Džamija Rogo-zade, turbe i mezaristan: Mjesto gdje se želje ostvaruju

Prenosi se da je ovu možda i najmanju sarajevsku džamiju narod i izvan njenog džemata posjećivao od njenog postanka. O samom njenom nastanku Vejsil Ćurčić piše kako je oko 1000. godine po Hidžri u Sarajevu živio hadži Mustafa Grlica, te da je imao svoje vinograde i čajire. “Pošto nije imao evlada (potomaka), okrenuo je čajir u vakuf, današnje Grlića Brdo, sjeveroistočno od grada, a vinograd je ostavio i dalje. Kad su došli muhadžiri iz Budima, bio je megju njima i neki muftija hadži Mustafa ef. Rogo, koji je kupio taj vinograd i poviše istoga podigao mahalu, koju i dan danas narod zove Vinograd, dok se zvanično piše Rogo-zade mahala. Više Vinograda ima džamija, tu je ukopat Rogo”

 

 

 

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Sarajevo je nadaleko poznato i po tome što se u njemu susreću Orijent i Okcident, u kojem svako može pronaći dio sebe, gdje svi tragaju za onim što im dušu napaja. Pored svih kulturno‑historijskih znamenitosti koje više stoljeća posjetiocima nudi, u narodu je uvijek postojao i taj pomalo mistični element Sarajeva, kojeg se malo ko trudio odgonetnuti, pa se sve čuđenje najčešće pretočavalo u jednostavnu izreku: “Ko se jednom napije vode s Baščaršije…” I zaista, nebrojeni su primjeri ljudi iz cijelog svijeta koje ovaj grad ničim ne veže, naivno su ga došli posjetiti, ili su tuda samo usput prolazili, pa se u njega zaljubili i nikad ga više nisu napustili.

A duh Šehera ostaje netaknut. Ta čudesnost Sarajeva, vazda prisutna, a nikad dovoljno objašnjena, opstaje stotinama godina, čuva grad i netremice bdije nad njim. A gdje su čuvari, tu su i bedemi i bastioni, gdje su zidine i kapije, tu su i vitezovi. “Negdje u tišini, ovim ulicama, hodaju mimo vas vitezovi ovog grada, a vi ih ne prepoznajete”, izreka je poznatog sarajevskog alima, hadži hafiza Halida ef. Hadžimulića, za kojeg mnogi smatraju da je bio evlija par excellence, čovjek koji je prije pedeset i kusur godina ophodio Sarajevo učeći Kur’an i tako grad spasio od potpunog uništenja. Pričao je ovo u jednom intervjuu nekoliko godina prije preseljenja na ahiret. Danas njegov mezar, kao i mezarja brojnih drugih evlija, bogougodnika i Allahovih dobrih robova ukopanih u Sarajevu, posjećuju mnogi, zazivaju ih kako bi posredovali kod Allaha, dž. š., da im se pomogne u bolestima, drugim nedaćama i uopće u kakvom muradu (ar. želja).

U djelima klasičnih arapskih pisaca Bagdad se zbog mnoštva mezara evlija u njemu naziva “bastionom evlija”. Alija Bejtić, bošnjački i bosanskohercegovački orijentolog, historičar kulture i publicist, u svom radu Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta, objavljenom 1981. godine u Prilozima za orijentalnu filologiju, kaže da bi se isti naziv mogao odnositi i na Sarajevo, makar u poređenju s ostalim mjestima u Bosni i Hercegovini, te donosi popis, imenik evlija urađen poslije 1832. godine. To je dokument o sarajevskim evlijama napisan na turskom jeziku, nepoznatog autora.

