fbpx

Dva visočka turbeta uglednih islamskih učenjaka: Tajna tajni koje Bosna krije u svojim njedrima

Iz Sarajeva šejh Paloš dolazi u Visoko i nastanjuje se u naselju Pertac, gdje je otvorio svoju privatnu medresu. Tu podučava odrasle dječake ilm dinu i hifzu Kur’ana. Šejh Paloš postao je hafiz u četrdesetoj godini života, 1890. godine, pred šejh-hafizom Husni-efendijom Numanagićem u Visokom. Jedno vrijeme živio je u Radinovićima kod Visokog. Kako tu nije našao plodno tlo za tarikat, svoje imanje prenosi u Srhinje. Zikr devami u srhinjskoj džamiji, gdje se i danas ta tradicija vjerno čuva. Šejh je preselio na Ahiret jednog petka 1925. godine, a pokopan je do turbeta šejh Selim-babe

 

 

Piše: Dženana ARNAUTOVIĆ

S lijeve strane regionalnog puta Visoko – Kakanj, u naselju Topuzovo Polje, na lokalitetu Kotari, nalaze se dva turbeta veličine 4 x 4 m, sagrađena od tvrdog materijala (cigle), četverovodnog krova, pokrivena crijepom, s postavljenim olucima i foršungom. Prvo turbe, tik do puta prema izletištu Ravne, pripada šejh Selim-babi, koji je, kako navodi predaja, bio prethodnik sultan Fatihove vojske i u tom je svojstvu podučavao domaće stanovništvo islamu. Drugo turbe, sagrađeno 1932. godine, posljednje je ovozemaljsko prebivalište istaknutog šejha Paloša, rođenog još u osmanskoj Bosni. Iako ovo turbe nije sagrađeno u osmanskom periodu, ono predstavlja arhitektonski slijed osmanske kulture i učenja.

Grad Visoko danas broji znatan broj sakralnih i javnih objekata, koji svojim postojanjem svjedoče o bogatstvu i raznolikosti nekadašnjeg osmanskog Visokog. Plodnost tla, obilje vode te žitorodne doline razlogom su naseljavanja ovog kraja još u najstarija vremena. Na osnovu arheoloških nalazišta smatra se da naseljavanje područja Visokog i okoline počinje još u neolitu. Međutim, područje na značaju počinje dobivati prvenstveno u srednjem vijeku, kada se javlja kao naselje s važnim političkim, kulturnim i vjerskim centrom srednjovjekovne bosanske države.

Osmansko osvajanje srednjovjekovnog Visokog 1463. godine označilo je početak novog historijskog razdoblja, koje će donijeti promjene na poljima kulturnog, prosvjetnog i arhitektonskog razvoja. Visoko postaje gradilište za brojne sakralne i javne objekte, poput džamija, mekteba, tekija i turbeta, škola i mostova. Za kratko vrijeme postalo je to mjesto u kojem je osmanska kultura imala snažno uporište, te je samim tim intenzivno djelovala i na preostala okolna mjesta.

Turbeta šejha Selim-babe i šejha hafiza Omer-efendije Paloša svojom arhitektonskom konstrukcijom slična su manjim stambenim objektima, koji su se kao takvi gradili u osmanskom periodu na čitavom teritoriju države. Turbe ili mauzolej posebna je vrsta islamskog sakralnog objekta, čiju primjenu u Bosni i Hercegovini pronalazimo s dolaskom Osmanlija. Obično je podizan iznad grobova ljudi od vjerskog ili kulturnog značaja. Neka turbeta gradili su pojedinci sami za sebe, dok su druga podizali nasljednici ili poštovatelji umrlog. Obično su to objekti skromnih dimenzija, ozidani poput manje stambene kuće, pokriveni tahtom, kasnije crijepom. Mogu biti u sklopu džamijskog prostora ili uz neku česmu. Uglavnom su ih gradili domaći majstori koristeći se lokalnim materijalom, kamenom, ćerpičem ili drvetom.

