u intelektualnoj, a ne u političkoj areni. Godine 1937. pokrenut je časopis Putokaz, koji je okupljao najznačajnije mlade lijevo orijentirane bošnjačke intelektualce tog vremena.

Putokaz je bio list za društvena i književna pitanja. Prema riječima Muhsina Rizvića, on predstavlja “najznačajniju pojavu u razvoju muslimanskog književnog života krajem tridesetih godina” 20. stoljeća. Istraživači ovog časopisa i fenomena rađanja ljevice u bošnjačkom korpusu ocijenili su Putokaz kao “glasilo revolucionarne orijentacije”, kako ga je definirao Kasim Suljević.

Putokaz je doista predstavljao organiziranu završnicu sporadičnih književnih, kritičkih i publicističkih napora bošnjačkih pisaca lijeve orijentacije. On je imao svoju političku, ideološku, umjetničku i intelektualnu platformu koju je izgradila grupa bošnjačkih književnika i intelektualaca, što su se u kulturnom i javnom životu Bosne i Hercegovine javili krajem dvadesetih godina 20. stoljeća.

Najistaknutija imena te grupa danas se ubrajaju među najvažnije bošnjačke intelektualce ili pisce 20. stoljeća: Hasan Kikić, Safet Krupić, Šukrija Huskić, Skender Kulenović, Zija Dizdarević, Ešref Badnjević, Hamid Dizdar, Derviš Imamović, Husejn Salčić, Salih Alić, Asko Borić, Rasim Filipović, Nazif Resulović… Ova izuzetna grupa intelektualaca djelovala je i nakon što je Putokaz prestao izlaziti 1939, a 1942. godina označila je njihovo prisilno razilaženje. Mnogi od njih tragično su skončali, bilo kao žrtve ustaškog terora u konclogorima, poput Safeta Krupića i Zije Dizdarevića, ili kao žrtve četničkog zločina, poput Hasana Kikića.

Iako tako nije bio definiran u naslovu, svojim je sadržajem Putokaz bio istinsko glasilo bošnjačke lijeve i proleterske inteligencije. Riječ je bilo o novoj bošnjačkoj inteligenciji koja se poistovjećivala sa širokim narodnim masama, sa seljacima i radnicima, stajući u odbranu njihovih interesa. Istaknuto je to i u Uvodnoj riječi u prvom broju: “Važna je kod intelektualaca njegova sposobnost, ali je najvažnije to, da li će je on staviti u službu svojih ličnih interesa i interesa jednog ograničenog kruga ljudi, ili službu širokih slojeva naroda. Na tu raskrsnicu mora doći i dolazi svaki, pa i muslimanski intelektualac. Prema tome, i široki slojevi muslimana, tj. seljaštvo, radništvo i mali ljudi, mogu u svome nastojanju za boljim životom računati kao na saveznike samo onu inteligenciju, koja hoće da svoje snage stavi u njihovu službu.”

Ono što je Hasan Kikić, kao glavni urednik, najavio u prvom broju časopisa dosljedno je provođeno u ostalim brojevima. Iz tekstova publiciranih u Putokazu moguće je razaznati da je bošnjačka ljevica glavnog krivca za ekonomsko i kulturno zaostajanje bošnjačkog naroda prepoznavala u agrarnoj reformi i antidemokratskom karakteru vlasti državnog poretka Kraljevine Jugoslavije, te namjernom i planskom zapostavljanju “muslimanskih sredina”. Moglo bi se reći da skoro svaki tekst u Putokazu skreće pažnju na problem nepismenosti, pozivajući nadležne da predano rade na otvaranju novih škola.