Uz imena evlija, u dokumentu se prepoznaju i brojne historijske ličnosti Sarajeva, a popis sadrži i niz drugih značajnih i zanimljivih podataka (poput navođenja jamica koje su pravljene baš na nišanima evlija. U tim jamicama, po narodnom vjerovanju, skupljala bi se kišnica, pa bi je odatle narod uzimao i pio vjerujući da će se time kutarisati raznih bolesti). Bejtić u svom radu kaže da ovaj popis iznosi na vidjelo vjerovanje u mnoštvo muslimanskih svetaca u Sarajevu, kakvo sigurno nije imalo nijedno drugo mjesto u Bosni i Hercegovini.

“Jer, iznijeta su 83 imena evlija u tome mjestu i još nekoliko neimenovanih (neoznačen broj grobova u groblju na Bendbaši i braće Čelja). Isti popis sadrži podatke, što je za nas još značajnije, o ukupno 74 kultna mjesta u tome gradu, gdje su muslimani iz Sarajeva palili svijeće i ‘išli na murad’. Uz put da navedem i to da se dobar broj grobova iz ovoga popisa održao do danas, zajedno s nadgrobnim spomenicima i da se i danas u narodu za njih dobro zna, a na nekim od njih jednako se odvijaju običaji vezani za evlije kao moći od pomoći”, navodi Bjetić.

Kako god, na ovom spisku, načinjenom oko 1832. godine, nisu se našli merhumi ukopani u turbetu uz džamiju Rogo-zade u ulici Rogina, iznad Sumbul česme i Sumbuluše, vjerovatno zato što su u narodu imenom ostali nepoznati, a nikako zato što se nije znalo za ovaj lokalitet i za turbe. Naprotiv. Prenosi se da je ovu možda i najmanju sarajevsku džamiju narod i izvan njenog džamata posjećivao od njenog postanka. O samom nastanku džamije Vejsil Ćurčić, bošnjački i bosanskohercegovački arheolog i konzervator, u Sarajevskom listu br. 79 (1912) piše kako je oko 1000. godine po Hidžri u Sarajevu živio hadži Mustafa Grlica, te da je imao svoje vinograde i čajire. “Pošto nije imao evlada (potomaka), okrenuo je čajir u vakuf, današnje Grlića Brdo, sjeveroistočno od grada, a vinograd je ostavio i dalje. Kad su došli muhadžiri iz Budima, bio je megju njima i neki muftija hadži Mustafa ef. Rogo, koji je kupio taj vinograd i poviše istoga podigao mahalu, koju i dan danas narod zove Vinograd, dok se zvanično piše Rogo-zade mahala. Više Vinograda ima džamija i tu je ukopat Rogo. Vinograd se je držao sve dok nije popalio Evgen Sarajevo 1109. godine po Hidžri, te je i vinograd izgorio. Od tog doba je tuda bostan, ali staro ime ostalo je sve do danas”, piše Ćurčić.

O samom dolasku muslimana iz Mađarske u Bosnu i Hercegovinu, a koji su tu ukopani, pričao nam je Sejdalija Bećirović, posljednji imam džamije Rogo-zade, i to svega nekoliko godina prije nego će preseliti na ahiret. “Turci su izgubili Mađarsku negdje polovinom 18. stoljeća. Onda je mađarski kralj donio zakon po kojem su se svi muslimani morali pokrstiti i preći na kršćanstvo, ili će biti ubijeni. To je bio veliki zulum nad muslimanima. Međutim, kad Allah daje, ne pita Smaje. Jedan broj muslimana uspio je na forforac pobjeći preko Save na jug, nigdje drugo nego u našu lijepu Bosnu. To su bile plaho bogate porodice koje nisu htjele preći na kršćanstvo i nisu dopustili da budu ubijeni. Ocijenili su da je ovaj ovdje kraj iznad Sumbuluše sunčana strana s plodnom zemljom. Bili su jako dobri poljoprivrednici pa su to sve znali, a tvrdi se i da su donijeli kaleme vinove loze sa sobom. Odatle se i ulica ispod Rogine zove Vinograd. Prvo troje koje je umrlo ukopano je u današnjem turbetu. Tvrdi se da su unutra ukopani jedna žena i dva muškarca. Kasnije je taj hajrat‑sahibija Rogo-zade izgradio džamiju kad je već naselje malo ojačalo i džamiju vezao uz turbe. I danas je turbe vezano uz džamiju, pa se u turbe ulazi iz džamije.”

