Dova za domovinu na bedemu Bosne

Institucionalno organiziranje vjerskog života u vojsci, odnosno vojno muftijstvo, veže se još za austrougarsku vojsku, u kojoj je uredbom od 17. septembra 1913. godine uspostavljeno Vojno muftijstvo. Već naredne godine, 1. novembra 1914, imenovan je vojni muftija hafiz Abdulah ef. Kurbegović, koji je na ovoj dužnosti ostao do 1918. Dvije godine poslije, za vojnog muftiju vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imenovan je hafiz Abduselam Džumhur, otac poznatog pisca Zuke Džumhura. Ove historijske činjenice potvrda su stogodišnjeg postojanja institucije Vojnog muftijstva na ovom tlu

 

Razgovarao: Jakub SALKIĆ

 

U ovoj godini Vojno muftijstvo obilježava dva značajna jubileja – dvadeset godina postojanja, ali i 105 godina od imenovanja prvog vojnog muftije na tlu Bosne i Hercegovine. Osim toga, prvog petka u augustu organizira se manifestacija “Odbrana BiH – Igman 2019.”, u okviru koje se prouči dova za domovinu. O ovim temama razgovarali smo s vojnim muftijom Hadisom Pašalićem.

 

STAV: Prvog petka u augustu održava se manifestacija “Odbrana BiH – Igman 2019.”, a ove godine obilježava se i 25 godina postojanja ratne džamije na Igmanu, u čemu je njen značaj?

PAŠALIĆ: Po mnogima, najteža ratna godina u posljednjoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu bila je 1993. Borba protiv agresora, u to vrijeme s dvije strane, iscrpljivala je borce Armije Republike Bosne i Hercegovine i na velika iskušenja stavljala stanovništvo naše domovine. Jedna od najvećih bitaka vodila se tada na Igmanu. Ova planina bila je bedem koji su neprijateljske sile nastojale osvojiti po svaku cijenu, a osvojiti Igman značilo je sigurno zauzimanje glavnog grada Sarajeva, čime bi odbrana cijele Bosne i Hercegovine bila dovedena u pitanje. Borci Armije RBiH bili su toga više nego svjesni. U svojoj hrabrosti, odlučnosti i izdržljivosti pokazali su još jednu dimenziju, onu duhovnu, iz koje su crpili ogromnu snagu i nadu u pobjedu. U tim teškim trenucima muslimani u Armiji RBiH odlučili su se da grade džamiju na Igmanu. Gradnja drvene džamije, prema nacrtu Osmana Smječanina, dimenzija 10 × 12 metara, počela je 17. novembra 1993. godine, a završena je 5. februara 1994.

To je prva zvanično otvorena džamija u nezavisnoj Bosni i Hercegovini koju je otvorio reisul-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić. Prvi imam u ovoj džamiji je bio Omer ef. Krupalija. Ove godine obilježavamo 25 godina džamije na Igmanu. Bolju poruku o važnosti Igmana od one koju je poslao reisul-ulema IZ u BiH Husein ef. Kavazović teško je pronaći, a on je rekao: “Borba za Igman koju su vodili naša braća i sestre bila je borba za slobodan i otvoren grad, za slobodnu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Oni koji su za nju položili živote željeli su da budemo dio slobodnog svijeta, oni su dali najviše. Na nama je da njihovu žrtvu ne ukaljamo i ne izdamo. Neka za sve nas sloboda i dostojanstvo bosanskohercegovačkog insana bude sveta dužnost kojoj ćemo se odazivati. Radimo na tom putu bez kompromisa i ne obazirimo se na provokacije onih koji nisu dostojni naše pažnje. Odluka koja je na Igmanu donesena obavezuje sve nas – nazad se ne može i ne smije.” Na prijedlog Ureda vojnog muftije, 2016. godine donesena je odluka na Vijeću muftija da se uz dovu za šehide Bosne i Hercegovine uči i dova za domovinu, te kao događaj bude uvršten u kalendar značajnih datuma Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

STAV: Šta poručuju Bošnjaci svojim okupljanjem na Igmanu?