Vođeni ideologijom i estetikom proleterske književnosti, kako primjećuju Muhidin Džanko i Enes Karić u tekstu Putokaz – časopis treće generacije bošnjačkih pisaca, u uvodnom tekstu u književnohistorijskoj monografiji Putokaz – list za društvena i književna pitanja, pisci okupljeni oko Putokaza svojim su literarnim prilozima željeli ukazati na siromaštvo, bijedu, glad, nezaposlenost, bolesti, težak položaj bošnjačke žene, vjerski fanatizam, alkoholizam, kocku, izrabljivanje djece… “Ustvari, idejni tvorci Putokaza i nisu željeli stvarati jedan književni časopis, već su književnošću željeli samo upotpuniti aktuelne socijalne i političke teme”, naglašavaju Džanko i Karić.

I doista, u svim brojevima Putokaza publiciran je samo 21 književni prilog, od čega devetnaest pripovijetki i dvije pjesme. Među publiciranim književnim radovima bili su Priča o Đulaginom Bajramu i Paligraf Hasana Kikića, Sin se vratio sa škola Hamida Dizdara, Bijeg Avdana Mujkića i Ramazanska noć Zije Dizdarevića, Noć u vezirskom gradu Skendera Kulenovića itd. Zanimljivo je da je Noć u vezirskom gradu bio jedini književni prilog Skendera Kulenovića, ali ne i njegov jedini tekst u Putokazu. Naime, Skender je bio veoma aktivan saradnik, a uglavnom se iz polemičkog ugla, baš kao i Kikić, bavio krupnim socijalnim pitanjima bošnjačke stvarnosti. Objavio je tekstove Pogled na muslimansku omladinu, Novine i društveno zbivanje, Stara Evropa, Jedna žalost i jedna potreba.

U Putokazu je vođena i jedna od najoštrijih polemika u historiji bošnjačke i bosanskohercegovačke književne kritike. Riječ je o Kikićevoj polemici s Jovanom Kršićem u kojoj je Kikić, vođen idejom socijalne književnosti, pokušao diskreditirati kritičarski, urednički, moralni, pa i politički dignitet Jovana Kršića – jednog od najmeritornijih bosanskohercegovačkih književnih kritičara prve polovine 20. stoljeća.

Ipak, Putokaz treba promatrati prije svega kao društveni časopis u kojem je tretirana tegobna stvarnost Bošnjaka između svjetskih ratova. Posebna pažnja posvećivana je našem seljaku, zemljoradniku i stočaru, prepuštenom samom sebi i izgubljenom u vremenu industrijalizacije države. U Putokazu podjednako kritično pisalo se o osmanskoj upravi i o pokretu Husein‑kapetana Gradaščevića. Zanimljivo da je ljevica Gradaščevićev pokret tretirala kao “borbu feudalne klase za očuvanje neokrnjenih odnosa proizvodnje na feudalnoj bazi”, kako zaključuje Mustafa Orlanović u petom broju.

Zbog važnosti tema o kojima je pisano u Putokazu, u ovom i u narednim brojevima Stava prenijet ćemo neke tekstove i dijelove tekstova bošnjačke ljevice između dva svjetska rata.

Uvodna riječ prvog broja “Putokaza”

“U novije doba dva su velika događaja potresla do temelja život muslimana Bosne i Hercegovine. Prvi je događaj bila devetsto osamnaesta godina, koja je u skoku, preko noći, donijela u životu muslimana dvije velike promjene: prva je bila izmjena unutrašnjeg društvenog sastava muslimana, koja je nastala agrarnom reformom, i ulazak muslimana Bosne i Hercegovine u mrežu novih, poslijeratnih ekonomskih, kulturnih i političkih prilika. Drugi događaj je svjetska ekonomska kriza, koja je u cijelom svijetu bacila milijune seljaka, radnika i malih ljudi na najniže grane, pa, naravno, nije ni nas muslimane poštedila. Sadašnje stanje muslimanskih seljaka, radnika i malih ljudi, dakle muslimanskih širokih slojeva upravo je nepodnošljivo i iz dana u dan postaje sve gore. Pritisak te more i muslimanski široki slojevi osjećaju, ali je najžalosnije, da je malo ko svjestan, zašto je to stanje tako teško i ima li puta da se iznjeg izađe.