U turbetu se nalaze tri mezara, a uočava se da su nišani isti i na glavi i na nogama. Na nišanima nema tariha, tako da se ne zna ni ime ni godina smrti tu ukopanih osoba. Bećirović je ispričao da su se takvi nišani, koji su isti i na glavi i na nogama, stavljali maktubima. “To su ljudi koji su ubijeni po sili zakona, bilo šerijatskog, bilo svjetskog. Ovi ukopani u turbetu nisu ubijeni, ali su im stavili te maktupske nišane jer su ti ljudi zaista ubijeni samim tim odlaskom i povlačenjem iz Mađarske i ostavljanjem cijelog tog bogatstva i svega što su imali, a i ostavljanjem svojih krajeva i domovine. Eto, zato su im stavljeni nišani maktuba.” Pošto je skoro cijeli životni vijek proveo uz ovu džamiju, Bećiroviću je želja bila da, nakon što preseli, bude ukopan u njenom haremu. Želja mu je ispunjena, on je posljednji merhum ovog harema.

U džamijskom haremu Rogo-zade džamije nalazi se i mezar Saliha Sidki-efendije Hadžihusejnovića Muvekkita (r. 1825), poznatog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog historičara kojeg je proslavilo djelo Tarih-i-Bosna (Povijest Bosne), prevedeno i objavljeno na bosanskom jeziku tek 1999. godine. Ono što nije poznato, a što će tek novija istraživanja pokazati, jeste da je Muvekkit bio folklorista i prvi poznati bošnjački sakupljač usmene poezije, te da je priredio zbirku pjesama pod nazivom Narodne pjesne bosanskijeh muslomana (1866). Na njegovom uzglavnom nišanu napisano je: “On (Bog) je Vječan. Iz ove kuće teškoća u lijepe vječne saraje preselio se i u raju nastanio Salih Sidki-efendija Muvekit 29. džumadel-evela 1305. godine.”

Prema kazivanjima hadži Mehmeda ef. Handžića, ovaj epitaf spjevao je Edib-efendija iz Uskudara, šejh Bistrigijinog hanikaha i muderis Atmejdan medrese, u narodu poznat i kao Horoz-baba. Ovo navodi Muhamed Hadžijahić u radu Salih ef. Muvekit, objavljenom u Novom Beharu (godište IX, broj 17). Po pričanju Akifa ef. Hadžihusejnovića, Muvekitovog sina, ovaj nadgrobni spomenik izradio je brat Salih-efendijine žene, hafiz Rakif ef. Ismailović, poznati kaligraf u to vrijeme, čiji su radovi bili izloženi i u Begovoj džamiji.

S obzirom na to da je Muvekitova želja bila da se ukopa uz turbe u Rogo-zade džamiji, te da mu je šejh Edib ef. Uskudarli napisao tarih na nadgrobnom spomeniku, za pretpostaviti je da je i Salih ef. Hadžihusejnović Muvekit pripadao svijetu tesavvufa, te da je bio vezan za šejha Ediba ef. Uskudarliju.

Mehmed Mujezinović u djelu Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini navodi da je u ovom mezarju ukopan i Muvekitov sin Husni-efendija Hadžihusejnović, također muvekit Husrev‑begove muvekithane, umro 10. džumadel-ahira 1318. (1900) godine.

