Drugi se spremaju, a Bošnjaci…

BiH (kao i Srbija i Hrvatska) je svojevremeno potpala pod trend “profesionalizacije”, ukidanja vojnog roka, te redukcije vojnih kapaciteta, no problem Bosne i Hercegovine jeste što za nju nema nazad. Srbija i Hrvatska gotovo će sigurno vratiti služenje vojnog roka, no Bosna i Hercegovina to neće moći i to zato jer BiH, koja je u stanju da se zaštiti, nije u interesu Srbije i Hrvatske, odnosno njihovih političkih ekspozitura u Bosni i Hercegovini

Vijest da će Srbija od sljedeće godine ponovo uvesti obavezno služenje vojske ne bi trebala nikoga da iznenadi. U pitanju je trend koji je izražen širom Evrope, sve od kada su se raspršile zablude o “kraju historije”, tj. unilateralnom svijetu u kojem dominira jedna svjetska sila. Takve ideje imale su direktne implikacije u vojnom smislu jer se smatralo besmislenim i kontraproduktivnim održavati potentne vojne efektive u vremenu u kojem, zbog totalne vojne dominacije jedne supersile, navodno ne može više biti konvencionalnog rata. Male evropske države poticale su se da svoju sigurnost traže ili pod američkim ili pod NATO kišobranom, te da, pod parolom “profesionalizacije”, smanje svoje vojne efektive praveći od njih glorificiranu stražarsku službu koja će osiguravati mnogobrojne američke baze po bijelom svijetu. Nije potrebno ni spominjati da je gotovo posvuda politika, kojoj je vojska u vremenima mira samo smetnja i budžetsko opterećenje, pozdravila i podržavala takav trend.

No, da se radi o zabludama, pokazalo se još za vrijeme Rusko-gruzijskog rata iz 2008. godine, kao i kroz svaki sljedeći konflikt u svijetu od tada do danas. Historija nije završila, konvencionalni rat nije stvar prošlosti, male države ne mogu sa sigurnošću računati na zaštitu velikih, te još uvijek moraju da posjeduju kredibilne oružane snage da bi se odbranile od agresije većih susjeda, a jedini način da to učine je da vojno obuče dovoljan broj svog stanovništva. Nesretna okolnost da ozbiljnim pitanjima poput odbrane i sigurnosti često dominiraju politički trendovi, intelektualno pomodarstvo, zgodne floskule i “mišljenja” samoprozvanih eksperata zamaglila je jednostavnu činjenicu da “veličina jeste bitna”. Ekonomski jake države s desetinama ili stotinama miliona stanovnika mogu sebi priuštiti privilegiju profesionalne vojske jer se broj profesionalnih vojnika mjeri stotinama hiljada. Male države to nisu u stanju jer nekoliko hiljada vojnika, ma o kakvim se profesionalcima radilo, jednostavno nemaju kapaciteta da zaštite teritorij države. Jedini realan način zaštite suvereniteta takvih država jeste obuka što većeg broja vojno sposobnog stanovništva i stvaranje dovoljno velikog rezervnog sastava.

To važi pogotovo za one države čiji je suverenitet permanentno ugrožen, poput Bosne i Hercegovine. BiH (kao i Srbija i Hrvatska) je svojevremeno potpala pod trend “profesionalizacije”, ukidanja vojnog roka, te redukcije vojnih kapaciteta, no problem Bosne i Hercegovine jeste što za nju nema nazad. Srbija i Hrvatska gotovo će sigurno vratiti služenje vojnog roka, no Bosna i Hercegovina to neće moći i to zato jer BiH, koja je u stanju da se zaštiti, nije u interesu Srbije i Hrvatske, odnosno njihovih političkih ekspozitura u Bosni i Hercegovini. Štaviše, srpska i hrvatska politika u BiH, računajući na vojne efektive Srbije i Hrvatske, ne samo da konstantno sabotiraju vojnu efikasnost OSBiH u smislu modernizacije, one pokušavaju i da proguraju potpunu demilitarizaciju BiH, znajući da to znači vojnu neutralizaciju Bošnjaka, a što može, prije ili kasnije, dovesti do nestanka BiH. Bošnjačka politika mora pronaći neki model i rješenje kako da spriječi takav scenarij.

PROČITAJTE I...

Neukusniji i bljutaviji od prikazanog političkog oportunizma Jasne Duraković ipak su hvalospjevi bivših drugova Nijaza Durakovića, pogotovo onih iz SDP-a, koji njen let s cvijeta na cvijet stavljaju u kontekst pozitivnog sjećanja na samog Durakovića i njegovu politiku iako su tog istog Nijaza Durakovića, upravo ti isti drugovi, istjerali iz stranke.

Može se, naravno, slagati ili ne slagati s načinom raspodjele i planiranja budžeta, ali je činjenica da ne postoji nikakva hrpa para s koje svako uzima onoliko koliko mu treba. Činjenica je da najveći dio novca iz budžeta ide za finansiranje svega onoga što nama kao građanima Kantona treba za uredno i neometano funkcioniranje svakodnevnog života

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!