Džemal i Hadžera bili su povezani i historijskim kontekstima minulog sistema, Džemal kao personifikacija borca za prava Bošnjaka u okviru SFRJ i Hadžera kao metafora bošnjačke žrtve. Čitaoce ćemo kratko podsjetiti da je Hadžera Ćatović, kasnije Bijedić, sedamdeset i dva dana preživjela u jami Čavkarici 1941. godine bez hrane i vode, okružena leševima najbliže rodbine

Isticati činjenice o stravičnim zločinima počinjenim nad Bošnjacima u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, pored ostalog, podrazumijeva i njihovo suočavanje sa zločincima i njihovim simpatizerima, što je mnogo teže od prikupljanja relevantnih podataka, njihovom sistematičnom naučnom obradom i evaluacijom. Sudeći prema broju i kakvoći onih koji bezuvjetno i po cijenu međunarodne izolacije odriču pravo žrtvama da su žrtve i slavodobitno mašu zavjesama uspjeha, teško se oteti dojmu da će ikada doći do opće ljudske katarze u onom entitetu koji se silom i ucjenama izborio za, potpuno historijski, geografski, znanstveno, neutemeljeno ime Republike Srpske, a kamoli da snagom općeg ljudskog humanizma javno i objektivno progovore ko je između njih i ko je u ime njih vršio klanja, silovanja, mučenja, zatvaranja i progon nedužnog stanovništva s njihovih višestoljetnih ognjišta. Činjenica da se za posmrtnim ostacima ubijenih Bošnjaka traga i dvadeset i pet godina od njihovog ubistva dovoljno govori sama za sebe.

 Vlado Šegrt kao saradnik četnika

Ovih se dana navršavaju dvije značajne godišnjice smrti dvoje Bijedića, koji svojim životima personificiraju svu dramatičnost položaja Bošnjaka u drugoj polovini XX i početkom XXI stoljeća, Džemala Bijedića (1917–1977) i Hadžere Ćatović‑Bijedić (1920–2014). Osim rodbinskim vezama koje nisu njegovali, Džemal i Hadžera bili su povezani i historijskim kontekstima minulog sistema, Džemal kao personifikacija borca za prava Bošnjaka u okviru SFRJ i Hadžera kao metafora bošnjačke žrtve. Čitaoce ćemo kratko podsjetiti da je Hadžera Ćatović, kasnije Bijedić, sedamdeset i dva dana preživjela u jami Čavkarici 1941. godine bez hrane i vode, okružena leševima najbliže rodbine.

Nju su s 450 Bošnjaka iz Dabarskog polja četnici bacili u bezdan s ciljem etničkog čišćenja prostora Bileće. Božijom voljom i milosti, kao svjedok nekažnjenog zločina, poživjela je sve do 2014. godine. Dženaza joj je klanjana 22. januara 2014. godine u Grančarevu kod Trebinja. Zločin jame Čavkarice nikada nije dobio nikakav sudski epilog, a o njemu danas govoriti u Bileći i cijelom prostoru istočne Hercegovine značilo bi od sebe praviti svojevrsnu metu. Na pitanja zašto nije procesuiran taj zločin, kasniji istraživači tog događaja, doduše sa slabim i teško dokazivim dokazima, indiciju su usmjerili u umiješanost Vlade Šegrta i drugih visokopozicioniranih članova CK SK BiH u cijeli slučaj. Vlado Šegrt, treba to spomenuti, u usmenom pripovijedanju muslimana istočne Hercegovine kvalificiran je kao saradnik s četničkim jedinicama, dok je, nedavno u Trebinju, nakon što mu je na centralnom gradskom trgu (2016) postavljena bista pa sklonjena, okvalificiran kao mrzitelj srpstva i četništva.

