Dva vrijedna svjedoka islamske tradicije Bošnjaka

Mushaf Fadil-paše Šerifovića i sačuvani džuzevi Mehmed-paše Sokolovića svrstavaju se među najvrednije kaligrafske spomenike islamskog naslijeđa Bošnjaka. Dio su stalne izložbe u muzejskoj zbirci Gazi Husrev-begove biblioteke. Njih, kao i mnoge druge vrijedne muzejske eksponate koji svjedoče o višestoljetnoj islamskoj tradiciji Bošnjaka na ovim prostorima posjetioci mogu pogledati u Gazi Husrev-begovoj biblioteci svakim radnim danom od 8:00 do 18:00 i subotom od 8:00 do 16:00 sati

 

Piše: Meho MANJGO, kustos Muzeja Gazi Husrev-begove biblioteke

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

U rukopisnom fondu Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu nalazi se ukupno 10.585 rukopisa na arapskom, turskom, perzijskom i bosanskom jeziku. Više od pet stotina među njima čine rukopisi Mushafa s raskošno urađenim iluminacijama. Odlikuju se izvanrednom kaligrafijom i raznovrsnim ukrasima na marginama, najčešće sa zlatnom podlogom. Kako piše Mustafa Jahić u tekstu Rukopisni fond Biblioteke, naročita pažnja poklanjana je uvezivanju Mushafa s koricama izrađenim od najfinije kože u različitim bojama i utisnutim rozetama na vanjskoj, a ponekad i na unutrašnjoj strani korica. Iz bogatog fonda rukopisa u muzeju Biblioteke izloženo je nekoliko rukopisa Mushafa s bogatim iluminacijama i vrhunskom kaligrafijom, tako da posjetioci prvi put imaju priliku vidjeti neke originalne prijepise, poput Mushafa Fadil-paše Šerifovića, džuzove Mehmed-paše Sokolovića, zatim Mushaf u prijepisu Hafiza eš-Širazija iz 980/1573. godine, kao i mnoge druge vrijedne rukopise.

MUSHAF FADIL-PAŠE ŠERIFOVIĆA

Među rukopisima Mushafa koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu posebno mjesto zauzima veoma dragocjen rukopis poznat kao Mushaf Fadil-paše Šerifovića. On je bio predmet mnogobrojnih eseja, članaka, naučnih, stručnih pa i doktorskih radova. O njemu su pisali mnogobrojni istraživači bosanskohercegovačke kulturne baštine. Međutim, i pored velikog interesiranja za ovim Mushafom, identitet njegovog prepisivača bio je nepoznat sve do pojave teksta hfz. Hase Popare objavljenog u Prilozima za orijentalnu filologiju 2009. godine. Gotovo svi autori koji su pisali o Mushafu Fadil-paše Šerifovića ističu da ga je napisao neki muhadžir (iseljenik) Dagistani, ne otkrivajući nam njegovo puno ime i prezime.

Koristeći se relevantnim izvorima, Popara otkriva njegov identitet te ističe kako se sa sigurnošću može tvrditi da je prepisivač Mushafa Fadil-paše Šerifovića Aḥmad ibn Muḥammad al-Muhāğir ad-Dāġistānī al-Makkī i da ga je prepisao 1849. godine. Prema Poparinim riječima, Aḥmad ibn Muḥammad bio je za vrijeme svog života toliko poznat pod nadimkom Al-Muhāğir ad-Dāġistānī da nije bilo ni potrebe da navodi svoje ime, kao ni i ime svog oca. Otkrivajući identitet ovog misterioznog prepisivača, Popara naglašava da je on bio potomak Muhammedova unuka Huseina, učitelj Fadil-pašinog učitelja, izvrstan kaligraf i šejh derviškog reda nakšibendija u Meki. Autor je i djela pod naslovom Mubayyin ādāb tilāwa al-Qur’ān, posvećenog osmanskom sultanu Abdulazizu, koje je završio 1870. godine u Meki, gdje je bio stalno nastanjen i među stanovnicima poznat pod nadimkom Al-Muhāğir ad-Dāġistānī. S obzirom na to da nema podataka o mjestu prijepisa Mushafa, a uzimajući u obzir mjesto stalnog boravka prepisivača, moglo bi se pretpostaviti da je ovaj Mushaf prepisan u Meki, a ne na Krimu ili Istanbulu, kako tvrde neki istraživači, primjećuje Haso Popara u tekstu Ko je al-Muhāğir ad-Dāġistānī, prepisivač Mushafa Fadil-paše Šerifovića?.

