Drumovi su poželjeli Turke

Zaista komično, jer Turci imaju izlaz na čak četiri mora, pa je nejasno zašto bi ih na bilo koji način zanimao Neumski zaljev. Međutim, očito i Hrvati imaju vlastitu guslarsku tradiciju preko koje, baš poput Srba, proizvode predrasude. A predrasuda ili mit o turskoj prijetnji ugrađena je u nacionalne narative i Srba i Hrvata. Sve ovo pada u vodu, jer drumovi su se očito zaželjeli Turaka, i na to nema prigovora čak niti jedan Milorad Dodik, koji vazda ima neku vrstu prigovora ako je u posao uključen neko ko mu liči na dahiju.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

 

Često se pejorativno govorilo da je srpska kultura ustvari guslarska kultura. Naravno, ako bismo uzeli u obzir književnost koju su Srbi pisali u 20. stoljeću, teško da bismo našli oslonac u ovakvoj konstataciji. No, guslarska kultura iz romantičarskih nacionalnih gibanja na Balkanu u 19. stoljeću ipak je kod Srba revitalizirana krajem osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća kroz velikosrpsku i pročetničku ideologiju.

Guslalo se iznad Dubrovnika, dok su po tom biseru Mediterana padale granate, a ta slika ostat će trajno zabilježena kao pokušaj da nekultura sruši i zatare kulturu. Ostale su i riječi ratnog zločinca Ratka Mladića nakon ulaska u Srebrenicu 11. jula 1995. da osvajanje ovog gradića poklanja srpskom narodu te da je “napokon došao trenutak da se nakon bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru”.

Buna protiv dahija historijski je događaj, ali malo je poznato da je “đeneralu” Mladiću preko srpske guslarske kulture u uho ušla kroz pjesmu jednog od najvećih srpskih guslara Filipa Višnjića.

Ovaj srpski pjevač rođen je u nekadašnjem Osmanskom carstvu, a bilježi se da je putovao po Bosanskom pašaluku i dalje sve do Skadra i da je često pjevao po dvorovima. Predaja kaže da je jedan guslarski repertoar imao za turske vladare, a drugi za one srpske. ž

Mogli bismo reći upravo kao i Ivica Dačić, koji će većinu vremena srbovati, sve dok u posjetu Srbiji ne pristigne turski predsjednik Erdoğan, pa će ovaj ministar razgaljeno promijeniti reportoar i zapjevati pokoju za koju misli da bi godila muslimanskom uhu. Nejse, jedna od Višnjićevih najpoznatijih pjesama jeste Početak bune protiv dahija, a moglo bi se reći da Višnjić u pobuni protiv Turaka pronalazi svoju istinsku romantičarsku inspiraciju. Baš kao i Mladić u klanju Bošnjaka u Srebrenici.

Najpoznatiji ili najcitiraniji Višnjićev desetarac jeste ipak onaj “drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće”. Guslao je i Radovan Karadžić, a gusla i Vukota Govedarica. Ima ta neka gvozdena linija srpske guslarske kulture u politici i vojnoj strategiji, neprekinuta od Filipa Višnjića naovamo. Sva sreća da predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik ne gusla, ali voli narodski zapjevati.

Ovih dana nas je razveselilo da je Dodik nakon sastanka s nadležnim ministrima u BiH, u vezi s ponudom Turske za izgradnju mreže autoputeva u BiH, izjavio da je usaglašena jedinstvena trasa koja će biti formalno predložena turskim vlastima.

“Zahvaljujući naporima svih, usaglasali smo da ta trasa ide od Rače, preko Bijeljine, Brčkog, od Lončara prema Tuzli i spušta se prema Sarajevu, ide preko Pala, Rogatice, Višegrada, i tu se pravi konekcija za Goražde”, rekao je Dodik novinarima u Istočnom Sarajevu. Ovaj veliki investicijski poduhvat ranije je dogovoren na trilaterali Izetbegović – Vučić – Erdoğan i težak je tri milijarde eura. Doduše, još uvijek nisu jasni detalji finansiranja ovog autoputa i koja je tačno uloga Republike Turske. Usaglašavanje o trasi prvi je korak pa su moguća svakojaka iznenađenja.