Promatrajući razvoj sviju pokreta u prošlosti i sadašnjici vidimo, da se zahtjevi tih pokreta ostvaruju samo onda, ako postoji svijest i organizacija širokih slojeva naroda. I baš tu, u njihovom nastupu, leži snaga svih širokih slojeva naroda. Svijest o toj snazi — najjači je njihov saveznik. To vrijedi dakako i za nas muslimane. Tu se sad javlja inteligencija, koja igra važnu ulogu kod buđenja te svijesti. Pod inteligencijom razumijevaju se da nas oni ljudi, koji ne rade rukama, nego umom, i to, taj um upotrebljavaju na proučavanje prirode i društva, kako bi se tim pronalascima olakšao život čovjeka. Ali tu valja uočiti jednu činjenicu.

Kad je norveški inženjer Nobel izumio dinamit, sanjao je o tom, kako će njime i sličnim otkrićima ljudi savladati prirodu i olakšati svoju krvavu borbu za opstanak, pa je sav svoj imetak ostavio u zakladu, iz koje će se za služnim kulturnim radnicima davati nagrade. Međutim da nas vidimo, da se svi tehnički pronalasci nastoje iskoristiti i iskorišćavaju ne za olakšanje ljudskog života, nego za ubijanje ljudi, a i rad kulturne inteligencije, tj. one koja proučava društvo, rijetko je u službi širokih slojeva naroda. Važna je kod intelektualca njegova sposobnost, ali je najvažnije to, da li će je on staviti u službu svojih ličnih interesa i interesa jednog ograničenog kruga ljudi, ili u službu širokih slojeva naroda.

Na tu raskrsnicu mora doći i dolazi svaki, pa i muslimanski intelektualac. Prema tomu i široki slojevi muslimana, tj. seljaštvo, radništvo i mali ljudi, mogu u svom nastojanju za boljim životom računati kao na saveznika samo na onu inteligenciju, koja hoće da svoje snage stavi u njihovu službu. Prvo, dakle, što treba da se izvrši jest stvaranje i okupljanje kadra takove inteligencije. Tu se ne misle samo školani ljudi, nego i nadareni pojedinci, koji su prošli kroz školu života. Da se kadar takove inteligencije stvara i da već djelomično postoji, o tom nema sumnje. Drugo, treba ta inteligencija da tačno ispita položaj muslimana Bosne i Hercegovine, da upozna stvarne potrebe i želje širokih slojeva muslimana i prema tim potrebama i željama da udesi cjelokupno svoje djelovanje.

A da se to postigne, potrebito je, da takova inteligencija stupi u najužu vezu sa širokim slojevima naroda. S tim mislima pokrenut je, evo, Putokaz. Njegova je, dakle, svrha okupljanje sviju naših intelektualnih snaga, koje osjećaju s našim najširim slojevima, pronalaženje i omogućavanje novih snaga, uspostavljanje što užih veza s našim malim svijetom, upoznavanje njegovih najbližih potreba i želja i proučavanje našeg položaja prema bližoj i daljoj okolini, jer se jedino na osnovu svega toga može naći u današnjem velikom svjetskom gibanju čvrsta osnovica za rješenje životnih pitanja muslimana Bosne i Hercegovine. Znajući dobro, da široki slojevi muslimana već dugo vremena žele i očekuju list, pokrenut ovakovim mislima, uvjereni smo, da će ga prihvatiti onako iskreno, kako im je namijenjen.

Uredništvo

Iz teksta “Pogled na muslimansku omladinu”

(…) Četirigodišnja ljudska klaonica od 1914. g. usjekla je mnoge brazgotine u život omladine cijeloga svijeta, naročito omladine seljaka, radnika i malih ljudi. Neprestano gladovanje, zima, nečist, bolesti, živčani potresi, sve je to načinilo od mladog pokoljenja, ukoliko ostade na životu, pokoljenje boležljivaca. Poslije svjetskog rata život širokih slojeva naroda nije se izmijenio, premda je nastupilo takozvano vrijeme privrednog napretka (prosperiteta). Taj napredak bio je moguć radi iscrpljenosti sviju zemalja, do koje ih je rat doveo, i brzog usavršavanja mašina i načina rada (racionalizacije i mehanizacije). Međutim tom ubrzanom proizvodnjom stvorilo se više robe, nego što su je potrošači mogli kupiti, i 1929. g. zahvata cijeli svijet ekonomska kriza.