“Iz epitafa na nišanima uz Vinogradsku džamiju uočava se da su tu sahranjivane osobe koje nisu bile nastanjene u ovom kraju, a koje su, vjerovatno, izrazile želju da se ovdje sahrane, odnosno uz turbe u Vinogradu, koje je mnogo posjećivano i cijenjeno kao turbe vidovitih ljudi”, objašnjava Mujezinović, te nastavlja: “Među nišanima novijeg vremena, ističe se ženski nišan nad grobom Ašide-hanume, kćeri Salihage Delagije, žene Behaudin-efendije, unuke šejha Sirije, umrle 1324. (1906) godine. Na tom nišanu postoji ugrađen derviški tadž isklesan od šarenog mramora i postavljenog nad natpisom.”

Kao što vidimo, Mujezinović ovdje navodi da je unuka šejha Sirrije ukopana u ovom mezarju, što nije tačan podatak, iako se u međuvremenu uvriježio kao istina. Behaudin-efendija Sikirić bio je unuk šejha Sirrije, a zapravo je njegova žena Ašida-hanuma ukopana u ovom mezarju. Vjerovatno je došlo do previda prilikom prekucavanja teksta, a i konstrukcija rečenice pomalo je nezgrapna, tako da se ovo svakako ne treba zamjerati Mujezinoviću. Nadalje, u nekim izvorima navodi se da je u ovom mezarju ukopan i prvi reisul-ulema Mustafa Hilmi-efendija Hadžiomerović. Ni to nije tačno, jer je Hadžiomerović ukopan u groblju Grlića Brdo, što navodi i Mujezinović, ali i drugi koji su se bavili ovom tematikom.

Međutim, sa sigurnošću se tvrdi da je u ovom mezarju ukopana čuvena Bejan-kaduna, koja se ubraja među “sedam sestara”, žene-evlije koje su živjele u Sarajevu i koje su dostigle vrhunske duhovne stepene. Posebno se spominje da je ona bila sestra Merdžan-kadune koja je preselila 1695/1696. godine, pa bi se na osnovu predaje dalo zaključiti da je tom vremenu pripadala i Bejan-kaduna. Vrhovni šerijatski sudac Muhamed ef. Mujagić, čije je imanje bilo u Roginoj ulici, tvrdio je da je Bejan-kaduna ukopana u haremu džamije Rogo-zade. Muhamed Hadžijahić u svom radu Badžijanije u Sarajevu i Bosni, objavljenom 1982. godine, piše kako je istu informaciju donijela i Fatima-hanuma Goro (preselila 1942. godine), a također i Almasa‑hanuma Ramić, rođ. Kumašin (preselila 1978. godine).

“Tragajući za njezinim grobom, ja sam, zajedno sa Mehmedom Mujezinovićem, poznatim stručnjakom za islamsku epigrafiku, pronašao na jednoj hrpi kamenja u haremu vinogradske džamije jedan ornamentirani uzglavni nišan koji je, po načinu kako je modeliran, derviški, sa ženskom kapom. Nišan je od mekanog kamena, koji je poznat u narodu kao ‘vodeni’. Ispod ženske kape prikazan je đul u kojem je turuki-alijje sa 7 diluma. Mislim da je to Bejan-kadunin nišan s obzirom da je ukopana u vinogradskoj džamiji, a ne spominje se da bi tamo u ranije doba bila ukopana još koja žena-derviš (iz novijeg vremena potječe grob žene-derviša šejh Behai ef. Sikirića, koja je tražila da se ukopa u istom groblju gdje i Bejan-kaduna). Ime Bejan‑kaduna u derviškoj interpretaciji postalo bi tako što se dotična žena bejan učinila (javno prokazala) kao evlija. Bejan-kaduni se učilo naročito u slučajevima ako netko šta izgubi, pa da mu izgubljeno bude bejan (objelodani se)”, piše Hadžijahić.

