fbpx

Drama na Istoku: Kraj posljednjeg evropskog diktatora?

U sukobima demonstranata i policije nastradalo je na stotine ljudi, njih oko 3.000 uhapšeno je zbog sudjelovanja u protestima, a u nekim manjim gradovima policajci su se pridružili demonstrantima. Do prije samo nekoliko mjeseci ovakav razvoj događaja, takozvana “hipernormalizacija” sistema, činio se gotovo nemogućim jer je uspostavljen sistem koji je omogućio Lukašenku da vlada Bjelorusijom od prvih predsjedničkih izbora u zemlji koji su održani 1994. godine

 

Prema bjeloruskoj izbornoj komisiji, Aleksandar Lukašenko, koji upravlja životima Bjelorusa već gotovo tri desetljeća, na predsjedničkim je izborima dobio 80,23 posto glasova, a zabilježena je izlaznost od 84,23 posto. Njegova glavna protivnica Svitlana Tijanovskaja imala je samo 9,9 posto podrške ljudi. Lukašenkova pobjeda natjerala je veliki broj Bjelorusa da iziđu na ulice u gradovima širom zemlje kako bi protestirali protiv očite izborne krađe. Je li ovo kraj takozvanog posljednjeg diktatora Evrope?

U sukobima demonstranata i policije nastradalo je na stotine ljudi, njih oko 3.000 je uhapšeno zbog sudjelovanja u protestima, a u nekim manjim gradovima policajci su se pridružili demonstrantima. Do prije samo nekoliko mjeseci ovakav razvoj događaja, takozvana “hipernormalizacija” sistema, činio se gotovo nemogućim jer je uspostavljen sistem koji je omogućio Lukašenku da vlada Bjelorusijom od prvih predsjedničkih izbora u zemlji koji su održani 1994. godine.

Izraz “hipernormalizacija” skovao je Aleksej Jurčak, a taj se koncept odnosi na posljednje godine SSSR-a, kada je stanovništvo bilo svjesno da je sovjetski sistem na kojem su izgradili život u padu, ali nisu mogli zamisliti alternativu. Svaka je mogućnost promjene u Bjelorusiji godinama sprečavana represijom, a politička apatija postala je jedan od zaštitnih znakova Bjelorusa jer su dizanjem glasa mogli završiti u zatvoru, izgubiti posao ili jednostavno nestati. Brojni su slučajevi zatvorenih firmi ili uhapšenih ljudi koji su se odvažili kritizirati predsjednika ili podržati opoziciju. Unatoč posljedicama koje su mnogi pretrpjeli i još uvijek trpe, opozicija se mobilizirala pred izbore. Lukašenko je imao odgovor. Najistaknutije opozicionare, poput bankara Viktora Babarika ili blogera Siarheija Tijanovskog, uhapsio je sedmicama prije izbora kako bi ih spriječili da se pojave na njima.

Međutim, kada se supruga utjecajnog blogera Sviatlana Tijanovskaja, učiteljica engleskog jezika bez političkog iskustva, odlučila kandidirati na predsjedničkim izborima, bjeloruske vlasti nisu je shvatile ozbiljno unatoč tome što je uspjela prikupiti 100.000 potpisa potrebnih za formalizaciju kandidature. Sedmicama kasnije, i to već uz podršku Veronike Sepkalo, supruge Valerija Sepkala, kandidata kojem je također zabranjeno pojavljivanje i koji je pobjegao u Rusiju zbog prijetnji hapšenjem, i Marije Kolesnikove, koja je vodila predsjedničku kampanju Viktora Babarika prije njegovog hapšenja, jedan od njenih skupova u Minsku postao je najveći u historiji zemlje. Učestvovalo je oko 60.000 ljudi.

Lukašenko nije mogao zamisliti da će Bjelorusi vidjeti u ženi nekog sposobnog da preuzme vlast u zemlji. Sedam dana prije izbora otišao je toliko daleko da je tvrdio da će se žena u predsjedništvu “srušiti” jer je to teret težak “čak i za muškarca”. Seksizam i homofobija šefa države već su u prošlosti bili tema natpisa u međunarodnoj štampi. Suočen s optužbama u Evropi da je diktator, Lukašenko je jednom odgovorio: “Bolje diktator nego peder.”

Još jedan od razloga za ustanak Bjelorusa nove su tehnologije. Trenutno ih više od 80 posto ima pristup internetu, a tehnološki napredak u zemlji posljednjih godina je izvanredan. Stanovništvo ima sve lakši pristup izvorima informacija koje država ne kontrolira, poput “tut.by” ili “Nexta”, medija kritičnih prema režimu. Treći faktor možda je najvažniji, a to je činjenica da su Bjelorusi spoznali da su oni koji podržavaju Lukašenka zapravo manjina.

