fbpx

Džemaludin Latić: Prvi razgovori o osnivanju SDA počeli su već u fočanskom zatvoru

“Dogovorili smo se da se najprije izborimo da budemo vani, da im ponovo ne padnemo šaka, da, ako se Jugoslavija počne raspadati, zadržimo ekvidistancu prema Srbiji i Hrvatskoj, a to će sve biti moguće ako formiramo svoju političku organizaciju. Da ne zaglavimo kao Spaho i njegova organizacija JMO! Pet godina nakon tih naših razgovora Alija je, u neposrednoj blizini 'našeg' zatvora, iznosio te naše poglede pred desetinama hiljada Muslimana na poznatom skupu SDA u Foči”

 

 

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

Jedan od najvećih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih književnika Džemaludin Latić rođen je u Pridvorcima kod Gornjeg Vakufa 1957. godine. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, zatim Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i Filozofski fakultet (Odsjek jugoslavenskih književnosti i srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika, kao i prvi stepen na Odsjeku za filozofiju i svjetsku književnost). Magistrirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Odsjek svjetske književnosti), a doktorirao na Fakultetu islamskih nauka 1999. na temu Stil kur’anskoga izraza. Na istom fakultetu zaposlen je kao redovni profesor na katedri tefsira. Zbog islamskih aktivnosti i političkih ideja, komunistički režim ga je uhapsio 1983. godine i u poznatom “Sarajevskom procesu” protiv muslimanskih intelektualaca osudio na 6,5 godina zatvora.

Oslobođen je na intervenciju Međunarodnog PEN centra 1986. godine. Po izlasku iz zatvora bio je zamjenik glavnog urednika Preporoda, islamskih informativnih novina, a pokrenuo je i sedmične listove Muslimanski glas i Ljiljan, čiji je glavni urednik bio od 1990. do 1994. godine. Bio je dugogodišnji politički saradnik predsjednika Stranke demokratske akcije i Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića. Povodom 30 godina od pokretanja Stranke demokratske akcije Džemaludin Latić iznosi detalje o okolnostima osnivanja, o tome kako je nastala prva himna, ali i o onome u čemu se nije slagao s Alijom Izetbegovićem, kojeg i dan-danas istinski cijeni i smatra sinonimom za procese demokratije u Bosni i Hercegovini.

STAV: Iako Aliji Izetbegoviću pripisuju svakojake zlonamjerne etikete, i to u kontinuitetu bezmalo 30 i više godina, možemo li reći da je njegovo ime i djelovanje sinonim za početak demokratije i višestranačja u BiH?

LATIĆ: Bismillahi-Rahmani-Rahim. Bez imalo sumnje.

STAV: Tri su desetljeća prošla od liberalizacije jugoslavenske političke scene i osnivanja Stranke demokratske akcije. Možete li nam opisati vrijeme uoči i nakon osnivanja SDA i početka pluralizma u Bosni i Hercegovini… Vi ste u mladomuslimanskoj skupini bili osuđeni u montiranom procesu 1983. godine i zasigurno ste direktni svjedok svih procesa koji su vodili do osnivanja SDA. Uostalom, Vi ste bili član prvog Izvršnog odbora SDA. Koliko Vam znači ovaj podatak u biografiji?

LATIĆ: Neposredno pred moj izlazak iz zatvora, 1986. godine, tokom dugih, svakodnevnih šetnji, gotovo uza samu obalu naše bošnjačke “svete” rijeke Drine, mi smo vizualizirali našu daljnju borbu za slobodu naše zemlje Bosne i našeg bošnjačkog naroda. U tome su učestvovali i rahmetli Salih Behmen i inžinjer Ismet Kasumagić. To su sve bili ljudi u godinama, s velikom robijom za vratom, i ja sam te razgovore vodio više da im olakšam, da nam koji dan prođe lakše, s manje čemera, nego što sam vjerovao u te vizije. Alija me, malo nakon černobilske tragedije, na kraju jedne od tih šetnji, dok smo sami stajali pred paviljonom, upitao šta ću raditi kad, ako Bog da, uskoro izađem iz zatvora (a imao sam još godinu-godinu i po robije). Nije mi dao da odmah odgovorim, nego je rekao da samo razmislim do sutra ili prekosutra, a onda mi postavio i drugo pitanje: “Šta misliš, ako se Jugoslavija raspadne…, kako da se mi, Muslimani, ponašamo, šta da činimo?” A kad se desio Černobil, Salih Behmen, fizičar, satro se dok nam je objasnio šta je to atom, kako se razbija, šta je radijacija, kako je Černobil opasan…, na što smo mu mi odgovarali hihotom iza leđa, a onda i šaljivim kontrapitanjem: Šta ako, jednog jutra, u Jugoslaviju upadnu Rusi i mi, fočanski robijaši, potpadnemo pod rusku, a “Zeničaci” pod američku zonu?! Onda se i Salih, neka je rahmet njegovoj evlijanskoj duši, grohotom nasmijao i ostavio svoje nuklearne otpade i strahovanja od nove Jalte. U idućim šetnjama Alija, prekaljeni ilegalac, provjeravao je politički instinkt “druga pjesnika”.