Na osnovu nabrajanja žena prilikom učenja dova ili tevhida, navodi Hadžijahić, moglo bi se rekonstruirati više usmenih kataloga ko su bile tih sedam sestara. “Ali smatram da se u ovaj kontekst najbolje uklapa lista ženskih imena koja je prilikom dove spominjala sarajevska bula Habiba-hanuma Odobašićka (preselila 1965), pozivajući prisutne da im prouče Fatihu. Izdvojena imena su ova: Budalasta Ajka, Havva-kaduna, Bejan-kaduna, Merdžan-kaduna, Sita Nefisa, Đulbadža i Fata u dulafu. Odobašićka bi govorila da su ove žene evlije i da su sestre. Značajno je da se ove žene-evlije označuju kao sestre. Mislim da nije riječ o sestrama po rođenju, već o sestrama, povezanim derviškom duhovnošću (analogno ‘braći’ – ihvan)”, pojašnjava Hadžijahić.

Žene-sufije nazivane su badže, đul-badže, badž-kadune ili badžijanije. Ova pojava naročito je bila raširena od polovine 17. do polovine 18. stoljeća. Muhamed Hadžijahić navodi da su baše‑badžijane dosta originalna pojava te da su to bile žene koje su se vezale za kaderijski i mevlevijski tarikat. Medžlisi-zikir obavljale su odvojeno od muškaraca, a u Sarajevu su se najviše okupljale oko Sinanove tekije i Kaimijine tekije s desne strane Miljacke u Latinluku. Govoreći o badžijanskoj simbolici, Hadžijahić u istom tekstu piše: “Napokon da kažem nekoliko riječi i o badžijanskoj simbolici. Pri tome upozoravam na dva nišana (nadgrobna spomenika) na osnovu kojih se, mislim, može s razlogom pretpostaviti da su badžijanije – analogno drugim dervišima – imale svoj simbol. Bio je to đul, stilizirana ruža (rozeta), koja se vjerojatno vezla, odnosno postavljala na kapi koju su nosile badžijanije, a onda je to preneseno na nišane.

Kako je izgledala ta badžijanska kapa, lijepo se vidi na nišanu u Vinogradskoj džamiji, za koji mislim da pripada Bejan-kaduni. Đul kod derviša u obliku je kružnice; nekada je to pletenica u formi kružnice. Prva kružnica, vanjska, označava 18.000 svjetova (‘on sekiz bin alem’), koji čine minijaturu Univerzuma. Druga kružnica sa 12 (ili 7) sastavnih dijelova čini 12, odnosno 7 derviških redova (turuki-aliyye = visoki tarikat). Treća, još uža kružnica, čini Ali-aba, odnosno Ehli-bejt, hamsei ali aba (Muhammed, Alija, Hasan, Husejn, Fatima). Tačka u kružnici predstavlja Vahdeti vudžud (Božije jedinstvo). Na ovaj način koncipiran je i đul kod badža-kaduna. Na anonimnom badžijanskom grobu na Ravnim Bakijama (pokraj Site Nefise) prezentiran je đul u formi rozete sa savitim trakama (Wirbelrosette). Tih traka je dvanaest (dvanaest diluma – tarikatskih išareta). Bit će da su po đulovima koje su imale na kapama badž-kadune u nas nazivane đul-badže.” O ovome, kao i o simbolici đulova detaljno piše Amar Imamović u još neobjavljenoj knjizi Ehli-bejt u kulturnoj i duhovnoj baštini Bosne.