Na temelju istraživanja prof. dr. Husnije Kamberovića o Džemalu Bijediću, čini se da je upravo Vlado Šegrt uz još nekolicinu visokopozicioniranih Srba u CK SK BiH utjecao na sudbinu slučaja jame Čavkarice. Kako piše Kamberović, Džemal Bijedić jednom je službeno spominjao taj zločin na Mostarskom savjetovanju 1966. godine reagirajući na anomalije u vezi s nacionalnom strukturom kadrova. Istakao je da se u materijalima spominju neriješena pitanja nekih jama u Hercegovini u koje je neprijatelj tokom Drugog svjetskog rata bacao nevino stanovništvo. “Naglašavao je dio iz pripremljenog materijala u kojem se navodi kako je ‘dosta mjesta gdje su ustaše ubijali Srbe obilježeno na odgovarajući način'”, dok neka mjesta “gdje su četnici ubijali Hrvate i Muslimane nisu obilježena (Svitava, naprimjer), pa se to doživljava i komentariše kao diskriminacija”. Bijedić je naglašavao da je u jamu Berkovići “neprijatelj bacio nekoliko stotina muslimanske djece, žena i staraca. Do danas ta jama nije preuređena nego i danas stoji onako kako je zatečena poslije oslobođenja. Dalje je smatrao da je nužno propitati stanje Muslimana u Hercegovini barem zbog velikog doprinosa kojeg su u ratu i poslije rata imali. Kao što se da primijetiti, Džemal Bijedić se zalagao za obilježavanje, ali nije poznato da je ikada pokrenut ikakav sudski proces.

Živjela je svoje dane u tami

Vjerovatno je tome doprinijela i propaganda visoko pozicioniranih članova CK SK BiH koji su zločin po svaku cijenu nastojali delegitimizirati i pripisati ga neformalnim skupinama i maglovitim uopćavanjem pripisati ga četništvu kao općem kolektivitetu.

“Još za vrijeme borbi oko Plane 1941. pojavile su se čete sastavljene od zlikovaca, šovinista, dijelom iz Crne Gore, a dijelom iz Hercegovine. U zločinima su se isticali tzv. crnogorske komite i neki hercegovački, kako smo ih nazivali ‘jamari'”, rečenice su kojima je počeo svoj osvrt o pogromu Bošnjaka Bileće Radovan Papić u knjizi Hercegovina u revoluciji, objavljenoj 1985. Papić dalje kaže kako su izbjegličku kolonu na Dabru presrele i preotele četničke bande, sproveli ih u Trusinu i njih oko 450, uglavnom staraca, žena i djece, poubijali i bacili u jamu Čavkaricu. “Jedna djevojka je ostala dugo živa u jami. Sedamdeset i dva dana. Pošto smo mi oslobodili čitavu teritoriju u novembru, pronio se glas da su čobani, kad su nailazili kraj jame, čuli glas. Onda se 21. novembra skupe okolni seljaci i odu na otvor jame. Stvarno su čuli neki glas. Bili su opterećeni sujevjerjem, spustili su u jamu konopac i progovorili: ‘Ako si insan, pošalji neki znak, da znamo da nije utvara.’ Djevojka je poslala češalj. Poslije su ispleli mrežu jer su znali da se ona sama neće moći vezati, i poslali joj dolje da se u mrežu uvuče. Uvukla se i čim je došla blizu otvora jame, izgubila je svijest. Bila je živi kostur. Kasnije su je počeli hraniti kao dijete nedonošče razblaženim mlijekom dok se nije počela oporavljati… Rekla mi je da je bila svezana s jednom ženom. Živjela je svoje dane u tami, jela je što je bilo u zavežljajima. Sjeća se da je pojela i pticu, vjerovatno neku koja je sletjela na leševe. Bila je, reče, duže živa još jedna žena s djetetom. Djevojka nije imala predstavu o vremenu, o boravku u jami. Mislila je da je tamo patila 15 dana. A žena s djetetom da je živjela oko 10 dana”, u svojim memoarima zapisao je partizanski komandant Radovan Papić.

O sudbini Hadžere Ćatović i o nekažnjenom zločinu počelo se javno pisati tek 1990. i 1991. u praskozorje agresije na našu zemlju. I sam uokviren u posljedice nekažnjenog zločina nad Bošnjacima Bileće, Tahir Pervan je objavio brojne članke i nekoliko knjiga o ovoj temi. Pervan je pisao o svim detaljima do kojih je mogao doći. Tekstove je objavljivao u brojnim novinama i časopisima. Veliku pažnju Hadžeri posvetili su Dedijer i Miletić 1990. u knjizi Genocid nad Muslimanima 1941–1945. No, ipak se treba priznati da sve nije rečeno, da sve nije izneseno na čistac. Brojna su zločinačka imena ostala neobjavljena, ali i ona bošnjačka koju su pristajala na šutnju, na zagrtanja istine. Hadžeru su dugo godina ispitivali i isljeđivali brojne službe bivšeg režima, novinari u pratnji UDBA‑e. I sve joj je to, kako nam je kazala u svom posljednjom intervjuu, postalo mučno, novo proživljavanje nesnošljive golgote.