Kako god bilo, projekt je to koji obećava bolje sutra, nova radna mjesta, razvoj trgovine i svakovrsna povezivanja. Projekt je to koji otkriva dobre namjere Republike Turske na Balkanu, a demantira bilo kakva bulažnjenja o neosmanskim pretenzijama.

Zanimljivo da je Dodik najavio da će ovom investicijom put od Ljubljane do Soluna biti kraći za 200 kilometara, najavivši razvojnu šansu za BiH. Šta će pak na to reći Dodikovi politički partneri iz reda Hrvata, tek ostaje da se vidi, jer jasno je da će time biti oštećena Hrvatska. Uostalom, od Hrvata još uvijek nismo čuli šta o svemu ovome misle, osim da i dalje po svojim medijima sporadično buncaju o “zelenoj transverzali” Istanbul – Neum kao muslimanskom “vlažnom snu”.

Zaista komično, jer Turci imaju izlaz na čak četiri mora, pa je nejasno zašto bi ih na bilo koji način zanimao Neumski zaljev. Međutim, očito i Hrvati imaju vlastitu guslarsku tradiciju preko koje, baš poput Srba, proizvode predrasude. A predrasuda ili mit o turskoj prijetnji ugrađena je u nacionalne narative i Srba i Hrvata. Sve ovo pada u vodu, jer drumovi su se očito zaželjeli Turaka, i na to nema prigovora čak niti jedan Milorad Dodik, koji vazda ima neku vrstu prigovora ako je u posao uključen neko ko mu liči na dahiju.

Možda je ovu srpsko-hrvatsku muku ili dilemu ponajbolje opisao hrvatski (i bošnjački) književnik Enes Čengić, koji je svojedobno došao na ideju da kroz seriju intervjua zabilježi sjećanja proslavljenog srpskog (i bosanskohercegovačkog) dječijeg pisca Branka Ćopića. Tako je nastao svojevrsni dnevnik prepun humornih anegdota iz života Branka Ćopića. Jedna od njih odnosi se na događaj kada je Ćopića pozvala jedna škola iz Niša da održi nekoliko predavanja o svojoj literaturi. Ovako je to zabilježio Enes Čengić:

“Poslali po mene Mercedes predsjednika opštine i nekog debeljuškastog dobroćudnog šofera, opet nekog Peru. Vozimo se prema Nišu. Neviđeno gust saobraćaj, jedva se probijamo. Gledam registracije – mnoštvo turskih kamiona, hladnjača, autobusa, pa i putničkih automobila…

Gledam to, pa pitam Peru:

– Je li, bogati, jesi li ti čitao Filipa Višnjića, ono gdje piše: Drumovi će poželjet Turaka, a Turaka niđe biti neće?

– Jesam, čitao sam.

– A šta veliš na ovo? – pokazujem na kolone turskih vozila.

– E, bogami, Filip se zajeb’o.”

 

 

PROČITAJTE I...

Svjesni smo da Stolac ne može sve sam učiniti, ali moramo krenuti od svoje avlije, moramo učiniti sve što je u našim mogućnostima kako bi nas drugi podržali i pomogli. Stolac mora imati svoje mjesto u našoj državi zbog strateški važnog položaja i prostora na kome se nalazi. Stolac je najveći centar Bošnjaka kako prema istočnoj, tako i prema južnoj Hercegovini

Ovi ljudi, moglo bi se reći, žive u nekom svom svijetu. Kućama dolaze umorni. Rano liježu i još ranije ustaju i s najnužnijim stvarima ponovo odlaze u šumu na posao. Takav ritam imaju skoro cijele godine. Vremena za putovanja, odmor i druženja nemaju mnogo. Slične stvari za njih izgledaju kao luksuz. Zbog prirode posla koji obavljaju i specifičnosti njihova zanimanja, naši šumari uglavnom su zanemareni. Njihovi problemi i brige malo se koga tiču.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!