Usavršavanje mašina i načina rada izbacivalo je mase radnika na ulicu, a nastupom krize mnoge su se tvornice zatvorile, mnoge smanjile rad, i broj nezaposlenih sve je više rastao. Nadnice su se srozavale. Kresale su se plaće namještenika i činovnika, slijedili su bankroti sitnih trgovaca. Industrija je svojom jeftinijom proizvodnjom sve više uništavala zanatlije. Brži pad cijena seljačkih proizvoda od cijena industrijskih, pojačan još više nastupom agrarne krize, veliki porezi i navala financijskog kapitala, razrušili su do temelja gospodarstvo sitnih i srednjih seljaka. Kriza je, dakle, bacila široke slojeve naroda u bezizlazan položaj. Omladina seljačka, radnička i omladina malih ljudi ne prebolivši još prvih mučkih udaraca rata, zapade u još teži položaj: zakrčiše joj se i oni mali puteljci napretka. Sve ovo nije zaobišlo ni omladinu muslimanskih širokih slojeva naroda u Bosni i Hercegovini. Dapače, pogodilo ju je vrlo jako. 1918. g. nastupila je u životu muslimana Bosne i Hercegovine krupna promjena.

Do te godine mi muslimani bili smo povlašćeni društveni sloj u Bosni. No, i u tom povlašćenom sloju bilo je razlika: postojali su begovi i age, trgovci i zanatlije i slobodni seljaci. Ali kapital (trgovci, bankari, industrijalci) kod nas nije bio u to doba toliko ojačao, da bi mogao podijeliti političku vlast s našom feudalnom gospodom, kao što se to 1848 g. dogodilo u nizu evropskih zemalja, a pogotovu nije mogao potpuno preuzeti političku vlast u svoje ruke onako kako se to odigralo u velikoj francuskoj revoluciji 1789. Muslimanski seljaci nisu bili kmetovi; kmet je bio katolički i pravoslavni seljak. Muslimani pod Austrijom bili su, dakle, jedna jedinstvena, premda iznutra različita, posjednička grupa, koja je naravno imala težnju da taj svoj položaj očuva. Austrougarska monarhija, kojoj je Bosna trebala kao vrelo sirovina i kao put osvajačkog (imperijalističkog) prodiranja na jugoistok, upotrebljavala je svu vještinu, da razvoj prilika u Bosni bude miran i ne samo da u povlašćeni položaj muslimana nije dirala, nego ga je još i utvrđivala.

Na ovaj način ne samo da je Austriji uspijevalo, da tokom vremena suzbije otpor muslimana prema njenom prodiranju na jugoistok, nego joj je polazilo za rukom da suzbije i pokrete kmetova koji su, sve više, tražili svoju slobodu. Muslimanska omladina mogla je u to doba da živi bezbrižno i živjela je, premda, naravno, ne sva u jednakoj mjeri. Begovski i aginski sin (naročito u onih nekoliko stotina bogatih porodica) trebao je tek toliko životnog iskustva, koliko je potrebito da znadeš naslijediti povlasticu i njome se koristiti. Zato begovat, ukoliko je djecu slao u škole, slao ju je najviše iz potrebe za povećanjem društvenog ugleda ili iz vjerskih osjećaja, dakle najrađe i najviše u vjerske škole. No i to je bila rijetkost. Zanatlijska omladina nasljeđivala bi posao od oca i vodila ga dalje po ukalupljenom iskustvu.

