fbpx

DREKNI SAMO JOŠ JEDNOM, IMA DA TE NEMA

U našoj socio-političkoj stvarnosti kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti

Piše: Sadik IBRAHIMOVIĆ

U ranom djetinjstvu, ponajviše od nana i amidže Ahmeda, naslušao sam se jezovitih priča o strahu i borbi protiv straha. Sjećam se, u konačnici, hrabrost bi vazda nadvladavala strah, dobro bi pobijedilo zlo, a ja bih, nesvjestan odgojno-poučne dimenzije ovakvih, mora se priznati, grozomornih storija koje nikad ne bih niti jesam ispričao svojoj djeci, lijegao u krevet sav isprepadan i čvrsto pripijen uz brata.

Tako, jedna od tih priča, ne odveć strašna za razliku od drugih, koju sam poodavno čuo od amidže Ahmeda i koju sukladno mojim dječačkim godinama, bezbeli, nisam razumio, a, bojim se, ni najbolje zapamtio, ide otprilike ovako:

“Negdje i nekada bio nekakav kabadahija. Povremeno je dolazio u izvjesno selo i maltretirao mještane. Kada bi čuli njegovo urlanje, psovke i prijetnje, mještani bi se panično zaključavali u kuće i drhtali od straha. Na njegove pozive da izađu i suprotstave mu se nisu odgovarali, pa bi kabadahija, sav u srdžbi, provaljivao u neku od kuća i tukao ukućane. I tako godinama. Sve dok jednog dana kroz selo nije naišao nekakav putnik-namjernik. Čuvši kako kabadahija pjeni, psuje i prijeti, prišao mu je i proderao se:

– Šta ti je, blentovino?! Šta se dereš?!

– Ama, je l’ ti to meni – zapanjeno će kabadahija.

– Tebi, tebi! Drugog ahmaka, koliko vidim, ovdje nema!

– Znaš li ti ko sam ja?!

– Ko si da si, sebi si! I drekni samo još jednom, ima da te nema! Hajde, mrš, smradu ljudski!

Kabadahija zanijemi, problijedi i, brže-bolje, svjestan da je naletio na silnijeg od sebe, pobježe iz sela i ne vrati se u njega nikad više, a mještani konačno odahnuše.”

Dakako, slično kao u perzijskoj lirici u kojoj su likovi listom depersonalizirani i simboliziraju nešto sasvim drugo, ni u amidžinoj priči, to ću kasnije shvatiti, nije bilo nikakvog kabadahije niti putnika-namjernika.

Ono što mi je pokušao saopćiti i približiti jeste da je prvi oličavao brutalnu, bešćutnu vlast, a drugi artikuliranu i snažnu građansku svijest, onu svijest koja ne može niti želi živjeti u ambijentu obespravljenosti, poniženosti i straha.

Nažalost, ovo je tek bajkovita priča i ništa više od toga. U našoj socio-političkoj stvarnosti nema nikakvog putnika-namjernika, kabadahija, iliti proizvođača straha i beznađa, sve je više i sve su osioniji, a nakaradni proces “prevrednovanja svih vrijednosti”, čiji su kreatori upravo oni, odavno je okončan i uobličen u sistem u koji su, opet nažalost, linijom manjeg otpora ili po principu “kraju lađu”, ušli trčećim koracima i u buljucima oni, prije svih intelektualci, koji su, hipotetski, trebali i morali biti “putnici-namjernici” i lučonoše artikulirane i snažne građanske svijesti.

Trebali su, a, eto, nisu, jer iz njihove konformističko-pragmatične vizure, očito, mnogo je lakše, bezbolnije i utilitarnije podilaziti kabadahiji negoli stati pred njega i u brk mu skresati: “Drekni samo još jednom, ima da te nema.”

Ali, ko zna, možda se i to nekad desi, jer, kako kažu, svako stanje ima svoju suprotnost, pa će se već neko naći. Uvijek se neko nađe.

PROČITAJTE I...

U dubokoj sam dvojbi jer znam šta me u toj firmi čeka – kurtoazan prijem, isti takav razgovor, prežvakane opservacije o teškom sveukupnom stanju i, na koncu, vremenski neodređeno obećanje da će za mog sina posla biti, da je trenutno tako kako jeste, da potrebe za novim uposlenicima nema, ali prvom zgodnom prilikom, dakle, kad se ukaže prazan prostor, bit će pozvan i primljen u stalni radni odnos. Potom ćemo se učtivo rastati, on će me ispratiti do vrata, pružiti ruku, reći da će sve biti u redu, da ništa ne brinem i, čim napustim prostoriju, s olakšanjem odahnuti i u zaborav potisnuti sve ono o čemu smo razgovarali

Sve je to generirao bonluk, ugodan, lagodan, riječju, moglo mu se, s više strana lilo je kao iz česme, pa se, budući kreativno hiperaktivan i ne bez stanovite darovitosti, a osiljen uslijed bonluka, počeo upuštati u realiziranje skupih i oskudno profitabilnih autorskih projekata, a što, opet, za njega nije bio nikakav problem, jer lovu je imao i, posljedično, malo-pomalo, uvodio me je u svoj novootkriveni svijet

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!