fbpx

Duže od stoljeća u službi obrazovanja

Knjiga dr. Franje Jurića pokušava ocrtati put časnih sestara riječju i fotografijom. Bilo je i određenih problema tokom izrade knjige jer je arhivsko gradivo časnih sestara bilo poprilično uništeno i zagubljeno. S druge strane, postojala je bogata fonoteka, bogati albumi, ali isto tako i sjećanja časnih sestara koje su službovale u Bihaću, što je bilo dovoljan materijal da se pokuša rekonstruirati 125 godina plodotvornog rada časnih sestara u ovom dijelu Bosne i Hercegovine

 

Piše: Fahrudin VOJIĆ

U Bihaću je svečano predstavljena monografija Stotinu dvadeset i pet godina djelovanja časnih sestara Klanjateljica Krvi Kristove u Bihaću autora dr. Franje Jurića. U svom dugom radnom vijeku i postojanju časne sestre ovog reda ostavile su dubok trag u životu Bihaća, jer su, pored vjerskog života, odgajale i obrazovale brojne generacije. Sagradile su samostan koji je kasnije srušen, poučavale strane jezike, muzičke instrumente, otvarale škole. “Stotinu dvadeset i pet godina je dug period, a časne sestre Klanjateljice Krvi Kristove toliko u kontinuitetu djeluju i rade na području Bihaća i ovog dijela Bosne i Hercegovine. Njihov rad je vrlo slojevit, one nisu samo vjernice i nisu se samo bavile i ne bave se samo vjerničkim poslovima, one su bile i odgajateljice, humanitarke i graditeljice, tako da su svojim radom i djelovanjem u proteklih 125 godina ostavile duboki trag u gradu Bihaću i šire”, pojašnjava autor monografije dr. Franjo Jurić.

Časne sestre na područje Bihaća došle su 1894. godine, kada su sagradile samostan i OŠ “Sv. Josip”, koja je bila prepoznatljiva ne samo u Bihaću već u široj regiji. Kroz tu školu, ističe Jurić, prošlo je više od 5.000 učenika. Osim osnovne škole, imale su i višu djevojačku školu, koja je kasnije nazvana Građanska škola. Također je poznato da su časne sestre ovdje djelovale i u najtežim uvjetima Drugog svjetskog rata, sve do velikog bombardiranja grada Bihaća 17. maja 1944. godine, kada je uži dio Bihaća bio razoren, a time i samostan časnih sestara, koji su potom morale napustiti. Ali ni tu nije bio kraj njihovim iskušenjima. Jugoslavenske vlasti oduzimale su imovinu svim vjerskim zajednicama, pa je tako i imovina časnih sestara u Bihaću došla na red.

“Nakon završetka Drugog svjetskoga rata, tadašnje komunističke vlasti su im oduzele samostan, a prije toga uoči samog rata 1938. godine one su dale sagraditi prvu veću dvoranu u gradu Bihaću, koju su nazvale gimnastičkom dvoranom, a nalazila se uz sami samostan i školu ‘Sv. Josip’. U tom prostoru održano je i Prvo zasjedanje AVNOJ-a 1942. godine. I to im je također oduzeto i one faktički nisu uspjele vratiti ono što su sagradile sve do 2009. godine, a tada su uspjele otvoriti knjižnicu u dijelu samostanskog prostora. U ovom periodu također vrlo intenzivno djeluju na humanitarnom planu, posebno u kriznim vremenima Drugog svjetskog rata, ali i ovog posljednjeg rata u periodu od 1992. do 1995. godine rade na pružanju pomoći građanima Bihaća i šire, bez obzira na vjersku, ideološku i nacionalnu pripadnost”, potcrtava Jurić.

U Knjižnici “Sv. Josip” u Bihaću organiziraju se mnoge edukativne i kreativne radionice, pomaže se učenicima da lakše savladaju nastavni plan i program, a knjižnica svake godine bilježi sve veći broj članova. Ovdje se organiziraju i međureligijski susreti, stoga časne sestre i njihovo djelovanje, dugo 125 godina, ovdje u Bihaću predstavljaju slojevit put koji je zaslužio zahvalu od grada Bihaća i Bišćana.

“Monografija je zasigurno trebala i ranije da se izradi, jer je riječ o osobama koje su toliko puno dale, a ovdje su došle samozatajno i sve što su radile kroz ovih 125 godina radile su samozatajno, ali vrlo slojevito i vrlo značajno za sve građane Bihaća”, zaključuje autor Jurić.

Jurićeva knjiga pokušava ocrtati put časnih sestara riječju i fotografijom. Bilo je i određenih problema tokom izrade knjige jer je arhivsko gradivo časnih sestara bilo poprilično uništeno i zagubljeno. S druge strane, postojala je bogata fonoteka, bogati albumi, ali i sjećanja časnih sestara koje su službovale u Bihaću, što je bilo dovoljan materijal da se pokuša rekonstruirati 125 godina plodotvornog rada časnih sestara u Bihaću.