PAŠALIĆ: Dovišta ne izgrađuju Bošnjake iznutra kao vjernike, islam od njih ne traži da ih posjećuju, dovišta su međaši koji Bošnjake određuju u odnosu prema njihovom izvanjskom okruženju. Odlaskom na dovišta Bošnjaci, s jedne strane, svoje okruženje podsjećaju da su ove prostore nastanjivali davno prije Osmanlija i da imaju puno pravo na zemlju Bosnu i nakon njih. S druge strane, insistiranjem na posjećivanju dovišta Islamska zajednica u BiH pokazuje da neizmjerno cijeni i poštuje one koji su žišku islama donijeli i predali Bošnjacima u amanet. I dovište na Igmanu, izgrađeno rukama branilaca Bosne i Hercegovine, uz prvu zvanično otvorenu džamiju u međunarodno priznatoj i nezavisnoj državi, svjedoči da se na ovim prostorima vodila i borba za očuvanje islama, te za opstanak muslimana. Svjesni situacije koja naše društvo tišti, okruženja u kojem se nalazimo, izazova i problema koji su svakodnevni, dova je tu da kroz molbu Uzvišenom Allahu zatražimo oprost za grijehe, da odagna brige, da nam pokaže put spasa, da u zajedništvu pomognemo jedni druge. Upravo u iskušenjima ljudskog djelovanja dove nas snaže i jačaju.

STAV: Prvu džamiju na tlu Bosne i Hercegovine prije više od 500 godina pravili su vojnici, tada Omanskog carstva, prvu džamiju nakon stjecanja nezavisnosti napravili su vojnici, njeni branioci. Zbog čega su vojnici ti koji ovdje prvi prave džamije?

PAŠALIĆ: Osmanlije su pravile kasarne i u kasarnama džamije, tu su bili tabor-imami koji su vodili vjerski život. Interesantno je da je na Igmanu, 1.000 metara od džamije, francuski kontingent napravio kapelu. Ta kapela bila je sve vrijeme na Igmanu. Poslije su je demontirali i odnijeli u Mostar, a kasnije u Francusku. Ja sam ulazio u tu kapelu. Hoću da kažem, to je neka moja teza, kada je čovjek u opasnosti, kad je svakodnevno izložen, njegova osjećanja i potreba za vjerom se povećavaju. I u ovom ratu pokazalo se da su ne samo vojnici nego i civili više dolazili u džamije.

Čovjek koji je bio komandant gore na Igmanu nije bio musliman praktičar, ali ipak je nadzirao radove i podsticao gradnju džamije. Mnogi muslimani koji su bili pripadnici Armije nisu nikada ušli u džamiju, ali je bilo posebno iskustvo vidjeti te ljude kako ih obuzima golema tuga što se ruše džamije. Kaže mi jedan od komandanata: “Efendija, srušili su nam džamiju u Ahmićima.” Odgovorim mu: “Otkud tebi tolika tuga za džamijom kada nikada nisi ušao ni u jednu džamiju? Logično, vezan si za nešto što koristiš.” A on mi odgovara: “Isto kao da su mi kuću srušili.” Njegov način života je takav da se navikao na džamiju u svom životnom ambijentu i otud, zapravo, tuga što mu to neko oduzima iako to ne koristi. To je dio njegovog identiteta.

STAV: Ove godine obilježavate dvadeset godina od osnivanja Vojnog muftijstva, ali historija vjerske službe u vojsci mnogo je duža. Možete li to objasniti?

