fbpx

Drvenija u Tuholju

Vedrinu tih prozora nesvakidašnje raspoređenih po bjelini fasade, u čijim se zelenim zjenicama kupa cijelo selo, ništa ne može izbrisati

 

 

 

Tekst i fotografija: Izet PERVIZ

Za Tuholj nema putokaza. Iz centra Kladnja tabla će vas uputiti prema Djevojačkoj pećini, jednom od najvećih dovišta u Bosni, ili prema “Muškoj vodi”, izvoru koji je u doba socijalizma proslavio ovaj kraj, ali table za Tuholj naprosto nema, kao da nikada nikome – pa ni danas – nije bio važan. A samo naziv ovog mjesta, tako milozvučan, neobičan, koji svojim prizvukom vuče u srednjovjekovnu pomrčinu, bio bi dovoljan razlog da ga čovjek obiđe i da vidi kakvo je to mjesto i kakvi su to ljudi, ti Tuholjani, koji žive u svom Tuholju više od pola milenija.

Ali, ne treba se čuditi takvom odnosu prema Tuholju. Nema nigdje ni table koja bi nekoga ko je došao ovamo da zastane nad stvarima koje su stvorili naši pređi i vidi šta nas to istinski sačinjava i ko smo zapravo mi u samoj svojoj suštini, kada se razgrnu svi stereotipi i sve predrasude kovane o nama stoljećima, nigdje dakle ni takve table koja bi kakvog dobronamjernog znatiželjnika povela ka onome što je proglašeno za najveću vrijednost kladanjskog kraja, te je upisano u samu svjetsku baštinu – nigdje znaka za nekropolu stećaka u Olovcima, jednu od onih trideset dvije zavedene na listu UNESCO-a. Ako nije obilježen put za Olovce, zašto bi onda bio za Tuholj, čija džamija nije upisana u baštinu svijeta, već tek na listu nacionalnih spomenika male Bosne, tako otprilike kazuje sebi putnik, sliježući ramenima i mireći se s rasporedom stvari u ovoj čudnovatoj zemlji.

Onaj kome je stalo da vidi Tuholj naći će put do njega pa makar se na glavu usadio. Koga god da pitao, tijesne kladanjske ulice dovest će ga pred drugu staru džamiju. Na izlazu iz Kladnja sa sjeverozapadne strane, ondje gdje u grad ulazi rijeka Drinjača, prema Tuholju ispratit će vas Hadži Balibegova ili Kuršumlija džamija. Izgrađena je od kamena. Ni ovdje, pred Kuršumlijom, stisnutom u tijesnom ćošku Ulice branilaca Bosne, nema znaka koji bi nam govorio da smo pred bosanskim nacionalnim spomenikom, o tabli koja bi sadržavala osnovne podatke o takvoj znamenitosti da se i ne govori. Nikom, očigledno je, nije stalo da se pohvali s onim najvrednijim što su nam pređi ostavili u amanet.

Srećom, sumorne misli o zapostavljenosti istinskih vrijednosti neće vas pratiti dugo. Ljepota koju zadaje netaknuta divljina u kojoj je svoje korito usjekla Drinjača neće im to dopustiti. Put vas vodi ravno uz njenu obalu. Pred vama, kao stotine zamišljenih vrata, otvaraju se drevne zimzelene šume. Nakon prvog drvenog mosta, morat ćete skrenuti desno. Lijevo ostaju Brateljevići i njihova Djevojačka pećina, a iza njih, ondje gdje se rječica Srebrenica ulijeva u Drinjaču, i Muška voda. Drinjača vas ovdje predaje Osici, rječici koja se spušta ispod vrha Konjuha. Uska asfaltirana cesta izgrižena čestim bujicama planinskih potoka i rijeka poslušno vijuga uz samo njeno korito.