Dogovorili smo se da se najprije izborimo da budemo vani, da im ponovo ne padnemo šaka, da, ako se Jugoslavija počne raspadati, zadržimo ekvidistancu prema Srbiji i Hrvatskoj, a to će sve biti moguće ako formiramo svoju političku organizaciju. Da ne zaglavimo kao Spaho i njegova organizacija JMO! Pet godina nakon tih naših razgovora, Alija je, u neposrednoj blizini “našeg” zatvora, iznosio te naše poglede pred desetinama hiljada Muslimana na poznatom skupu SDA u Foči. Ja sam bio u društvu sa svojim rahmetli babom Sakib-efendijom i našim rođakom Omerom Latićem. Bili smo, naravno, u zanosu. Babo i Omer su, nakon skupa, plakali aminajući: Allah te čuo, Alija! Daj Bože, Alija! Da, s babinom dozvolom (“Pošto je to za naš islam i za našu Bosnu, eto, nek te Džemal sluša, da vam je sa srećom, Alija”), ja sam prihvatio da radim za SDA. Bio sam jedan od njezinih osnivača i član prvog Izvršnog odbora – na Alijino insistiranje. Šta mi to znači? Ništa osim da sam bio tamo gdje je bila moja vjerska obaveza da budem!

STAV: Kako je Alija Izetbegović razumijevao ulogu islama i islamskog (kulturnog, ali i etičkog) naslijeđa u radu stranke?

LATIĆ: Kad je Alija izašao iz zatvora i kad smo se, pijući salep u “Slatkom ćošetu”, dogovorili da krenemo u realizaciju naših zatvorskih vizija, odmah smo se razišli u procjeni da li ćemo na izborima preći onaj cenzus od 5 posto biračkog tijela. Alija je smatrao da nećemo s obzirom na imidž koji su o nama formirali titoistički mediji, a ja da ćemo imati mnogo veći uspjeh, mada ni ja nisam vjerovao da ćemo biti izborni pobjednici. “Na temelju čega to procjenjuješ?”, upitao me on. “Pogledaj, šefe, koliko nas ljudi poselami kad iziđemo iz džamije” (mi smo namjerno klanjali samo u Begovoj džamiji, uinat Udbi, koja nas je pratila, ali i s ciljem da naš narod oslobađamo straha od titoističkog širka)! Alija je šutio. I sad se sjećam njegove rečenice: “Idemo u političku arenu da se borimo bar za slobodnu izgradnju džamija u gradovima!” (U novom dijelu Sarajevu bila je samo jedna džamija, i to ona stara, u Hrasnom, zaklonjena neboderima.) Mi smo, dakle, u ime islama formirali SDA, na tom motivu smo dobivali izbore sve do pred kraj Alijina života i, kada god su se Alija i SDA držali islamskih principa u politici, imali smo uspjeha, i obrnuto: kad god su ti principi bili zanemareni, mi smo gubili. Ukratko, “predanosti – ime ti je islam”, “svu svoju ljubav poklonio sam islamu” (to su sve Alijine riječi), i ja bih, sjećajući se tih naših zanosa i gledajući Aliju poslije Dejtona, i ova desetljeća, i ovo današnje stanje, samo plakao…, potpuno nemoćan da naše političke kazaljke vratim za 180 stepeni unazad.

LATIĆ: Koja su bila vaša viđenja s obzirom na multietničnost BiH, s obzirom na neminovnost suživljenja triju naroda u BiH? Govorimo, dakle, o tadašnjem općem promišljanju pojmova državno i sekularno, a s obzirom na to da se u dijelu javnosti ustalilo govoriti da je bilo intencija da se od Bosne i Hercegovine pravi “muslimanska državica”, pejorativno nazivana i “findžan-država”.