PAŠALIĆ: Ja sam se 1993. godine opredijelio da radim kao imam u vojsci. Imami su ulazili u vojsku da brane svoju državu, vjeru i narod, ne misleći da će imati neku drugu ulogu. Često je u našem okruženju od naših ljudi išla priča kako mi uvodimo nešto novo. Naravno, oni su se osvrtali na vrijeme iza nas koje poznaju, a to je Jugoslavenska narodna armija, ali institucionalno organiziranje vjerskog života u vojsci, odnosno vojno muftijstvo, veže se još za austrougarsku vojsku, u kojoj je uredbom od 17. septembra 1913. godine uspostavljeno Vojno muftijstvo. Već naredne godine, 1. novembra 1914, imenovan je vojni muftija hafiz Abdulah ef. Kurbegović, koji je na ovoj dužnosti ostao do 1918. Dvije godine poslije, za vojnog muftiju vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca imenovan je hafiz Abduselam Džumhur, otac poznatog pisca Zuke Džumhura. Ove historijske činjenice potvrda su stogodišnjeg postojanja institucije Vojnog muftijstva na ovom tlu. Nakon 1933. godine i smrti vojnog muftije Džumhura, organizacija vjerskog života u vojsci prolazila je različite faze sve do 1999, kada je protokolom o formiranju vjerske službe muslimana između Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Federalnog ministarstva odbrane formirano Vojno muftijstvo.

Tako da mi ove godine obilježavamo 105 godina od imenovanja prvog muftije i dvadeset godina od uspostave Vojnog muftijstva, kada je za vojnog muftiju imenovan Ismail ef. Smajlović. Na toj dužnosti ostao je do 2014, kada sam ga naslijedio, a od 1999. do 2014. godine obavljao sam dužnost glavnog imama. Prekid vjerske službe u vojsci na ovim prostorima nastupio je tek 1946. godine jer je i u Narodnooslobodilačkoj vojsci postojao organizirani vjerski život. Naime, Safet Bandžović objavio je u jednom radu naredbu od 23. juna 1943. godine vrhovnog komandanta Josipa Broza Tita: “Ustanovljena su zvanja sveštenika u brigadama sa nazivom vjerski referent. Ako u brigadama ima više sveštenika, jedan je brigadni, ostali bataljonski. Po dužnostima i pravima jednaki su. Mesto njihovo je u sanitetu brigade ili bataljona. Raspoznavanja su brigadni na lijevoj ruci krst, za muslimane polumjesec, na kapi petokraka zvijezda. Dužnosti su im vođenje knjiga poginulih i umrlih, popularisanje partizanske borbe među narodom, narodu vrše vjerske obrede besplatno ako to narod zahteva.” Protivničke snage pripisivale su komunistima cijeli rat da napadaju vjeru, vjerske organizacije i ometaju vjernike u vršenju vjerskih obreda na teritoriji pod partizanskom kontrolom, i da partizani ruše bogomolje. To je bio odgovor partizana na propagandu. Neki naši imami bili su u Narodnooslobodilačkom pokretu, takav je bio tuzlanski muftija Husein Mujić, koji je iz rata izašao kao major.

U periodu od 1992. do 1995. godine organizacija vjerskog života u vojsci prolazila je kroz različite faze sve do 1999. godine, kada je Protokolom o formiranju vjerske službe između Rijaseta IZ u BiH i Federalnog ministarstva odbrane formirano Vojno muftijstvo. Ove, 2019. godine, dakle, obilježavamo 105 godina od imenovanja prvog vojnog muftije i 20 godina od uspostave Vojnog muftijstva u nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Te 1999. godine za vojnog muftiju imenovan je Ismail ef. Smajlović, koji je na toj dužnosti ostao do 2014. godine. Ismaila ef. naslijedio sam na ovoj časnoj i odgovornoj poziciji, radeći od 1999. do 2014. godine na dužnostima glavnog imama u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine.

STAV: Šta je obilježilo proteklih dvadeset godina rada Vojnog muftijstva?

PAŠALIĆ: Faktori od krucijalnog značaja za uspostavu vojnog muftijstva jesu to što je samo prisustvo muslimana u vojsci obavezivalo da se o njihovim vjerskim pravima institucionalno vodi briga kako bi ti muslimani sačuvali svoj vjerski identitet, a bosanskohercegovačku vojsku u potpunosti osjećali svojom. Institucionalnim organiziranjem vjerskog života u vojsci zatvorena su vrata bilo kakvom pojedinačnom ili grupnom samoinicijativnom organiziranju vjerskih aktivnosti, tako da mi, hvala Bogu, u vojsci nemamo paradžemate. Da nismo ovo radili, bilo bi ih sigurno. U kasarni s 1.000 muslimana oni bi tražili sebi vjerske lidere. Vojno muftijstvo važan je činilac stabilnosti vojske u izvršavanju njenih misijskih zadataka, a Islamska zajednica u BiH pruža doprinos integracijskim procesima bosanskohercegovačkog društva. I na kraju, preko Vojnog muftijstva ostvaruju se kontakti od globalnog značaja kada je u pitanju pozicija vjere i muslimana u NATO paktu.