Osica je siva. Migoljeći kamenitim koritom koji je “osikla” – pa je tako, po svoj prilici, i ime dobila – između debelih stabala jele i smrče, na prvi utisak uzličit će na zagađeni potočić koji je tek izašao iz kakvog zadimljenog grada. Ali, ova voda nema od čega biti zagađena. S obje strane ceste uzdižu se masivne jele i smrče, zaklanjajući nebo ponad čovjeka. Divljina je prapovijesna. Zrak odiše takvom čistoćom da postaje rezak. Sve miriše na smolu, koja se, poput nezaustavljivih suza, cijedi niz hrapava lica ostarjelih borova. Ovdje glavnu riječ vodi uporni djetlić koji negdje u dubini šume, izgubljen u gustim sjenama, tvrdoglavo lupa u stablo. Da pod vama nije asfalt, pomislili biste da čovjek ovim krajem još nije stupio. Ovdje nema nikakvih pogona koji bi svoju zagađenu vodu ispuštali u korito ove rječice. Sva industrija ovdje su drvosječe sa svojim motorkama koje u kasno poslijepodne srećom miruju. Pa, ipak, Osica je i dalje siva, gdjegdje gotovo crna. Da li je to od stalnog polumraka koji vlada u ovim šumama ili pak od crnog kamena kroz koje je probila svoje korito, ili iz nekog sasvim drugog razloga, ko to zna.

Na kraju, kada čovjek pomisli da je zauvijek zarobljen u tijelu stoljetnih šuma, najednom izlazi na račvalište. Neka vas ne zavara taj putokaz od dvije nevješto nacrtane strelice na limu zakovanom za stablo. Lijevo je Tuholj, kaže, a desno su Goletići. Poslušate li ga, uskoro ćete se, nakon nekoliko kuća stisnutih uz korito Osice i još jednog drvenog mosta, naći na mjestu gdje se asfalt potpuno prekida i počinje blatnjavi šumski put. Jedino tragovi svlačenja stabala niz strmovite hrbate šume govore da je čovjek i ovdje imao posla. Tu se završava svaki drum, i Tuholj, i čovjek, i tu se uzdiže samo čelo Konjuh planine. Mrak je gust kao da je noć, borovi i jele, javori i breze svijaju se jedan do drugog, baš kao u pjesmi.

Valja se vratiti do limenog putokaza. Na drvenom mostu nailazi “Golf dvojka”. Dok se sklanjate ustranu da se razmijenite s ovim drevnim automobilom, iznenada shvatate da ste na deset kilometara vožnje od Kladnja do Tuholja sreli nekoliko auta, možda pet, i da su svi bili “dvojke”. Postaje vam jasno da, osim snažnih terenaca, s ovim krajolikom i ovim putevima koji se odjednom pretvore u teško prohodne makadame nakraj može izaći samo još ona, neprikosnovena “dvojka”. Izgleda da sve “dvojke” posljednje svoje kilometre, prije nego završe na jednom od mnogobrojnih otpada smještenih uz same bosanske ceste, odbrojavaju na ovakvim putevima. Eto, upitate li Tuholjane kako možete do Olovaca, oni će vam prvo odmjeriti auto, odmahnuti glavom i kazati vam da se do tamo može jedino s kakvim terencem ili “dvojkom”.

Na putu do Tuholja putnik može sresti i drvene mostove: nekoliko ih presvođuje Drinjaču, a kasnije i Osicu. Posvuda, maknete li i za kilometar s glavne ceste, naići ćete na ovakve mostove. Oni su tradicija ovog kraja. Po njima je i sam Kladanj dobio ime. U osmansko vrijeme, kada je i nastao na beskrajnim rječicama koje se spuštaju s Konjuha i teku na istok, bilo je nemoguće naći dobro gazište, jer su svoja korita usjekle u kamen, tako da su premošćavane brvnima za pješaka, a prelaz za zaprežna kola pravio se tako što bi se kakva klada položila u korito. Po tim kladama, od kojih svoje porijeklo vuku današnji drveni mostovi, taj grad dolje na obalama Drinjače i prozvaše tako – Kladanj.

I eno je, Drvenija. Gore na brijegu, do kojeg vodi tvrd makadamski put, okružena sa svih strana mezarovima i nišanima, šćućurila se, kao kakva ostarjela sirotica, tuholjska stara džamija. Posljednji odbljesci sunca koje zamiče za ramena Konjuha osijavaju se na njenom limenom krovu. Uslijed tih zakrvavljenih strijela, koje se zabijaju ravno u oči i zasljepljuju, u prvi mah putniku koji je maločas plovio zelenim okeanom drevnih jela doimlje se ona kao kakav svjetionik. I sad, ti bijeli nišani, uhvaćeni svjetlošću, kao podignuti nevidljivom sunčevom rukom, poput galebova kruže oko svjetionika. Kakav osjećaj: ispratiti jedan zelenila pun dan pogledom na Drveniju, dok sve oko nje gori u rumenilu zamirućeg sunca.