LATIĆ: Kao što znate, komunisti-titoisti su nas osudili pod optužbom da smo se organizirali da formiramo Islamsku Republiku BiH (premda se takva optužba, s tako jasnom i preciznom formulacijom, koja je podrazumijevala “istrebljenje” nemuslimana na tlu BiH, nije ni čula u sudnici, nego je Udba na njoj insistirala u procesu izvan sudnice, u zaprepaštenoj javnosti)! U isto to vrijeme evropski tradicionalni saveznici Srbije i novo srbijansko komunističko rukovodstvo planirali su instaliranje Republike Srpske u našoj zemlji. Savezu komunista BiH, koji je montirao naš proces, i njegovim nasljednicima, prije svih SDP-u BiH, Bošnjaci – kao i svi bosanskohercegovački patrioti, rodoljubi i domoljubi – ne bi smjeli nikad oprostiti ne samo zato što su montirali ovu tzv. kolektivnu krivicu o “islamskoj republici” nego i zato što je nikada nisu poništili niti se nje odrekli. Nažalost, kada smo u “Holiday Innu” imali prvu konferenciju za štampu, Alija i ja smo se ponovo razišli: na novinarsko pitanje da li ćemo se, ukoliko pobijedimo na izborima, revanširati titoistima za proces i robije, Alija je rekao da nećemo, na što sam ja reagirao rekavši da mi njih, komuniste-udbaše, Hamdiju Pozderca i oba Dizdarevića, Nijaza i Raifa, Nijaza Durakovića, Edinu Rešidović, Rizaha Hadžića, Nazifa Džubura, Munju Alibabića, kompletnu postavu Oslobođenja…, nećemo slati na robije, nećemo ih mrcvariti kao oni nas, ali hoćemo obnoviti taj proces i pokazati bh. javnosti šta su radili od nas po ćelijama i zatvorima, kako su opasno obmanuli cijelu ondašnju jugoslavensku javnost izazvavši kod svih jugoslavenskih naroda, posebno kod Srba, mržnju prema islamu i bosanskim muslimanima. Rahmetli Rušida Prgudu doslovno su toliko mrcvarili u ćeliji da je on podlegao i nije presuđen. I sada žalim zbog te Alijine pogreške.

Uostalom, pogledajte odbrane četničkih i ustaških zločinaca u Hagu pa ćete vidjeti koliko je moj zahtjev, koji i danas stoji, ako ima iko relevantan da me čuje, bio opravdan. Pogledajte memoare predsjednika Clintona, britanske premijerke Margaret Thacher, pogledajte vatikanske zapisnike pape Ivana Pavla II…, vidjet ćete kako svi oni dvoje da li pomoći BiH ili ne s obzirom na to da nije jasno da li se “predsjednik Alija i bosanski muslimani bore za islamsku republiku usred Evrope ili ne”! Od prvog dana mi smo se zalagali za građansku, sekularnu državu Bosnu i Hercegovinu u postojećim, međunarodno priznatim granicama, ako već baš neko hoće, to bi bio i naš vjerski maksimum, ali ne i za sekularno društvo. O tome sam, kao neslužbeni ideolog SDA, u tih dvanaest godina, koliko sam sarađivao s Alijom, objavio bar koju stotinu svojih tekstova. Mi smo za našu “ideju Bosne”, u kojoj će u miru živjeti sve četiri naše vjerske tradicije, kako je Alija sukusirao našu političku filozofiju, imali snažnu podršku svih demokratskih krugova u nekadašnjoj zajedničkoj državi, čak i crkava, posebno pokojnog kardinala Kuharića, i svi su nam to priznali i na Zapadu i na Istoku, samo ne “naši” komunisti‑titoisti i, naravno, četnici, ustaše i abdićevci.

STAV: Autor ste himne SDA pod naslovom Ja sin sam tvoj. Kako je nastao ovaj tekst? U kojoj je mjeri on odražavao programske i strateške ciljeve Stranke demokratske akcije?

LATIĆ: Ta moja mala velika pjesma je “deverli glave” od samog svog nastanka pa, možda, sve do danas. Ona nije samo himna SDA nego je, na onom historijskom 2. (?) bošnjačkom saboru, koji smo održali tokom Opsade Sarajeva 1993. godine u “Holiday Innu”, proglašena himnom bošnjačkog naroda. Dvadesetak dana prije našeg 1. kongresa ja sam na Izvršnom odboru predložio da uradimo himnu pošto, kao što znate, naš narod tu himnu nikada nije imao, a koliko je participirao u Hej, Sloveni – o tome nemamo šta pričati. Onda je jedan važan glavonja skočio i toliko me izvrijeđao pred ostalim članovima Izvršnog odbora da umalo zbog njega nisam napustio i Stranku i politiku! Rahmetli Alija je stao u moju odbranu i izgalamio se na ovog nesretnika, koji će nam i kasnije zadavati mnogo jada. Pet-šest dana pred Kongres Alija se povjerio nekim našim zajedničkim prijateljima kako nam treba himna, ali da je njega stid da mene zamoli da je napišem s obzirom na ono što sam doživio itd. On je zaista pazio da ničim ne povrijedi ničiju ličnost, kao niko od nas. U džepu je nosio traku koju je donio iz Istanbula, a na kojoj je bio snimljen neki turski marš. Odmah da kažem: to je bio vrhunski marš, mehter, koračnica!