Vojno muftijstvo je 2012. godine zajedno s drugima uredima vjerske službe u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine bilo domaćin 23. Međunarodne konferencije šefova vjerskih službi iz cijelog svijeta, a ove, 2019. godine, Vojno muftijstvo je organizator i domaćin 3. Međunarodne konferencije vojnih imama, koja će biti održana od 22. do 27. septembra 2019. godine.

STAV: Možete li detaljnije objasniti o kakvoj je konferenciji riječ?

PAŠALIĆ: Uz podršku ministrice odbrane Marine Pendeš i reisul-uleme Kavazovića, domaćini smo 3. imamske konferencije. Prethodne dvije održane su u Amsterdamu i Parizu. Dolazak su potvrdili predstavnici iz trinaest zemalja, više od 50 učesnika. Drago nam je da su učešće potvrdili šefovi imamskih službi iz Malezije, Kraljevine Saudijske Arabije, Katara, general iz Kanade koji nije musliman, ali je šef vjerske službe, s kojim dolaze dvojica imama. Dolaze nam imami iz Velike Britanije, Holandije, Norveške, Belgije i drugih zemalja. Kao domaćini, mi smo odredili teme konferencije, pa je glavna tema Iskustva vojnih imama u vojnim misijama – izazovi i mogućnosti u savremenom dobu. Tu posebno očekujemo značajna iskustva koja nosi hafiz Asim iz Velike Britanije, koji je za učešće u mirovnoj misiji dobio od britanske kraljice jedno od najvećih priznanja. Planiran je obilazak Srebrenice i Potočara u saradnji s Tuzlanskim muftijstvom, te Mostara i tekije na Buni u saradnji s Mostarskim muftijstvom. Tokom konferencije održat ćemo promociju zbornika radova naših alima Islamski koncept mira, slobode i sigurnosti. Bit će to naš odgovor na pitanje kako je biti evropski musliman. To je, zapravo, predstavljanje nas bosanskih muslimana. Na kraju, imat ćemo svečanu akademiju povodom dvadeset godina postojanja Vojnog muftijstva i iskoristit ćemo priliku da zahvalimo ljudima koji su tokom svih ovih godina bili s nama. U tom kontekstu, imam potrebu istaknuti podršku koju Ured vojnog muftije ima od ministrice odbrane Marine Pendeš, od Zajedničkog štaba s general-pukovnikom Senadom Mašovićem na čelu, te od njegovog prethodnika generala Ante Jeleča i svih drugih odgovornih ljudi u sistemu odbrane bez obzira na to kojoj vjerskoj zajednici pripadaju. Uz naš trud ovdje u muftijstvu i uz trud naših imama, sve zadatke i ono što želimo da uradimo provodimo bez velikih ometanja.

STAV: Većina su učesnika, barem se takav dojam stječe, imami iz zemalja u kojima su muslimani manjina. Zbog čega?

PAŠALIĆ: Tendencija ove konferencije od samog je početka da se okupljamo svake druge godine i razgovaramo o načinu organizacije vjerskog života u evropskim zemljama. Mi pozivamo Saudijsku Arabiju, Katar i Maleziju da bismo od njih primili neka iskustva, iako to često ne možemo primijeniti u vojskama u Evropi. Želimo da zajedno s imamima u ovim evropskim vojskama razmjenjujemo iskustva i iznalazimo rješenja, odnosno odgovore na neka pitanja. Moje iskustvo govori da su evropske zemlje članice NATO-a omogućile i dale prostor organiziranju imamske službe, čak su tu dali više prava nego što je to učinilo Ministarstvo odbrane BiH. Neke zahtjeve muslimana su riješili, a mi još nismo, kao što je pitanje mahrame. Nažalost, još nismo naišli na potrebno razumijevanje iako je od samog njegovog osnivanja to bio zahtjev Vojnog muftijstva. To je jedan izazov pred Vojnim muftijstvom i Ministarstvom odbrane, koji će, uz Božiju pomoć, biti riješen i time biti omogućeno muslimanka da mogu primijeniti propis o mahrami.