Pismo operativca UDBA-e

Nakon objavljivanja Hadžerinog posljednjeg intervjua, do nas je stiglo pismo s brojnim indicijama, bez ikakve službene potvrde i mogućnosti provjeravanja tačnosti navoda koje ipak baca sasvim drugo svjetlo na zločin počinjen u jami Čavkarici 1941. godine.

Bivši operativac UDBA‑e kodnog imena Aleksandar pisao nam je: “Evo moje tužne priče za svakoga da znade. Susreo sam se u gradu Sydneyu 2002. godine u naselju Liverool, država NSW, s čovjekom koji je činio zločine po Hercegovini. Došao je u Australiju preko Australijske ambasade u Beogradu 2001. godine. Upoznasmo se i moje ime za njega bilo je Aleksandar. Ovim imenom su me zvali prijatelji, rodbina, a službena lica. Da priča počne ispočetka! Malo smo sjedili u klubu Liverool. Pričali zgode i nezgode i viceve iz rata. On se otvori u ‘povjerenju’: Znaš, Aco, bio sam i ja u Drugom svjetskom ratu četnički borac u doba rata po Hercegovini. Išao sam sa grupom od Berkovića prema Planoj. Imali smo plan pobiti sve Turke po Planoj. No, zadesi nas talas sudbine i mi se nađosmo sa gonjačima grupe muslimana; žena, djece i dosta straca. Gonili smo ih i požurivali. Nisam znao kuda ih gonimo. Došli smo nekim divljim stazama do nekog brdašca. Tu me pozva moj komandir i odredi me da stojim iznad neke rupače koju zovu JAMA ČAVKARICA. Tu sam ti stajao, a moji su dovodili one koje smo gonili. Dovodili su ih u početku po pet, a kasnije, kako je dan odmicao, dovode po deset pa i petnaest. Moj zadatak bio je da ih natjeram da skaču u jamu. Ako neće, onda ja sa jedne strane, a sa druge Božo, gurnemo ih u jamu. Sve je to trajalo dok ne dođe žena noseći dijete.

Pitam je: ‘Šta je?’ Kaže sin. ‘Koliko?’ Kaže svega dva mjeseca. Naredih joj da skače. E, moj Aco, grudi mi hoće da puknu i od želje da je imam u naručju. Kosa uzdignuta. Prsa nabujala, dosta otkrivena. Želja mi bi da imam seks sa njom. No, pridolaze drugi i nemadoh više vremena. Naredih joj da skače. Iz njenih plavih krasnih očiju lile su suze. Ne, Aco, suze, već potočići iz oba oka. Ne mogoh više da gledam od želje da je imam. Naredih da skače, ona se nadnese nad jamu. Ja zgrabih njeno muško dijete iz naručja. Tresnem ga od zemlju držeći ga za nogice. Ono samo vrisnu i, kad udarih po drugi put o zemlju, ono ućuta. Tada ga ja bacih i rekoh joj: ‘Skači, Turkinjo, šta čekaš!’ Ona raširi ruke, nage se nad jamu u obliku laste, kao da skače u vodu, i poleti. Bi mi žao što je ne ostavih za seks. No, nova grupa dođe i nastavih da bacam. Vjeruj da sam se mnogo umorio. Zatražih od Boža da ja odem, jer mi je bilo žao one žene i danas žalim što je ne ostavih da bar imam lijepi seks sa njom.”

U pismu je navedeno i to kako je jugoslavenski sistem namjerno zataškao slučaj Čavkarice zbog umiješanosti visokopozicioniranih kadrova u počinjeni zločin.

Koliko je god teško pronaći dokaze za tačnost pisma operativca UDBA‑e Aleksandra, toliko je jednostavno zaključiti da pravda nije zadovoljena stoga što to “vrijeme nije bilo za pravu istinu”. Otuda je jasno čitljivo ko i zašto 25 godina šuti o zločinu jame Lipovače počinjenom 1992. godine. Bošnjaci Nevesinja i dan-danas, osim za istinom, tragaju i za posmrtnim ostacima 130 nedužno ubijenih civila. Zid šutnje s druge strane samo govori koliko je duboko režim upleten u skrivanje činjenica. Iskustvo nas uči, ako je zato uopće više na Balkanu potrebno ikakvo iskustvo, da, kad god režim šuti o zločinu, prikriva, zapravo, samoga sebe.