Među brojnim promotorima ove monografije bila je i Jasna Pašić, magistrica historije, koja je istakla da dugi period rada i djelovanja časnih sestara u gradu Bihaću obuhvaćen Jurićevom monografijom predstavlja vrlo značajan historijski izvor koji može poslužiti svima koji se u budućnosti budu bavili ovakvom tematikom.

“Izrada ove monografije bila je društveno i stručno odgovoran zadatak. Uvjerena sam da će monografija svakako pronaći svoje mjesto, kako u naučnim krugovima koji se budu bavili ovom temom, tako i kod publike koja se bude interesirala za prošlost ovog grada. Časne sestre su, osim socijalne poruke jevanđelja u svojoj vanjskoj službi, utkale u identitet ovog grada i svoje djelovanje kroz kulturu, obrazovanje, odgoj i karitativni rad i humanitarne djelatnosti. To njihovo djelovanje na neki način okrunjeno je ovom monografijom”, istakla je Pašić.

S aspekta kulturnog identiteta i života grada Bihaća, ova monografija predstavlja izuzetno značajno djelo, što je potvrdio Adnan Dupanović, direktor Gradske galerije Bihać, koji je govorio o kulturnom dijelu rada i djelovanja časnih sestara u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

“Kao osobi koja dolazi u ime Gradske galerije Bihać, najznačajnije mi je to što je važan dio manifestacije obilježavanja 125 godina njihovog djelovanja održan u Gradskoj galeriji. Naime, izložba kojom je obilježen ovaj važan jubilej upriličena je u Gradskoj galeriji i ja sam malim dijelom učestvovao u pripremi ove monografije asistirajući njenom autoru. Časne sestre u Bihaću pokrenule su nukleus i prvi organizirani pristup obrazovanju i kulturi, ali i organizaciji kulturnih događaja kao što su bile izložbe, predstave, koncerti itd. Njihova uloga u stvaranju kulturnog života u Bihaću vrlo je značajna. To se održalo i do danas, iako to one rade skromno i bez velike pompe”, kazao je Dupanović, koji je bio jedan od promotora monografije.

Fra Robert Slišković, župni vikar u Bihaću, diplomirani teolog i jedan od promotora, govorio je o značaju monografije s teološko-pastoralnog aspekta, odnosno pastoralnog djelovanja časnih sestara pri Župi sv. Ante Padovanskog, te prisutne upoznao s karizmom i poslanjem koje je imala Marija De Mattias, utemeljiteljica ove družbe.

“Temeljno poslanje njezino, a samim tim i sestara reda Klanjateljica, jeste solidarnost sa siromašnima i poštovanje svake osobe zbog njenog dostojanstva i mislim da to časne sestre ovdje u Bihaću jako dobro i iskreno žive, jer, evo, kako im i u monografiji stoji – za vrijeme Drugog svjetskog rata i ovog domovinskog pomagale su onoliko koliko su mogle, pa, rekao bih, čak i preko svojih mogućnosti. I upravo ta, negdje nadnaravna, požrtvovnost koju one imaju nešto je što krasi ne samo njih kao zajednicu i dio regije Zagreb nego prvenstveno krasi ovaj grad i vjerujem da Bišćani to prepoznaju”, poručio je fra Slišković.

 

PROČITAJTE I...

Nije mali broj onih koji pozivaju na ukidanje ili ublažavanje mjera za suzbijanje pandemije iz krajnje prizemnih razloga. Postoji čitav sloj ljudi koji se boji da će njihov način života biti zauvijek narušen ako ne dođe do brzog povratka normalnosti i čini se da su takvi spremni dati prednost svom standardu i bonluku na koji su navikli umjesto životima sugrađana. Upadljivo je da ovdje nije riječ o siromašnijem sloju stanovništva, onima koji žive od plaće do plaće i koje će kriza najteže pogoditi, već o onoj klasi koja se označava kao nouveau riche, novopečenim gazdama i kapitalistima prve generacije koje žive u užasnom strahu da će njihovo tek stečeno blagostanje i status nestati preko noći te da će opet postati ono što su bili njihovi roditelji

“Ne mora nužno biti da će doći do slabljenja imuniteta uslijed izolacije zbog COVID-19. Opet, zavisi koliko ćemo se sami organizirati. Sada barem imamo vremena da se posvetimo pravilnoj prehrani i vježbanju. Nedostajat će nam boravak u prirodi i sunce, pa bi vitamin D mogao da bude dosta niži. Zbog toga svaki dan otvorite prozore, prozračite kuću i izložite barem ruke i lice direktnom suncu kako bismo koliko-toliko proizvodili vitamin D”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!