Na području Visokog nije zabilježen veći broj turbeta sagrađenih u osmanskom periodu. U gradu se nalazi samo jedno turbe iz 17. stoljeća i to uz džamiju Saračicu. Filipović u djelu o životu i narodnim običajima u Visočkoj nahiji naglašava “da su turbeta u Visočkoj nahiji rijetka: jedno kod saračke džamije u Visokom, a drugo u Švrakinim Kahvama, Topuzovo Polje”. Autor bilježi nekoliko zanimljivosti o visočkim turbetima i njihovim različitim ulogama i značaju kod lokalnog stanovništva. Naprimjer, kod muslimanskog stanovništva odsječena kosa novorođenčeta zavijala bi se i ostavljala negdje u kući. Tu kosu on bi trebao ponijeti na hadž ili bi to neko učinio umjesto njega. Ali ta kosa mogla se odnijeti i u džamiju, gdje se ostavljala na prozore ili bi bila odnesena na Ajvatovicu ili u neko drugo turbe.

Također, ako bračni par ne može imati djecu, najviše je običaj da se ide u bogomolje i kultna mjesta, gdje se traži pomoć u molitvi i zavjetima. Muslimanske nerotkinje odlazile bi na turbeta.

Turbeta ovih značajnih bosanskohercegovačkih islamskih učenjaka jednostavnog su i skromnog izgleda, okrečena u bijelo, dok su prozori i vrata zelene boje. Ulazi su sa zapadne strane. U visini vrata, s desne strane, na bijelom zidu, na oba turbeta naslikan je karakteristični simbol zelenog polumjeseca i zvijezde. Na turbetu šejha Selim-babe na sjevernoj strani nalazi se jedan dvokrilni prozor, dok se na turbetu šejha Paloša na sjevernoj i južnoj strani nalazi po jedan prozor zaštićen karakterističnim rešetkama osmanske gradnje, demirima. Oko turbeta betonirani su trotoari. Bitno je naglasiti da su oba turbeta rekonstruirana u više navrata, te zbog toga nije moguće govoriti o njihovom prvobitnom izgledu. Unutrašnjost turbeta, kao i vanjština, skoro je identična. Pažnju najprije privuku dvije kubure prekrivene zelenom čohom po kojima je zlatnom bojom izvezena kur’anska poruka o smrti. Iznad glava kubura postavljeni su turbani, simbol koji ukazuje na to da je umrli za života bio šejh. Kubure su postavljene bliže zapadnom zidu turbeta. Prostor za eventualno obavljanje nafila-namaza nalazi se iza kubure, čime je izbjegnuto obavljanje namaza prema kuburi, što je rijedak slučaj unutrašnjeg rasporeda turbeta. Zidovi su ukrašeni brojnim levhama, dok je strop potkovan šašovcima i lakiran bezbojnim lakom. Pod prekrivaju raznobojne sedžade, koje dodatno doprinose ljepoti prostora. Kao i u većini drugih turbeta, tu su i bardaci, ibrici, pešikiri te kutije za dobrovoljne priloge.

Zanimljive su i predaje o tome kako su nastala ova dva turbeta, a koje nam govore i o životima ovih islamskih učenjaka. Šejh Selim-baba bio je veliki alim i navodno je napisao Divan, štampan u Istanbulu. Visočki imami Husnija Suša i Jusuf Trgo zapisali su dvije predaje, koje se vežu za nastanak turbeta Selim-babe. Prva predaja veli da je Selim-baba, kao sultan Fatihov vojnik, sa svojom četom stigao do Srhinja, gdje su u Ravanskom potoku upali u zasjedu krstjana. Došlo je do sukoba u kojem je Selim-babi odsječena glava. To mjesto se zvalo Kafar, a danas Topuzovo Polje. Selim-baba je od mjesta pogibije nosio svoju glavu sve dok ga nije vidjela jedna krstjanka, koja je uspaničeno povikala: “Vidi kako Turčin nosi svoju glavu!” U tom trenutku Selim-baba je pao, dvjestotinjak metara od mjesta sukoba. Na tom mjestu je i pokopan.