Zasigurno je ovo jedini tren u kojem skromna starinska Drvenija izgleda veća od nove džamije s vitkom munarom izgrađenom uz njen sami bok. Ko bi rekao da će doći i takav čas kada će se čovjek zahvaljivati onima koji nikakvim putokazom nisu označili put do nacionalnog spomenika, jer, da je sve bilo obilježeno, ne bi bilo izgubljenog vremena i ne bi se prvi susret s Drvenijom odvio baš u ovim veličanstvenim sekundama.

Kažu da je nova džamija svečano otvorena prošle godine, a da su joj temelji udareni prije trideset dvije. Započeta je prije rata, a završena nakon njega. Tuholjani su joj nadjenuli ime Šehidija, da u njemu dok je svijeta i vijeka žive svih devetnaest poginulih boraca iz njihovog sela. Svaki put kada izustite njen naziv kao da ste istovremeno izgovorili imena svih devetnaest tuholjanskih sinova koji su poginuli u odbrani ovog kraja. Drvenija je od Šehidije starija najmanje 400 godina.

Kad sunce sasvim sklizne za mrke obrise Konjuha, čarolija naglo presahne. S njom se povlači i gostovo ushićenje. Oči, sad ponovno naviknute gledati svijet onakvim kakvim ga oduvijek gledaju, vide skromnu staru džamijicu šćućurenu onkraj one moderne, raskošno bijele, na čijim crvenim crepovima skakuću posljednji pramičci sunčevih uvojaka. Svejedno je, kada se i oni zatrnu, stvarnost i dalje insistira na svojoj varci: valjda tako mora biti, da se sve što je lijepo u svojoj starini mora povući pred nastupom modernog doba.

Možda bi najbolje bilo da se onog trenutka kada je sunce skinulo svoje usijane okove s ove ljepotice i putnik okrenuo i zauvijek je u svom sjećanju zadržao baš onakvu, rumenom sunčevom vatrom uzdignutu kao kakvu vanvremensku kočiju koja uzlijeće vaseljenom. Eto, detalji na kraju sve iskvare. Dok je Drvenija gorjela u vatri zalazećeg sunca, čovjek nije bio ni svjestan da je umjesto šindrom pokrivena limom. A kako su se zasljepljujući sunčevi bičevi povlačili i iz njegovog oka, sve je jasnije bivalo da su lim izgrizle velike plohe hrđe. Raširila se ona i limenom munarom koja izniče iz krova. Sve to pokazalo se čak i podnošljivim, jer hrđa je navukla patinu, a njena boja se tako skladno stopila s drvetom obojanim u arhaičnu prljavozelenu koja dominira s prednje strane, gdje su se vrata uzdigla pod same rubove sljemena, da se doimlje kako bi se iole viši čovjek morao pogeti želi li proći ispod te strehe “zazinule” rastočenom daskom. Zato je najbolje ne zalaziti na suprotnu stranu. Ondje su oštri planinski vjetrovi podigli lim s krova i postavljena je zakrpa od ljepenke, bitumena, kako li se već zove taj materijal?

I pod krovom su posvud tragovi propadanja. Bijela fasada s jedne se strane gotovo potpuno skrunila, ostavljajući iza sebe daščane letvice, vire one kao rebra oglođane životinje. Na ostalim stranama zgulio se kreč. Ali, ipak, sve to pada u sjenu pred neponovljivim rasporedom prozora s drvenim demirima kojima Drvenija namiguje stoljećima. Može vrijeme zguliti bijelu šminku sa zidova, mogu mrazevi prodrijeti kroz zemlju i kreč i skruniti cijelu fasadu, mogu podmukli planinski vjetrovi odnijeti i ostatak krova, ali ti prozori na dvije strane raspoređeni u trojke, a na jednoj ugrađeni ravno jedan ispod drugog, uvijek će biti vedre oči, zelene od odsjaja zimzelenih šuma koje ih okružuju, pune života, s nečim tako naivnim i dječijim na licu zgužvanom borama, na tijelu iskrižanom ranama, što ih je plima života nemilosrdno nanosila, pod maramom od lima, od ljepenke, ili od originalne šindre, svejedno je, njih i njihovu vedrinu u kojoj se kupa cijeli Tuholj ništa ne može izbrisati.

PROČITAJTE I...

Nema apsolutno niti jednog argumenta da se opravda odluka kojom bi se usred epidemije smrtonosnog virusa – kada se bilježe rezultati o broju zaraženih i umrlih neuporedivo gori od onih iz proljeća, a zbog kojih je bila prekinuta redovna nastava – poslala djecu u školske kupe.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!