Jedan od slogana protesta bio je “Sasha 3%” (“Sasha” je nadimak za Aleksandra). Dok se rezultati službenih anketa o popularnosti vlade više ne objavljuju, alternativne su platforme na društvenim mrežama provele vlastite ankete, ustvrdivši kako bi samo 3 posto anketiranih glasalo za Lukašenkov ponovni izbor. Nakon zabrane obavljanja ove vrste internetskih anketa, neovisni informativni portal “tut.by” postavio je svojim pratiocima na Twitteru pitanje o tome koji im je film draži: Usamljeni čovjek (2009), što je jasna referenca na bjeloruskog diktatora, ili Tri žene (1977), koje predstavljaju Tijanovskaju, Sepkalovu i Kolesnikovu. Lukašenko nije dobio ni 5 posto glasova.

Godine 1994. Aleksandar Lukašenko došao je na vlast uvjeravajući sve oko sebe da je istodobno populista i liberal. Reformista, ali i rusofil koji je spreman obnoviti veze s Moskvom nakon nekoliko prvih godina haotične bjeloruske nezavisnosti. Lukašenko je bio reformator u vrijeme dok je ta riječ bila u modi u Moskvi. “Kao bivši šef kolektivnog poljoprivrednog gospodarstva, uspio sam razumjeti planirani sistem, ali ne i tržišnu ekonomiju”, napisao je Andrew Wilson, autor knjige Bjelorusija, posljednja diktatura u Evropi. Lukašenko se odlučio osloniti na Rusiju, jedan od prvih poteza koje je napravio bio je zamrzavanje cijena. Ubrzo je među Bjelorusima zaradio simpatični nadimak Batka, odnosno otac.

Industrijski i poljoprivredni sektor uveliko su subvencionirani i imaju koristi od bliskih veza s Rusijom, koja je godinama nadoknađivala gubitke privrede u Bjelorusiji, tretirajući je kao preferiranog partnera i kupca. Zato se kaže da je Lukašenko Bjelorusiju pretvorio u minijaturnu verziju SSSR-a. Njihov je sistem više nalik starom režimu nego današnjem u Rusiji jer, naprimjer, tajna služba i dalje se zove KGB, ali Moskva je u posljednje vrijeme počela pokazivati ​​znakove iscrpljenosti zbog simbioze s Bjelorusijom. Nakon što je izbio rat u Ukrajini, Lukašenko je smekšao i odlučio osloboditi bjeloruske disidente. Shvatio je da nakon dešavanja u Ukrajini EU i nema previše volje za “izvoz” liberalne demokratije.

Lukašenko nije uvijek imao privilegiju pisati pravila igre. Odgajala ga je samohrana majka u siromašnom gradu na istoku Bjelorusije. Odrastao je bez oca, zbog čega je u srednjoj školi bio meta napada. Godine 1975. godine vjenčao se svojom razrednicom Galinom Radzivonajevom. Kažu da je mladi Lukašenko pješačio četiri kilometra kako bi joj došao na sastanak. Sin radnice iz mljekare bio je marljiv, štedljiv, obrazovan i ozbiljan. Kosio je travu, muzao krave i obavljao sitne popravke po kućama. Već u prvoj godini nakon dolaska na vlast vidjelo se da je odnos Aleksandra i Galine hladan. Tada je par posljednji put viđen u javnosti tokom posjete Izraelu. Lukašenko je uvijek tvrdio da je oženjen samo za vlastiti posao. S Galinom je imao dvoje djece: Viktora i Dimitrija. Obojica su na visokim položajima u vlasti. Ima i vanbračnog sina Nikolaja. Ime njegove majke godinama nije bilo poznato dok konačno nije otkriveno da je to Irina Abelskaja, njegova lična doktorica koja ga je godinama pratila posvuda, kako na poslovnim sastancima, tako i na odmorima.

Sve koji prate situaciju u Bjelorusiji zanima najviše šta će učiniti njihov veliki komšija. Rusija već desetljećima pruža što direktnu, što indirektnu finansijsku pomoć Bjelorusiji. Minsk prima subvencioniranu sirovu naftu od Rusije, koju rafinira i prodaje u inostranstvo uz veliku zaradu. Nadalje, Moskva je u prošlosti demantirala da je dio sirove nafte koji Minsk dobiva izravno preprodavan trećim zemljama po tržišnoj cijeni. Procjenjuje se da bi težina ruskih subvencija u bjeloruskoj ekonomiji mogla doseći 15 posto BDP-a.

To je glavni razlog zašto je Evropska unija pokušala održati određenu distancu od izborne kampanje u Bjelorusiji, s ciljem da na bilo koji način ne ponovi scenarij prije šest godina u Ukrajini. Ekonomski i politički utjecaj Rusije u Bjelorusiji je još veći nego onaj kakav je Kremlj imao nad Kijevom 2013. godine. Nadalje, u Moskvi je jasno da je Lukašenko njihov čovjek u Bjelorusiji. Uložili su previše novca u to da bjelorusku ekonomiju drže u pokretu, a Lukašenko im je garancija da ta ulaganja neće propasti.

