fbpx

Dosta je više i Dodika

Osnovni problem jeste legitimizacija i normalizacija antibošnjačkog šovinizma koji Dodik demonstrira na dnevnoj bazi, a koji se toliko udomaćio da je postepeno postao dio vokabulara srpskih političara, medija, pa i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Milorad Dodik jedna je od onih političkih i društvenih pojava o kojima se u suštini i ne piše i ne govori koliko bi trebalo jer one same to neprestano rade trudeći se da konstantno budu prisutne u javnosti. Valjda i ptice na granama romanijskih šuma već znaju ko je i šta je Dodik, koga voli, a koga mrzi, šta hoće i kada se za šta zalaže, pa se uglavnom čini da je bespotrebno i uzaludno gubiti vrijeme analizirajući neku od njegovih gotovo svakodnevnih skandaloznih izjava. No u takvoj kakofoniji, koju je doslovno sam samcat kreirao, Dodiku je pošlo za jezikom da u politički i javni diskurs uvede i legitimizira najcrnji govor mržnje spram Bošnjaka te da mu takav šovinistički nastup, bez intervencije i bez posebne reakcije, prenose, šire i emitiraju “sarajevski mediji”, a da pritom sam Dodik ne snosi ama baš nikakve političke ili zakonske posljedice!

SERIJSKI ŠOVINISTA

U svega nekoliko septembarskih dana Dodiku je uspjelo da Bošnjake javno nazove “balijama”, kada je 7. septembra ove godine na sjednici Narodne skupštine RS-a ustvrdio kako poslanik PDP-a Draško Stanivuković hoće po Banjoj Luci da diže spomenike “balijama i ustašama”, te da u svojoj izjavi od 14. septembra Bošnjacima zanegira pravo da vlastiti jezik nazivaju onako kako žele i kako se taj jezik i zove. Dodik je, naime, nebulozno ustvrdio kako “svaki jezik nosi ime po imenu naroda i da ne vidi zašto bi bošnjački jezik bio izuzetak” i da je “nametanje naziva jezika ‘bosanski’ nastavak politike asimilacije svih u BiH” te, “ako baš Bošnjaci insistiraju da se taj jezik zove tako, onda im se mora objasniti da se ‘bosanski’ na srpskom kaže bošnjački”.

Samo dan poslije, 15. septembra, prilikom obilježavanja tzv. Dana srpskog jedinstva, Dodik je javno izrazio “težnju da Republika Srpska i Srbija budu jedna država” te nazvao Bosnu i Hercegovinu “tamnicom naroda”, da bi dan nakon toga, otputovavši u Zagreb, u duhu nekadašnjeg Karađorđeva, nakon sastanka s predsjednikom Hrvatske Zoranom Milanovićem, između ostalih stupidarija i kleveta, slagao i kako je Dejtonski mirovni sporazum, pored Srbije i Hrvatske, potpisala i “neka Alijina BiH koja nije bila verificirana ni priznata”.

Sjednicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koja se održala dan poslije, 17. septembra, Dodik je iskoristio da šovinistički provocira, prije svega bošnjački narod, tražeći da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine minutom šutnje oda počast Momčilu Krajišniku, osuđenom ratnom zločincu, koji je te sedmice umro od posljedica zaraze virusom korona. Dodik je takvu provokaciju obrazložio konstatacijom kako je Krajišnik bio “važna politička figura” te dodao da je odavanje počasti takvim osobama “uobičajena praksa”.

I tako, za samo desetak dana Dodik je Bošnjake nazvao balijama, osporavao bosanski jezik, zagovarao i najavljivao raspad Bosne i Hercegovine, negirao međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine te na sve to tražio da Predsjedništvo Bosne i Hercegovine odaje počast separatisti i ratnom zločincu Momčila Krajišniku. A sve su to ovdašnji mediji uredno prenijeli, bez posebnog komentara i kritike, a niko od “kamenih spavača” s bošnjačke političke, kamoli javne scene, nije se ni oglasio u vezi s ovim konkretnim nasrtajima dok se odmetnuto i politički instrumentalizirano Tužilaštvo Bosne i Hercegovine nije ni našalilo da radi širenja narodnosne, rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti, ili recimo rušenja Ustava Bosne i Hercegovine, podigne krivičnu prijavu protiv Dodika. To sve, u suštini, znači da se ovakav govor mržnje spram Bošnjaka, obilato praćen antiustavnim aktivnostima i izjavama, potpuno legitimirao u ovdašnjem javnom i političkom diskursu.