Ja sam uzeo tu traku i otišao kući; do ponoći sam već imao završen čisti lirski tekst, s manje-više ukupnom poetikom himne. Tada je Gazi Husrev-begova medresa imala već afirmiran hor. Sutradan me rukovodilac tog hora odveo do jednog dragog čovjeka, Dragana Cicovića zvanog Cile, koji je počeo da, slušajući tursku koračnicu, piše muziku, ali nije imao rješenja za refren. Ja sam šetkao po Ciletovom studiju i, onako u zanosu, sâm ispjevao refren: “Miii-la suuu-ra i žees-too-kaa…!” Cile je skočio sa stolice vičući: “Pjevaj, pjevaj, nastavi!” I tako smo uglavili i refren. Alija je bio oduševljen, nije ni zareza pomakao u mom tekstu niti je dirao u melodiju. Kada je medresanski hor izveo tu našu himnu u prepunoj Skenderiji, nekoliko hiljada ljudi, najistaknutijih muslimana raznih nacionalnosti iz cijele Jugoslavije, plus naši gosti iz cijele Jugoslavije, pa čak i s raznih strana svijeta, doživjelo je najljepši estetski šok, ustali su na noge, aplaudirali… Zamislite sada kako sam se osjećao kada su “nezavisni intelektualci”, udbaški fanatici, odmah poslije rata počeli da pišu kako je ta himna “neprihvatljiva za bh. multietničko društvo” pošto ona “poziva na krvoproliće” (u stihu Bosna na zemlji krvavoj). Idioti! Konstatacija nije poziv! Moja pjesma brani, a ne napada! Moja pjesma, u prvom stihu, zaziva jednog i zajedničkog Boga i pozdravlja sve bh. bogomolje! Ali kao da ta sorta ljudi, bezbožnika, prihvata bilo kakav racionalni argument kada su islam i muslimani u pitanju!

Nakon što je rahmetli Alija Dubočanin, jedan od najvećih pjesnika na bosanskom jeziku, moj učitelj u stihovanju, Allah mu Džennet dao, moju pjesmu Ja sin sam tvoj stavio u čitanku za šesti ili sedmi razred, jednog dana su moji blizanci potišteni došli iz škole pokazavši mi žig koji je njihova nastavnica morala utisnuti na Ja sin sam tvoj kao – zabranjeno štivo! Ta divna žena je, da dodam, rekla: “Djeco, ovo ja moram uraditi, naredio OHR i Kanton, ovu pjesmu je napisao Ahmedov i Muhammedov babo i ja ću vama ipak tu pjesmu predavati i vi je naučite!” Još je bila žigosana jedna priča iz Ibrišimovićeva Kahrimana i jedna naša narodna pjesma. Rahmetli Nedžad se na sve to nasmijao i rekao da će objaviti novo izdanje te svoje priče s tim žigom. Ne znam je li to ikad učinio. Bilo kako mu drago, ta moja draga pjesma, tako nevina, čista, ljupka, nosi patinu sudbine naroda o kome, sirota, govori: žigosali su nas pa nam ne daju da dušom dahnemo!

PROČITAJTE I...

Prije ozbiljnijeg početka bavljenjem ovim pitanjem značajno je ukazati na elemente koji predstavljaju klipove u točkovima bošnjačkim političkim predstavnicima. Prvi je svakako vezan za nepostojanje Republike Hrvatske u ovim projekcijama, čime je i pozicija Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka, značajno opterećena. Ta činjenica uveliko signalizira da, i pored negiranja mnogih, inicijativa stoji u suglasju s velikosrpskim aspiracijama ili, kako se kolokvijalno kaže, asocira na uspostavu krnje Jugoslavije

Rusija već odavno nije velika sila na polju biomedicine. To im ipak nije zasmetalo da tvrde da su prvi proizveli vakcinu protiv virusa korona. Vladimir Putin naredio je da proizvodnja vakcine započne s ciljem masovnog vakcinisanja njegovih građana u oktobru, a prvo će biti vakcinisani zdravstveni radnici. “Znam da djeluje prilično učinkovito, da stvara stabilan imunitet”, izjavio je ruski predsjednik. Zapravo, nema pojma niti zna bilo šta o tome. Još se ništa ne zna o imunogenim učincima vakcine, trajanju imuniteta i, što je najvažnije, je li ona uopće sigurna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!