Druga predaja kazuje da je Selim-baba, kao šejh, stigao u Srhinje prije osmanskih vojnika s namjerom da domaće bogumilsko stanovništvo upozna s islamom. Pred boj kod Banje Luke tim pravcem naišla je osmanska vojska. Selim-baba izašao je pred njih da im iskaže dobrodošlicu. Kako je Ravanski potok bio poprilično nabujao, vojska je teškom mukom prešla preko njega. Jedan vojnik, šeret, u šali je rekao Selim-babi: “Hajd’, dedo, prenesi me preko potoka”, a dedo mu je uzvratio: “Ti, mladiću, pozovi dedu kad ti bude mnogo teže.” Vojska je nastavila svoj put prema Banjoj Luci, gdje se u teškom boju baš ova četa našla u bezizlaznoj situaciji. Prestravljen, onaj šeretli vojnik povikao je: “Dedo, sad ja ikad!“ Allahovom voljom dedo se stvorio s isukanom sabljom u zelenoj odori, zametnuo boj s neprijateljima, poubijao ih, spasio osmanske vojnike, a potom nestao. Po povratku, ti vojnici vraćali su se istim pravcem po želji šeret vojnika. Želio je tražiti halala od Selim-babe. Pitali su za njega, ali mještani su im obznanili da je dedo, noseći u rukama svoju glavu, tu pao s bezbroj rana te da je na tom mjestu pokopan. Na tom im se mjestu otkrio njegov keramet, te su mu vojnici odmah podigli turbe. Inače, prema historijskim zabilješkama, osmanska vojska osvojila je Banju Luku 1521. godine. Na osnovu toga može se zaključiti da je turbe Selim-babe sagrađeno u osmanskom periodu.

Oko 1900. godine šejh hafiz Omer-efendija Paloš iz Sarajeva pokrenuo je inicijativu da se turbe renovira. Džematlije su tražile uvjerenje da je tu uistinu pokopan “dobri”. Šejh Paloš ih je sve okupio kako bi proveli jednu noć u ibadetu na obližnjem brežuljku. U sehurskom vremenu zaučile su kaside iz gajba, što je mještane uvjerilo u namjeri da poprave turbe.

Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije hadži-Salih Dedić, sin Mehage iz Srhinja, sanjao je kako mu s mjesta na kojem se nalazi turbe dedo maše i doziva ga. Nakon toga odlučio je da renovira turbe, koje je već bilo oronulo. Turbe je iz temelja sagrađeno od tvrdog materijala 1978. godine dobrovoljnim prilozima džematlija Srhinja, ali i okolnih mjesta. Tada je dobilo i svoj današnji izgled.

Šejh hafiz Omer-efendija Paloš, Sarajlija, rodio se 1850. godine u mahali Čobanija. Mekteb je završio na Čobaniji, a Misrinu medresu na At Mejdanu pred muderrisom i šejhom Arif-efendijom Kurdom. U Sarajevu je obavljao dužnost šejha tekije na Skenderiji i tekije Za Beglukom. Poznavao je arapski, turski, perzijski, njemački, albanski i hebrejski jezik.

Iz Sarajeva šejh Paloš dolazi u Visoko i nastanjuje se u naselju Pertac, gdje je otvorio svoju privatnu medresu. Tu podučava odrasle dječake ilm dinu i hifzu Kur’ana. Šejh Paloš postao je hafiz u četrdesetoj godini života, 1890. godine, pred šejh-hafizom Husni-efendijom Numanagićem u Visokom. Jedno vrijeme živio je u Radinovićima kod Visokog. Kako tu nije našao plodno tlo za tarikat, svoje imanje prenosi u Srhinje. Zikr devami u srhinjskoj džamiji, gdje se i danas ta tradicija vjerno čuva. Šejh je preselio na Ahiret jednog petka 1925. godine, a pokopan je do turbeta šejha Selim-babe. Iznad turbeta šejha Paloša nalaze se tri mezara u kojima su pokopani njegova žena Hasiba-hanuma, kći Melća-hanuma Softić i unuk Ekrem Softić.