Jedni bi mogli primijetiti da Dodik provocira, što svakako jeste tačno, no nije relevantno za suštinu problema. Drugi bi mogli ustvrditi kako “ne treba nasjedati i uzvraćati” zato što “Dodik upravo to i hoće”, a što je vrlo upitno jer je Milorad Dodik primitivni oblik političkog života i pripadnik primitivne političke kulture koja šutnju redovno shvata kao slabost. Treći bi bošnjačko mrtvilo, inertnost i mazohizam mogli pokušati nazvati nekakvim očuvanjem dostojanstva, ali tek je to netačno jer nema ništa dostojanstveno u pristajanju da se bude vreća za udaranje. Politika “appeasementa” ili, narodski rečeno, politika “krmku niz dlaku”, historijski je dokazano promašen politički kurs koji ima kontraefekt jer ohrabruje političke siledžije i potiče ih na još gore ispade i avanture.

NEMA TOLERANCIJE SPRAM NETOLERANTNIH

Osnovni problem, da ponovimo raniju opservaciju, jeste što “Bošnjaci nikako da shvate da je tolerancija dvosmjeran proces te da je suicidalno pokazivati toleranciju prema netolerantnim, pogotovo u takvoj mjeri da se doslovno tolerira netolerancija prema samom sebi te se to čak smatra nekakvom vrlinom, nekim merhametom i značkom civiliziranosti”. Na to treba dodati da živimo u svojevrsnoj medijskoj okupaciji u kojoj navodni “sarajevski mediji” ne samo što nekritički prenose sve Dodikove šovinističke ispade već se i usrdno trude izjednačiti s Dodikom svakog onog bošnjačkog političara koji reagira na takve uvrede, pritom sve stavljajući u kontekst nekakve “vještačke predizborne napetosti”, čime, ustvari, amnestiraju Dodikov šovinizam, a kriminaliziraju samopoštovanje bošnjačkih predstavnika. Činjenica da ti isti mediji još od 1996. godine uporno odbijaju prihvatiti postojanje antibošnjačkog govora mržnje ili uopće šovinizma kao dijela srpske ili hrvatske političke kulture, te da su to isto radili i rade i većina predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini postepeno je dovela do svojevrsne kastracije bošnjačkih političkih i javnih ličnosti koje su, u strahu da ne budu obilježene kao problematične ili etiketirane kao nacionalisti, jednostavno – ušutjeli.

Ali šta bi se moglo i trebalo poduzeti u vezi s ovim? Idealno bi bilo Dodika proglasiti personom non grata za bošnjačku politiku, osobom s kojom neće biti nikakve političke komunikacije sve dok ne prestane s javnim prakticiranjem antibošnjačkog šovinizma i ne odustane od govora mržnje i huškačke retorike. No, pošto se u ime tolerancije njegov fašizam isuviše dugo i nepotrebno tolerirao, danas, kada je Dodik član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, on se nažalost mora tolerirati ili, bolje rečeno, trpjeti u ime funkcioniranja Bosne i Hercegovine. No to ne znači da ne postoje drugi načini da se pokuša riješiti ovaj problem. Naprimjer, učiniti nešto da pravna država funkcionira, barem na teritoriji Federacije, u kojoj je na snazi krivični zakon koji predviđa kaznu za negiranje genocida.