Katalošku obradu ovog vrijednog rukopisa uradio je Kasim Dobrača, svršenik Šerijatske sudačke škole Al-Azhara, vjeroučitelj, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi i bibliotekar u Gazijinoj biblioteci. Opisujući Mushaf Fadil-paše Šerifovića, Dobrača je istaknuo da je kao podloga za prijepis ovog Mushafa služio “stariji primjerak rukopisa koji je prepisao Muhammad b. Altuntaš b. Abdullah al-Muqri al-katib al-Bagdadi 582/1186. Njemu je – kako sam prepisivač kaže – za podlogu služio primjerak koji je prepisao Zejd ibn Sabit po nalogu halife Osmana (Al-mushaf el‑Imam)”, ističe Dobrača u Katalogu arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa.

Mushaf Fadil-paše odlikuje se izvanredno uspjelom kaligrafijom, bogato opremljenim povezom, ukrasima i ornamentima na kojima se nije štedjelo ni zlato. Dobrača je o uređenosti ovog rukopisa zapisao sljedeće: “Naslovi sura pisani srebrenobijelom bojom na zlatnoj podlozi. Papir tanak, žućkast, glat. Zaštitni listovi zeleni, ukrašeni. Povez kožni, tamnozelene boje, ukrašen obilno sa vanjske i unutarnje strane zlatnim ornamentima. Ima kožnu futrolu (gilaf), ukrašenu kao i povez. Prve dvije stranice su naročito raskošno ukrašene ornamentima u više živopisnih boja, među kojima se posebno ističu ljubičasta i zlatna.”

Ovaj Mushaf Fadil-paša Šerifović – kaligraf, pjesnik, mevlevijski šejh, mutesellim (upravitelj), miralaj (pukovnik), kadija, imam i hatib Careve džamije i nakibul-ešraf – uvakufio je 1872. godine u Gazi Husrev-begovu džamiju i biblioteku. Odlukom vakifa, namijenjen da služi kao glavni primjerak za ispravljanje drugih rukopisa, ali i kao primjer po kojem će učiti oni koji budu izučavali sedam poznatih načina učenja Kur’ana. Upravo radi toga, prepisivač, pored kur’anskog teksta na početku i na kraju, te na marginama mnogih listova donosi izvode iz poznatih djela o učenju Kur’ana na sedam načina, poglavlje o glavnim učiteljima kiraeta i njihovim učenicima te objašnjenja i pravila o načinima čitanja pojedinih riječi i ajeta. Prema riječima hfz. Fadila Fazlića, “Mushaf Fadil-paše je svojevrsna enciklopedija koja detaljno objašnjava kur’ansku fonetiku (tedžvid) kroz sedam varijanti učenja Kur’ana, a uz to su objašnjena i mnoga pitanja vezana za mushafski pravopis i tefsirsku znanost”, piše Fazlić. Vrijedi istaknuti i činjenicu da je 2002. godine u štamapriji “Yildiz” u Istanbulu, kako piše Popara, Mushaf Fadil-paše doživio i fototipsko umnožavanje u 5.000 primjeraka. Sve troškove izdavanja finansirao je šejh Ahamd Zaki Yamani, predsjednik Fondacije “Al-Furqan” za očuvanje islamskog naslijeđa iz Londona, namijenivši sav prihod Gazi Husrev-begovoj biblioteci, tako da danas ovaj Mushaf krasi vitrine mnogih vladara, kraljeva, predsjednika, ministara, ambasadora i drugih istaknutih ličnosti širom islamskog svijeta. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika proglasila je 2013. godine Mushaf Fadil-paše Šerifovića nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

