fbpx

Džepni Baja Nenad Stevandić

Najnovija svinjarija kojom je Stevandić odlučio pokazati da nije tek nekakvo “trinaesto prase” (veliko)srpske politike već autentični i autohtoni ekstrem jeste predizborni spot Ujedinjene Srpske.

 

Dugogodišnji SDS-ovac, danas predsjednik Ujedinjene Srpske i poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, Nenad Stevandić ne ponaša se kao mlađi politički partner već više kao neki vanbračni i nepriznati Dodikov sin koji pokušava na bilo koji način oponašati, ali i nadmašiti svog političkog oca koji ga se potajno stidi i gnuša.

Iako u nekim općinama manjeg bh. entiteta Stevandićeva stranka nastupa zasebno, ona je ipak, po Stevandićevim riječima, potpuno na tragu “nacionalne politike SNSD-a” i odbrane ovog entiteta od upliva mračnih i perverznih srbožderskih sila iz Sarajeva i Federacije BiH. No, Stevandićeva emulacija Dodika ne završava se na pukom kopiranju političkih stavova, ona je više patološke prirode jer se Stevandić trudi i izgledati i zvučati kao, doduše manja i zdepastija, verzija Milorada Dodika.

Ova se mimikrija prije svega ogleda u zapaljivoj i šovinističkoj retorici kojom Stevandić pokušava nadmašiti Dodika te se etablirati kao još gori i još ekstremniji velikosrbin. Groteskne fotografije koje su na ivici samoparodije, a na kojima Stevandić pozira s čakijama i šajkačama, te stupidne i uvredljive izjave kojima zagađuje javni prostor, samo su neka od oruđa iz Stevandićevog arsenala velikosrpskog idiotizma čijom upotrebom pokušava zasjeniti Dodika i nametnuti se kao njegov potencijalni nasljednik, neki džepni i rezervni Dodik, neki Dodik poslije Dodika.

Najnovija svinjarija kojom je Stevandić odlučio pokazati da nije tek nekakvo “trinaesto prase” (veliko)srpske politike već autentični i autohtoni ekstrem jeste predizborni spot Ujedinjene Srpske. U ovom spotu, koji je toliko primitivno šovinistički da je naprosto komičan, prikazuju se stereotipni Albanac, Hrvat i Bošnjak za stolom u nekoj birtiji dok nabrajaju kako su zlostavljali srpsku nejač i čeljad. Albanac se hvali kako su “sve Srbe s Kosova rasteralji i proteralji”, Hrvat potvrdno klima glavom, te se obraća Bošnjaku sa: “Kak’ smo ih mi tak lipo očistili, kužiš”, dok Bošnjak poentira sa zlobnom najavom: “Sad’ smo ih, ba, zavadili, pa ćemo ih začas, ba, razvaliti!”

No dok su dušmani srpskog roda zabavljeni svojim hvalisanjem, u kafanu ulazi krupni bradati čovjek u crnom odijelu, prilazi njihovom stolu te, nakon što izgovori: “Slušaj, momci, malo ste se prevarili, Republika Srpska je sad ujedinjena”, udara šakom od stol te rastjeruje ovaj skup srboždera koji, saplićući se jedan od drugoga, bježe navrat‑nanos iz kafane.

Spot se završava zvukom truba, ulaskom velikog broja ljudi sa srpskim simbolima u kafanu te obraćanjem samog Stevandića, koji, dok mu podbradak podrhtava, saopćava da je “Republika Srpska ujedinjena” i da će “uvijek biti ujedinjena”.

Šta reći? Stereotipno prikazivanje nesrba, sa sve usiljenimi prenaglašenim akcentima, liči na nešto što bi osmislio Risto Đogo ili na groznu imitaciju još gore imitacije Nadrealista u režiji Nenada Jankovića i Nikole Pejakovića po imenu Složna braća. Ipak, još gore od prikazanih predrasuda jeste način na koji se demoniziraju Albanci, Hrvati i Bošnjaci kao maliciozni neprijatelji koji se podlo dogovaraju kako nanijeti zlo Srbima te poruka koja se sastoji u tome da ih treba izbaciti iz “kafane” da bi u nju ušao srpski narod. Ukratko, sam spot ima do kraja genocidnu i zločinačku velikosrpsku poruku.

Ma koliko Stevandić i sam po sebi i u svom oponašanju “Baje” bio krajnje karikaturalna i tragikomična pojava, ne smije se zaboraviti da on ipak ima znatno legitimniji velikosrpski staž od Dodika. Iako se može pročitati da Stevandiću, baš kao i Dodiku, tokom perioda Agresije na Bosnu i Hercegovinu nisu bili strani i mrski šverc i ostale “poslovne aktivnosti”, on se ipak snimio kako uniformiran u sklopu udruženog zločinačkog poduhvata “oslobađa” Kotor-Varoš od njegovih nesrpskih starosjedilaca, te u maniru istinskog velikosrpskog heroja hapsi i maltretira bespomoćne bošnjačke civile.

Paradiranje ili ne, ali Dodik za razliku od Stevandića nema takvu vrstu materijalnih dokaza vlastitog “ratnog puta”, a što je od početka njegove političke karijera svojevrsna Ahilova peta koja ga delegitimira kao istinskog velikosrpskog vožda, a koji, kako znamo iz historije, mora imati sklonost i da puca, sječe i bije, a ne samo da vlada. A Stevandić, koliko god izgledao i zvučao kao loša parodija Milorada Dodika, ipak ima sve te nabrojane kvalitete i akreditive. /M. Drnišlić/

PROČITAJTE I...

Dobrano smo se mi distancirali i od učenja mevluda. Sve više ga, po džamijama, učimo jednom godišnje, dok naše kuće ostaju željne mevludskih savjeta: A ko hoće da ga vatra ne prži, nek u srcu salavate zadrži. Zašto je to tako? Pred čim smo ustuknuli? Pred drugima? Pred sobom? Pred onim što nismo ili pred onim čemu težimo, a nismo u stanju biti? Pred tvrdnjama da učenje mevluda nije u islamskoj tradiciji? Da je novotarija (bidat)? Da ne pripada muslimanskom biću? Oh, Bože

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!