Predaja kaže da su za vrijeme Austro-Ugarske sarajevski momci često posjećivali turbe u Vinogradu. Tu su od Allaha, dž. š., tražili da ih se zaštiti od regrutiranja u austrougarsku vojsku, u koju su, po tadašnjem zakonu, morali ići. Također, ovdje je narod sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća obilježavao Sultan Nevruz, prvi dan proljeća i hazreti Alijev rođendan. U mahali se sjećaju da bi ljudi postili te dane, pa bi u akšamski vakat iftarili u haremu ove džamije. Jedan od vremešnih derviša kaže da se ovo radilo i za vrijeme stare Jugoslavije, kao i u komunizmu. “Ovo je mjesto sto posto provjereno. Ko bi otiđi gore, dova mu se odmah primala, zbog tih zatova koji su unutra. Iza rata sam sa derviš Ramom bio u toj džamiji. Učili smo zikir čitavu noć za ozdravljenje jedne žene. Vjerujte mi da je nemalo zatim žena potpuno ozdravila – eno je, i sad je vitalna i zdrava. Bio je običaj da se prvo klanja istihara, dva rekjata, a onda je vrlo često ljudima ispadalo jal na san, jal nekako drugo, da odu gore u džamiju u Roginoj, i da se tu uči zikir, ili tevhid, da se dadne sadaka i da se murada za ono što je čovjeku potrebno. Danas, nažalost, nije više tako česta pojava da ljudi dolaze na murad ovdje, ni bilo gdje drugo. Sve se promijenilo i nema više stare sarajevske uleme. A onda se to sve pobatalilo i zaboravilo. Ljudi koji su dolazili sa strane više nisu imali osjećaja za te stvari.”

 

Muhamed Hadžijahić o Muvekitu u “Novom Beharu”: Salih Sidki-efendija Hadžihusejnović Muvekit

 

U 19. stoljeću živio je i radio u Sarajevu vrlo zaslužan naučni radnik i umjetnik, koji je po svom radu upravo evropskog kalibra, ali čije zasluge nisu dovoljno istaknute i ocijenjene. Ovog našeg kulturnog trudbenika – slavnog Saliha Sidki ef. Hadžihusejnovića Muvekita – uzgred spominju u svojim radnjama dr. Bašagić, H. Kreševljaković i H. M. Handžić.

Rođen je 1825. u Čajniču, a doselio se s ocem u Sarajevo 1826. Po ocu Hadži Husejinu, sinu Fejzulahu ef., trgovcu, prozvana je ova porodica Hadžihusejnović.

Salih ef. je učio u Drveniji medresi pred Tahir-efendijom, a nakon toga se bavio trgovinom; dućan je imao u Saračima. Trgovački tefteri, koje je s pažnjom vodio, sačuvali su se kod njegovog sina Akifa ef. U ovo doba živio je u Sarajevu nekakav miralaj (pukovnik), poznavalac astronomije, od koga je Salih ef. učio astronomsku znanost po preporuci nekog tadašnjeg paše. Osim toga, slušao je astronomska predavanja Muhibića iz Neretve.

Kad je Husrev-begov vakuf osnovao 1859. muvekithanu, Salih ef. je postavljen za muvekita, a ovu je službu vršio do smrti (oko 30 godina), po čemu je poznat s pridjevkom Muvekit. Uz to je bio hafizi-kutub u Husrev-begovoj knjižnici, ali je radi zaposlenosti imao redovito zamjenika. U tom svojstvu je sastavio katalog knjiga Husrev-begove biblioteke, koji je sačuvan. (…)

Salih ef. je znao, osim bosanskog, turski i arapski jezik, a poznavao je i perzijski. Ostavio je tri sina, Husein ef. muvekita, Vejsil ef. i Akif ef., koji i danas radi kao muvekit u Gazijinoj muvekithani i obavlja dužnosti knjižničara u Begovoj kutubhani. Muvekit je napisao na turskom jeziku historijsko djelo Povijest pokrajine Bosne, zbog čega je postao neobično slavan. Radio je oko 15 godina, do 1887, ovu radnju i sakupljao građu po sidžilima, vakufnamama, medžmuama, turskim historijskim djelima etc., koje on ne navodi. Djelo obrađuje period od Fetha (s kratkim uvodom od Kulina-bana) do okupacije po Austriji. Za ovu povijest napisao je Truhelka 1912. godine da je obrađena temeljnim poznavanjem turskih i donekle evropskih historika. Original se čuva u arhivu Zemaljskog muzeja (br. 1164), jer su ga poslije smrti njegovi nasljednici prodali zemaljskoj vladi. (…)

Osim historiografije, Muvekit je zapisivao u jednoj svojoj medžmui (kod Akif ef.) neke bilješke iz područja astronomije. Pored toga, napisao je jednu brošuru o igri dame. Sastavio je Devridaim (Vječiti kalendar), a uređivao je i izdavao takvim (kalendar) za Bosnu i Hercegovinu, koji je bio poznat do Stambola.