DŽUZOVI MEHMED-PAŠE SOKOLOVIĆA

Džuzovi velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića (u. 1579) svrstavaju se u grupu najvrednijih rukopisa Gazi Husrev-begove biblioteke. Ističu se vanrednom kaligrafijom, ukrasima i povezima rađenim zlatom utisnutim u kožu. Ove džuzove prepisao je nepoznati prepisivač po narudžbi velikog vezira Mehmed-paše Sokolovića, koji ih je potom uvakufio za džamiju u rodnom mjestu Sokolovići kod Višegrada. Potom su džuzovi 1902. godine preneseni u Gazi Husrev-begovu biblioteku, a prenio ih je vakufski inspektor Hilmi-efendija Muhibić kako bi bili sačuvani od daljnjeg propadanja. Od ukupno trideset svezaka, sačuvana su i nalaze se u Biblioteci dvadeset i dva džuza ovog Mushafa. Među izgubljenim džuzovima jeste i onaj posljednji, na kojem je vjerovatno bilo ime prepisivača, vrijeme i mjesto gdje su prepisani. “Zbog nedostatka detaljnijih podataka, a s obzirom na druge historijske indikacije, pretpostavlja se da ovi džuzovi potječu iz sredine XVI sto­ljeća”, piše Ismet Rizvić u tekstu Iluminirani rukopisi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

U kataloškoj obradi ovih džuzova, Kasim Dobrača je zapisao: “Nash veoma lijep, pisan rukom kaligrafa – prvoklasnog umjetnika, tako da rukopis predstavlja remek-djelo arapske kaligrafije. Ajeta su označena krupnim zlatnim tačkama. (…) Prve dvije stranice kod prvog džuza su naročito obilno ukrašene i ispunjene divnom ornamentikom u bojama, među kojima prevladava zlatna i tamnoplava boja.” Pored toga što su džuzovi bogato ukrašeni, Dobrača ističe da je posebno interesantna “živost i svježina boja preko kojih su prešla četiri stoljeća i razne zgode i nezgode, a naročito mnoga upotreba i čitanje džuzova”. Na kraju kataloške obrade Dobrača zaključuje da “ovi džuzovi predstavljaju umjetničke i kulturne spomenike izuzetne vrijednosti.”

Mushaf Hafiza Širazija

Među nekoliko stotina rukopisa Mushafa koji se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, posebno se svojom bogatom opremom i velikim formatom ističe rukopis pod brojem R-10505. Ovaj Mushaf prepisao je ʻAbdullāh b. Muḥammad al- Ḥāfiẓ aš-Širāzī 980/1572-73. godine, a Biblioteci ga je poklonio Nedim Šušak iz Istanbula. Rukopis je ukrašen izuzetnom kaligrafijom, sadrži veliki broj iluminiranih listova i smatra se jednim od najljepših savafidskih Mushafa iz 16. stoljeća. Odlikuje se i bogato urađenim povezom ukrašenim i s unutrašnje i s vanjske strane, a obje strane korica su pozlaćene. Interesantno je spomenuti da je Mushaf Hafiza Širazija jedan od rijetkih primjeraka koji ne sadrži samo kur’anski tekst. Pored kur’anskog teksta, u ovom Mushafu je i jedna kraća hatma-dova na arapskom jeziku i Falnama (djelo o proricanju sudbine pomoću brojčane vrijednosti slova Kur’ana), napisana u stihovima na perzijskom jeziku.

PROČITAJTE I...

U jednoj diverzantskoj akciji, u rano ljetno jutro 1993. godine, Amirov san postade stvarnost. Ostao je bez desne ruke i desnog oka. Ranjena je bila i lijeva, a i drugo oko jedva je sačuvano. Kako sam u šali kaže, već s dvadeset godina ostvario mu se san. Drugo oko je bilo teško povrijeđeno, zbog čega su mu doktori rekli da će možda biti potpuno slijep, na šta im je Amir odgovorio da se to neće desiti jer mu jedno oko treba da ostvari ono što je zamislio

Žene, djeca i starije osobe sakrili su se u podrum škole, u nadi da ih granate tu neće pogoditi. Međutim, granata ispaljena s položaja iz Srbije direktno je pogodila u podrum škole. Na licu mjesta ubijeno je od granate 11 osoba, a nekoliko ih je umrlo od zadobijenih rana na putu do Srebrenice i u samoj bolnici

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!