Seljačka omladina bila je privezana uza zemlju, i tek bi po koje seljačko dijete izučilo za hodžu, kako bi se održao vjerski odgoj na selu. Austrija je, naravno, premda se čuvala da ne dirne u društvene i vjerske običaje muslimana, morala u Bosnu unositi tekovine zapadnoevropske civilizacije, dakako u svom interesu (modernu administraciju, škole i tehnički napredak). Te su se tekovine počele pomalo da usijecaju u ustaljenu islamsku feudalnu kulturu koja je kod muslimana bila naročitog oblika. Tek tada, i zapravo izuzetno, počinje muslimanska omladina posjećivati modernu školu. Ali kako životne prilike ne postavljaju potrebe za školom, to vrlo mali dio završava nauke, a najveći dio na studijama provodi život dobro hranjenih i bezbrižnih mladića, koji halapljivo piju sve slasti velegrada.

Muslimanska ženska omladina živi strogo vezana uz kuću i potpuno je isključena iz svakog javnog života. Potrebito je bilo bar s nekoliko riječi podsjetiti na tu prošlost, da se vidi, kako su velik skok muslimani morali napraviti 1918. godine, koja sve naglo okrenu na glavu. Begovi i age biše izvlašćeni preko noći. Velik dio, nesposoban na novi način privrede, i u nemogućnosti da se odrekne naviknu tog načina života, zajeo je ono, od čega ga je izvlašćenje poštedilo i počeo se proletarizirati. Omladina se nađe na raskrsnici: umrijeti ili živjeti. Neka pođe u škole, i tu većinom zastade što iz nemogućnosti školovanja, što iz nerazvijene svijesti o potrebi škole; neka se prihvati zanata, a najveći dio pođe putem lumpenproletera. Izuzetak od ovog čine krupniji begovi, koji su, primivši neke tekovine zapadnoevropske civilizacije, razvili kod svoje djece neki smisao za školu i koji su, pretvorivši agrarnom reformom neobuhvaćenu imovinu u kapitalističku, imali mogućnosti da svoju djecu iškolaju…

Skender Kulenović

(Nastavlja se) 

PROČITAJTE I...

“Nismo mnogo vremena potrošili spremajući ga zato što je bio poprilično spreman jer je hifz naučio još kao malo dijete. Kada sam mu predložio da zajedno ponovimo hifz i da ga pripremimo za komisiju, povjerio mi se da je odmah nakon toga razgovarao sa svojom majkom, koja je ostala u Maroku, i da mu je rekla da je usnila san u kojem je on obukao odjeću imama, onako kako se oblače u Maroku. U to je došao njegov otac koji je već ranije preselio na ahiret i dao joj Mushaf, kazavši joj da taj Mushaf da Abdelaliju”, kaže hafiz Hašim ef. Zahirović, imam Centralne džamije u Hadžićima

Osoblje koje je tokom pandemije boravilo u inostranstvu, u zemljama s visokom stopom zaraženih, među njima i doktori, vraćalo se na posao bez da je ijedan dan provelo u izolaciji. No, sve je kulminiralo slučajem žene zaražene virusom korona koja je preminula u Sarajevu prošle sedmice.  

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 21.01.2020.

    Hasan Kikic = komunista od 1930. Skender Kulenovic = komunista od 1933 . Zija Dizdarevic = komunista. Esref Badnjevic = komunista. Sve komunista do komuniste! To nije to nikakva socijal-demokratska ljevica nego leglo komunistickih ubica i bandita. Bosnjaci su imali na pretek takve ‘ljevice’ kao sto i danas imamo na pretek ‘ljevicara’ i izdajnika svih vrsta, ali Bosnjaci nikada nisu imali ama bas nikakvu stranku desne orijentacije! Mozda je upravo to nasa tragedija da nemamo i nikada nismo imali patriotske desnice. Do kada vise kukanja za komunizmom i beljsevizmom? Treba raditi i graditi i ostaviti se vise boljsevickog titoizma.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!