Rasprave o cijeni nafte bile su u središtu razgovora Moskve i Minska tokom posljednje dvije godine. Rusija je tražila političke ustupke u zamjenu za naftne subvencije. Naime, Rusi su pokušavali uvjeriti Minsk da prihvati daljnju političku i ekonomsku integraciju u okviru države, ambicioznog sporazuma o integraciji dviju zemalja potpisanog 1997. godine koji je velikim dijelom ostao mrtvo slovo na papiru. Lukašenko oklijeva odgovoriti na prijedlog Moskve, ali s obzirom na nedostatak podrške SAD-a i EU, pretpostavljalo se da će Rusija prije ili kasnije postići svoj cilj.

Odnosi s Bjelorusijom stvaraju pravu glavobolju Amerikancima i Evropljanima. Evropska unija proglasila je ​​embargo na oružje i materijal 2004. godine, smatrajući da bi se to moglo koristiti za unutarnju represiju u Bjelorusiji. Osim toga, proglasili su i ekonomske sankcije za četvericu dužnosnika koji su bili uključeni u nestanak članova opozicije 1999. i 2000. godine. Godinama su na snazi bile i druge sankcije protiv zemlje, ali su one ukinute 2016. godine, u kontekstu malog poboljšanja kada su u pitanju kršenja ljudskih prava u Bjelorusiji.

Za EU je temeljni okvir u kojem se razvijaju odnosi s Bjelorusijom istočno partnerstvo, koje je svojevrsna politika mrkve i štapa. Analitičari vjeruju da će takva politika rezultirati bitnim pomacima u odnosima Minska i Bruxellesa. Početkom godine olabavljen je vizni režim, ali nema suštinskog napretka u stvarima koje su na vrhu dnevnog reda kao što su ukidanje smrtne kazne ili izgradnja nuklearne elektrane u Astravecu, nedaleko od granice s Litvanijom.

Kada su Sjedinjene Američke Države u pitanju, tek nakon što su Rusi počeli pritiskati Minsk da uđu u integracije s njima, SAD su odlučile obnoviti diplomatske odnose s Bjelorusijom. U septembru prošle godine SAD i Bjelorusija dogovorili su se da vrate svoje ambasadore, čime je okončan period od skoro 12 godina u kojima su ambasade tih zemalja radile samo najneophodnije poslove. Odluka o povlačenju američkog ambasadora iz Minska donesena je još 2008. kao rezultat sile i represije nad opozicijom i medijima. Štaviše, SAD još uvijek imaju na snazi ​​sankcije protiv Lukašenka, obnovljene prije samo dva mjeseca.

U ponedjeljak je Lukašenko izjavio da bi bio spreman održati nove izbore i predati vlast nakon ustavnog referendum. Tu je ponudu iznio uz uvjet da je neće ispuniti dok je pod pritiskom demonstranata, nakon što je izgnana opozicijska političarka, Svetlana Tihanovskaja rekla je da je spremna voditi zemlju. Rusija pozorno posmatra stanje s obzirom na to da kroz Bjelorusiju prolaze plinovodi za izvoz ruskog plina na Zapad i Moskva je vidi kao tampon-zonu prema NATO-u. Lukašenko i ruski predsjednik Vladimir Putin ovih su dana dva puta razgovarali. Rusija je ponudila vojnu pomoć nakon što je Lukašenko odbacio zahtjeve Zapada za ponavljanjem predsjedničkih izbora i optužio NATO da gomila snage na zapadnoj granici zemlje.

Lukašenko je rekao da su tenkovi i avioni NATO-a raspoređeni na 15 minuta od bjeloruske granice i da susjedne zemlje traže da se izbori ponove, što on uporno odbija. Ustvrdio je da ga strane vlade pokušavaju svrgnuti i podsjetio na Putinovo obećanje da će mu u slučaju potrebe vojno pomoći. “Snage NATO-a su na našim vratima. Litva, Latvija, Poljska i naša bratska Ukrajina naređuju nam nove izbore”, rekao je Lukašenko, dodajući da će Bjelorusija “umrijeti kao država” ako bude novih izbora. Nastave li se protesti ili ne, ovi su izbori pokazali da je bjelorusko stanovništvo postalo svjesno slabe ravnoteže koja drži Lukašenka na vlasti, potvrdili su da su glasali s nadom u promjene i da su, što je možda i najvažnije, izgubili strah od protesta. Ovo će biti posljednji Lukašenkov mandat na čelu zemlje. Jedino se ne zna koliko će to trajati i hoće li podrška Rusije biti snažna u svakom trenutku. (Damir HADŽIĆ)

 

 

PROČITAJTE I...

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!