Zanimao se naročito matematikom i nasljednim pravom, a ostavio je prepis jednog djela o feraizu, koje kasnije spominjemo.

Osim naučnog radnika, Muvekit je bio i umjetnik, naročito kaligraf, te je izradio jedan krasan en-am sa slikama Meke i Medine. Prepisao je djelo o nasljednom pravu Siradžijju, a u prepisu se odrazuje, po Handžićevu pisanju, tačnost, strpljivost i vještina Salih-efendijina. Po margini su bilješke, pisane prema raznim komentarima. Prilikom osnivanja Husrev-begove muvekithane, sastavio je godine 1860. tarih od 3 distiha nad ulazom.

Značajno je što je Muvekit načinio dva globusa. Jedan, koji je rađen prije okupacije, čuva se u muvekithani. Drugi globus, koji je veći, Muvekit je izradio poslije 1878, a čuva se kod kuće Akif-efendijine. (Njegov sin Akif ef. priča da je ove globuse radio na ovaj način: “Izrezao bi mukavu kao kriške od karpuze, pa bi je izlijepio i načinio dvije polovine. Te bi polovine sastavio i kroz sredinu stavio osovinu. Tada bi uzeo neku bijelu boju, kojom bi svako jutro mazao svoj rad. Na neki sanduk stavio bi loptu, pa bih je ja okretao, a on bi je gladio i uljepšavao. Pošto bi to bilo gotovo, počeo bi je šarati.”) Muvekit je pored toga napravio jednu polukuglu na kojoj su naznačene zvijezde što se iz Sarajeva vide, a ovaj se rad čuva u vakufskoj upravi.

Pri popravcima vakufskih objekata Muvekit je fungirao kao tehnički stručnjak, naročito prilikom obnove Hanikaha poslije požara od g. 1852. radio je planove za kuće i dućane, a osim toga izradio je nacrt za drvenu konstrukciju šadrvana Begove džamije (8 stupova i šiše). Izvrstan poznavalac sarajevske prošlosti g. Muhamed Bravo tvrdi da je Muvekit sastavio plan Sarajeva, od koga se jedan fragment nalazio u vlasništvu Brave, ali za ovo ne zna Akif ef. Napokon, Muvekit je izrađivao tadašnjim taščijama (klesarima) nacrte za nadgrobne spomenike.

Prema ovim podacima, koje smo sakupili naročito od Akifa ef. i Muhameda ef. Brave, zaključuje se da je Muvekit vrlo zaslužan, te bi vrijedno bilo da se detaljno obradi život i rad ovog našeg rahmetlije i da se njegova Povijest Bosne što prije izda.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Gdje smo se izgubili toliko da nismo u stanju vidjeti da nas je na većini geografskog prostora kojim se prostire Bosna i Hercegovina sve manje i da taj negativni trend možemo spriječiti samo ako stanemo pred ogledalo vlastite savjesti i uvjerimo sebe da nam je u jedinstvu spas i da samo jedinstvenim nastupom možemo konačno definirati nacionalne interese koji će nam ubuduće biti vodilja u političkom, naučnom, kulturnom, umjetničkom, društvenom i svakom drugom djelovanju

Muhammed, a. s., iz svoje bi sobe provirivao i gledao ashabe kako klanjaju. Nije im se mogao pridružiti. Tek ponekad bi ga izveli među sobom. Drhtavim glasom im je rekao: “Tako mi Allaha, ne bojim se da će vas uništiti siromaštvo. Bojim se dunjaluka za kojim ćete trčati kao što su trčali oni prije vas pa će vas uništiti kao što je i njih uništio”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!