Značajne podatke i predaje o životu i učenju šejha Paloša bilježi Mirsad Tabak iz Srhinja s namjerom da objavi knjigu, koja će biti prikaz šejhovog života, učenja i naslijeđa. Upravo u njegovim izvorima nalazimo predaju o gradnji turbeta. Naime, pred njegovu smrt muridi su pitali šejha Paloša želi li da mu sagrade turbe, na šta im je on odgovorio da će im to reći jedna glasnikovka. Neposredno nakon njegove smrti Krista Damjanović vidjela je nur, koji se protezao od njegovog mezara do nebesa. Pozvala je svog muža da vidi, ali on to nije mogao vidjeti. Pretpostaviti je da je ona primila islam preko hafiza Paloša, a prema saznanjima do kojih je došao Mirsad Tabak Krista je bila vjernica muslimanka. Sestrična šejha Paloša, Zehra-hanuma Zečević, uz pomoć mještana sela Srhinja sagradila mu je turbe 1932. godine pokraj turbeta Selim-babe.

Inače, Krista Damjanović živjela je s mužem Simom preko puta srhinjskog groblja. Kada bi se šejh Paloš vraćao iz Visokog, svratio bi kod njih. Tu bi se odmorio i nastavio put prema Srhinju. Iz istog izvora je i jedna anegdota iz života hafiza Paloša, koja veli da je šejh jednog ramazana bio kod svoje sestre u Vratnici. Ona je imala tri sina: Zahid-bega, Šemsi-bega i Mahmud-bega Zečevića. Oni i njihov daidža šejh Paloš bili su pozvani kod rodbine na iftar u Visoko. Kada su krenuli iz Vratnice, vidjeli su da im je ostalo malo vremena do iftara. Mladići su se zabrinuli da neće stići na vrijeme. Oni bi požurili, ali daidža nije mogao. Imao je jednu kraću nogu i pomagao se štapom. Daidža im predloži da se oni s njim poteku do visočkog mosta. Čak im je dao i prednost. Kada su odmakli od njega, dao im je znak da krenu trčati. Nakon što su prešli prugu, čuli su da je pored njih nešto prohujalo, međutim, nisu ništa vidjeli. Kada su stigli blizu mosta, vidjeli su daidžu kako sjedi i veli im: “Ma gdje ste, ja sam se već nasjedio.”

Druga anegdota, koju su zabilježili imami Suša i Trgo, pripovijeda da je jedne prilike šejh Paloš došao na konak jednom od svojih ahbaba u Fojnicu. Međutim, malo se razbolio. Ahbabovoj ženi nije bilo drago što je šejh kod njih. Bila je mrzovoljna i negodovala je zbog toga. Čuvši to, šejh Paloš, šaleći se, kucnu tri puta o zid zovući fijakerdžiju. Božijom voljom na kapiji se pojavi fijakerdžija tražeći šejha da ga vozi u Srhinje. Žena je ostala u čudu te je dugo tražila halala od šejha.

Spoj arhitekture i estetike sa živim predajama o “dobrima” i njihovim učenjima doprinosi cjelokupnom bogatstvu kulture jednog naroda. Upravo zbog toga još uvijek ne možemo ni pretpostaviti koliko “tajni tajna” Bosna i Hercegovina ustvari krije u svojim njedrima. Bogatstvo je to koje tek trebamo otkriti.

PROČITAJTE I...

Ipak, Reko nije tako neartikuliran kada treba napasti na bošnjačke interese, što je pokazao i kada je 10. septembra na svom profilu na Facebooku osuo drvlje i kamenje po probosanskim strankama radi njihovog formiranja i okupljanja fronta u Foči. Borbu bošnjačkih povratnika za politički opstanak na Drini nazvao je “suludim kursem za uništenje države”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!