RJEŠENJE UVIJEK POSTOJI

Vrlo je važno zapamtiti i to da ovdje nije riječ o Miloradu Dodiku kao takvom, čak ako on i jeste član Predsjedništva BiH i neprikosnoveni lider bosanskohercegovačkih Srba, koji njegov antibošnjački govor mržnje već deceniju i nešto nagrađuju svojim glasovima. Osnovni problem jeste legitimizacija i normalizacija antibošnjačkog šovinizma koji Dodik demonstrira na dnevnoj bazi, a koji se toliko udomaćio da je postepeno postao dio vokabulara srpskih političara, medija pa i srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Takav je šovinizam, naravno, postojao i ranije, naročito tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu i Genocida nad Bošnjacima, no bio je utišan nakon rata, da bi se dolaskom Dodika na vlast opet razbuktao. Štaviše, danas, za razliku od ranijih vremena, taj antibošnjački šovinizam u javnom prostoru više nije problematičan niti za medije ili pojedine javne ličnosti koji imaju bazu u Sarajevu jer ga i oni tretiraju kao legitiman dio javnog diskursa. Sve je to uvod u dehumanizaciju Bošnjaka, a što je jedan od preduvjeta ponavljanja genocida. Zato se na takve pojave jednostavno MORA reagirati!

Konkretno, nije potrebno da se bošnjački političari spuštaju na Dodikov fašistički nivo te da Srbe nazivaju Vlasima, naprimjer, no ne bi bilo loše saopćiti da će, ako se nastavi negiranje bosanskog jezika, bošnjački politički predstavnici početi srpski jezik zvati, recimo, srbijanskim, te da će se, ako se nastavi sa šikaniranjem bošnjačke djece u manjem bh. entitetu, kojoj se ne dopušta školovanje na bosanskom, srpski jezik početi i službeno označavati kao srbijanski i u dokumentima u Federaciji BiH ili, barem, u kantonima s bošnjačkom većinom. Ako se i dalje od Dodika i dodikadije nastavi insistirati da se bosanski jezik na srpskom kaže bošnjački, onda je sasvim legitimno i da se srpski jezik na bosanskom naziva srbijanskim, jer ako vrijedi isključiva logika da Srbi jezik imenuje po narodu, a Bošnjaci po državi, onda se na bosanskom jeziku srpski jezik zove srbijanski.

Također bi se moglo početi insistirati na ukidanju manjeg bh. entiteta, pokretati čitave medijske kampanje u tom smislu, te se ne obazirati na one koji će odmah poletjeti da u tome retroaktivno nalaze razloge za Dodikov separatizam. Zašto bi ikoga s bošnjačke političke scene bilo briga za mišljenja i zamjene teza od onih koji već deceniju i po mirno posmatraju Dodikovo sve gore divljanje?

Više od svega trebalo bi razmisliti o što grandioznijem i što masovnijem obilježavanju svih onih datuma važnih za Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu, od dana nezavisnosti pa do godišnjica značajnih bitaka, napadnom i upadljivom isticanju svih simbola iz perioda borbe za nezavisnost Bosne i Hercegovine, te sve oštrijem insistiranju na zločinačkoj i genocidnoj pozadini nastanka manjeg bh. Entiteta, koji treba uostalom tretirati kao privremenu tvorevinu ili okupirani prostor. U suštini, bezbroj je načina na koji se može uzvratiti Dodiku na njegove provokacije te ga disciplinirati tako da shvati da mu one ne idu u prilog i unaprijed obeshrabriti sve one koji bi ga u tome pratili. Najbitnije je da za tako nešto postoji volja, jer kako kažu: “Gdje ima volje, ima i načina.”

PROČITAJTE I...