STAV: Nedavno je bio skandal sa svinjetinom u konzervama kojima su se hranili muslimanski pripadnici Oružanih snaga BiH. Kako Vojno muftijstvo može utjecati da se te stvari ne događaju?

PAŠALIĆ: Do sredine 2015. godine to pitanje nije bilo regulirano normativnim aktima, da se muslimanima servira isključivo halal-hrana, to se možda i podrazumijevalo. Pravilnikom o ishrani regulirali smo to pitanje. Ministrica Pendeš potpisala je pravilnik u kojem je jasno naznačeno da se muslimanima priprema, odnosno nabavlja halal-hrana certificirana od Agencije Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Ovo što se desilo bio je tehnički problem i posljedica nesavjesnog rada nekih ljudi u Ministarstvu i Oružanim snagama. Zato je ministrica naložila da se slučaj ispita i da se radi onako kako to Pravilnik nalaže. Tu smo napravili korak naprijed te sada hrana koja se nabavlja za muslimane u OSBiH mora biti halal. Međutim, vrlo je teško naći sve halal-proizvode. Mi smo u Pravilniku precizirali, kada je u pitanju konzervirana hrana, da na svakom proizvodu mora biti naznačeno to da je ona halal. Ali za neke proizvode u Bosni i Hercegovini takve oznake nema, iako svi držimo da su oni halal. Recimo, jedna firma ima certifikat samo za pileći program, za goveđi ga nema. Ovdje bih posebno istakao da, kao muslimani koji djeluju u ovoj specifičnoj strukturi, imamo potrebu za lanč-paketima. Bio bih veoma radostan da Agencija za certificiranje halal kvalitete okupi naše proizvođače, da se udruže i naprave jedan ovakav lanč-paket, jer nijedna firma to ne može uraditi sama.

PROČITAJTE I...

“Majke Srebrenice iz Bajramovića, gdje žive same bez ikog svog jer su im dušmani u genocidu ubili sinove i muževe, bile su na hadžu zahvaljujući dobrotvorima. Pozvao ih Milostivi da im ublaži tugu, a akobogda, tuga će minuti susretom sa svojim sinovima i muževima u Džennetu. Idu prema meni, grle me, plaču. Plaču i grle sve one koji im na djecu liče i koji su njihovih godišta”

Knjiga Ja, onaj drugi i drukčiji svijet: uvod u historiju odnosa islama i Zapada autora Ibrahima Kalina istinska je studija izuzetne informativnosti i dubine koja nastoji rasvijetliti dva važna fenomena: odnose islamskog i zapadnog društva u jednom veoma dugom historijskom razdoblju i različite dimenzije slojevite historije tih odnosa. Kalinova studija ni po čemu ne podsjeća na onu vrstu tekstova pisanih s namjerom da čitaoca u nešto uvjere. Ovdje je riječ o knjizi u kojoj autor, inače vrstan mislilac i filozof, nastoji razumjeti susrete islamskog i zapadnog društva, bilo u formi sukoba ili plodonosne saradnje, te ih smjestiti u racionalan okvir. Autor znalački potcrtava kako historija nikada nije nešto što pripada samo prošlosti, već podjednako i našoj sadašnjosti. Samo ono razumijevanje historije koje ne izlazi izvan racionalnih okvira, smatra Kalin, može nam pomoći da gradimo temelje za zdraviju budućnost. Stoga je njegova knjiga ne samo uvod u historiju odnosa islama i Zapada već i svojevrstan uvod u filozofiju historije odnosa dvaju velikih kulturno-civilizacijskih krugova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!