fbpx

E, BRATE, BAŠ GA PRETJERA

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

 

 

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

 

– Viđaš li B. – pita me drug E. za slučajnog susreta na ulici.

– Da, skoro sam ga vidio, prošao je autom mojom ulicom i gradio se da me ne vidi, premda, osim nas dvojice, na ulici nikog drugog nije bilo.

– Baš tako?

– Baš.

– Svašta! Eto kako se naizgled čvrsta prijateljstva, ako je u vašem slučaju prijateljstva uopće i bilo, sruše kao trošna taraba. Znaš, malo mi je nezgodno, ne bih htio gurati nos u nešto što me se ne tiče, ali, ovaj…

– Želiš znati zašto je pukla tikva? Zašto više nismo u kontaktu?

– Pa, ako ti nije…

– U najkraćem, pretjerao je.

– Kako?

– U biti, nije on loš, nikakvog zla u njemu nema, u suprotnom, ne bih dopustio da mi se približi, a prema meni je bio dobronamjeran, nagodan, vazda spreman da priskoči u pomoć ako negdje zaškripi, mada za takvom vrstom suportiranja, srećom, potrebe nije bilo i, tako, kako god, kroz sve godine našeg druženja zaista sam cijenio tu njegovu lijepu i rijetku osobinu, ali tokom zadnjih godinu i po ili možda dvije, ne mogu se tačno sjetiti kad je to sve počelo, počeo je pretjerivati, ali baš pretjerivati… Ma, znaš, sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet, svijet kroz koji sam prošao, odlično ga poznavao i kao takav bio mu prijeko potreban. U početku, davao sam mu korisne sugestije, savjete, doduše, ne baš rado, jer sve to skupa uopće me nije zanimalo, bio sam opterećen prozaičnim brigama i nije mi bilo do kojekakvih infantilnih stupidarija, ali, ipak, šutio sam i nadao se da će ga taj više no evidentni napad narcizma brzo proći, da će…

– Izvini, a o kakvim je autorskim projektima riječ? Šta je on to radio?

– Ne ljuti se, molim te, ali ne bih o tome.

– U redu, shvatam, pokrivaš ga, a i sve ovo što si dosad rekao bila je klasična pokrivka. Ne želiš poganiti jezik. Je li tako?

– Tako je. Hoćeš li da dovršim priču ili…?

– Naravno, nastavi, nastavi!

– Dakle, nadao sam se da će ga, kako rekoh, taj meni dotad nepoznati napad narcizma brzo proći, ali, nije, naprotiv, bivao je sve jači. Recimo, čim negdje sjednemo, on izvadi bilježnicu, stavi je pred sebe i pita može li mi nešto pročitati. Nevoljko klimnem glavom, on pročita i upitno se zagleda u mene očekujući, valjda, egzaltirane hvalospjeve, šta li već, a ja se, opet, odredim, katkad i brutalno iskreno, što su, ustvari, bile snažne neizravne indikacije da me popusti, da sam sit i presit svega, da naprosto u miru želim popiti kahvu, otvoriti neku relaksirajuću konverzaciju, pobjeći, barem nakratko, od surove realnosti u kojoj jesam, međutim, on to nije primjećivao ili, pak, nije htio primijetiti i tad, zapravo, počinje ono o čemu sam u početku govorio – njegovo teško, samoljubivo pretjerivanje, usudio bih se reći pretjerivanje potpuno pogubljenog čovjeka. Ni sam ne znam zašto, jer već sam bio na rubu živaca, trpio sam još neko vrijeme tu njegovu “kreativnu” torturu, sve do trenutka kad su naša “druženja” prerasla u klasične radno-konsultativne sastanke. I to je bio kraj. Mirno, hladno, bez grubih, teških riječi, dao sam mu svojevrstan žuti karton, digao se i otišao. Eto! U najkraćem, tako je to bilo.

– Je li ti se nakon toga ikad javio?

– Nije, ali jesam ja njemu, jer bilo mi je jasno da je taj žuti karton doživio kao crveni, pa sam predložio da se vidimo, da mu pojasnim šta već pojasniti treba i da se nakon toga serbes raziđemo.

– I? Je li pristao?

– U prvi mah jeste, ali dva-tri dana poslije našao je neki izgovor, rekao da će mi se javiti i, naravno, do dana današnjeg nije.

– Dakle, uplašio se.

– Do drugog zaključka, sve i da sam htio, nisam mogao doći. Da, očito se jako uplašio.

– I, veliš, prođe pored tebe, bez pogleda, pozdrava?

– Prođe.

– E, brate, baš ga pretjera!

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Osokoljen uspjesima u prethodna dva dana, agresor kreće u opsežnu ofanzivu na naše nove položaje. Dobro pripremljeni, formacijski raspoređeni i uklinjeni između Bajića i Vitanovića, dočekujemo ih to snježno jutro jači nego ikada. U četverosatnoj bici na Baićima naše snage nanose strahovite gubitke agresoru. U velikom kontraudaru zarobljavamo im četiri oficira i dvadesetak vojnika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!