“Moramo se boriti protiv retrogradne politike koja ne želi da Srebrenica bude grad svih njenih građana. To moramo mijenjati u periodu koji je pred nama. Zbog toga su važni novembarski izbori i nikad nije ni bilo važnije da izađemo na izbore i jasno kažemo da budućnost svoje djece vidimo u Srebrenici. Srebrenica je naš dom, naše jučer, naše danas i naše sutra”, poručuje Alija Tabaković, kandidat za načelnika Opštine Srebrenica

“Na izborima 2016. nisam izabran, jesam izgubio mandat, ali broj glasova koje sam dobio 2016. u odnosu na 2012. govori o tome da građani nisu bili nezadovoljni nego se jednostavno glasalo po tom nacionalnom ključu. Od brojnih sugrađana hrvatske nacionalnosti dobio sam pohvale za svoj rad i želju da to nastavim, međutim, ovdje je još taj nacionalni predznak izražen bez obzira na to koliko kvalitetno radili, bitno je kako se zovete i iz kojeg naroda dolazite”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Turkusic Emir 28.09.2020.

    Ovdje je lijepo objasnjena i dokumentivana Dodikova rasisticka i antidejtonska politicka platforma. Medjutim, neki od recepata za nosenje sa takvom u osnovi ur-fasistickom politikom koji se nude mogu biti vrlo kontraproduktivni i dovesti do bujanja bosnjackog nacionalizma i do brisanja bukvalno civilizacijske razlike izmedju probosanske i bosnjacke politicke opcije i primitivnog svesrpskog i svehrvatskog politickog pokreta koji su ponovi na sceni u BiH od 1990-te godine.

    U tekstu se kaze da je Dodikov sovinisticki vokabular prihvacen i od srpskog naroda . Tacno je da su Srbi svojim glasovima omogucili Dodiku da vec 14 godina bude na vlasti u RS a sad i u Predsjednistvu BiH, ali to je dio punoljetne populacije srpskog naroda u RS pa ovakva generalizacija, ako bi se uvela u dnevni medijski narativ, moze dovesti do odbojnosti Bosnjaka prema Srbima u cjelini i do stvaranja plodnog tla za razvoj sovinistickih politika medju Bosnjacima sto bi ponistilo sva civilizacijska dostignuca koja su Bosnjaci skupa sa bosanskim patriotama iz druga dva naroda uporno branili u crnim ratnim vremenima dva UZP i jos uvijek to uporno i ispravno brane.

    Ideja moguce izmjene naziva jezika iz srpski u srbijanski je jednako stetna. Mi ne smijemo odgovarati Dodiku na njegov nacin. Mi se ne mozemo niti smijemo takmiciti u nacionalizmu sa politickim nasljednicima ustaske i cetnicke ideologije u BiH, Hrvatskoj i Srbiji. Time bismo ucinili ono na sta nas provociraju sve ove decenije i sto zeljno prizeljkuju sovinisticke politike vodjene iz dvije susjedne zemlje. Da konacno nogu uprijeti prstom u bosnjacke sovinisticke politike i pruziti opravdanje onim politikama na Zapadu koje su uporno drzale embargo na naoruzavanje Armije RBiH da ovaj put odustanu i od formalne podrske jedinstvenoj i cjelovitoj BiH.

    Dodikov sovinizam i Covicevo hinjsko sekundiranje vape za istim politickim i medijskim bosnjackim odgovorom kako bi se Bosnjaci ulaskom u takvu duboku i smrdljivu kaljuzu prestali razlikovati od dvije monstruozne politike koje se od 1941.g. nalaze u otrovnom i zaraznom kolopletu.

    Citav istocni blok i rusko sovjetsko carstvo su pali zbog nepostovanja ljudskih prava, vladavine prava i nedostatka demokratije pa mogu pasti i rasisticke politike dvije male, primitivne i agresivne drzavice od kojih je jedna, nazalost, u EU a druga nas istocni susjed na zapadnom Balkanu koja hoce kao Hrvatska da udje u EU sa figom u dzepu. Zapad tu pobjedu nije izvojevao odustankom od svojih vrijednosti koje i mi bastinimo pa tim prije ne smijemo ni mi. To je jedini nacin kojim cemo fizicki i u dusevnoj cistoci i zdravlju sacuvati nasu domovinu i sve gradjane i narode u njoj i konacno joj omoguciti da uziva u civilizacijskim blagodetima i demokratskom razvoju kao iskrena i dobronamjerna clanica EU.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!