fbpx

Dosje “Stava”: Deveti maj i Njemačka, od Hitlerovog bunkera do ekonomskog čuda

Zahvaljujući reformama i čvrstom konsenzusu poslodavaca i radnika, došlo je do nevjerovatnog rasta u svim granama industrije, u hemiji, mehanici, tekstilu ili elektronici. Proizvodnja je bila šest puta veća od prijeratne. Napredak je smanjio nezaposlenost na manje od 1 posto, a kupovna moć značila je veću potrošnju. Manje od dva desetljeća nakon što je Hitler ispalio hitac sebi u čelo, Zapadna Njemačka postala je vodeća industrijska sila na evropskom kontinentu i druga najveća ekonomija na planeti

 

Piše: Nedim HASIĆ

Na ostacima nekadašnjeg Reichstaga nalazi se staklena kupola koju je dizajnirao arhitekta Norman Foster kao simbol ujedinjenja Njemačke 1990. godine. Četrdeset pet godina ranije na toj se berlinskoj građevini zavihorila sovjetska zastava. I to dva puta. Prvi put kada su je sovjeti zaista podigli i drugi put, dan kasnije, kada su natjerani da se ponovo penju na spaljeni krov kako bi ih uslikali. Tada je među Nijemcima kružila gorka šala: “Uživajte u ratu, jer mir će biti strašan.”

Tako je i bilo. Skoro sto hiljada njemačkih žena silovano je nakon ulaska trupa Crvene armije u Berlin.

 

Sovjetski vonici na ulicama Berlina 1945.

U ljeto 1945. godine leševi su se gomilali na ulicama tog grada, smrad i zadah truleži ugrožavali su zdravlje onih koji su preživjeli rusku pješadiju i američke bombardere. Harala je glad, više od 50 hiljada siročadi lutalo je ruševinama tražeći pomoć.  U ljeto 1945. godine Njemačka je tek bila imitacija života.

PUCANJ U BUNKERU

Nešto prije četiri sata popodne 30. aprila 1945. godine odjeknuo je najvažniji pucanj Drugog svjetskog rata. Adolf Hitler ležao je na sofi, na desnoj sljepoočnici imao je rupu veličine novčića. Pored Hitlerove desne noge bio je pištolj “Walter”, iz kojeg je pucao. Na istoj je sofi sjedila Eva Braun, kojom se oženio dan ranije. Vijest se brzo proširila bunkerom u kojem je bio od 15. januara. Šef je mrtav. Iako je službeno Treći rajh i dalje postojao na čelu s Hitlerovim nasljednikom, admiralom Dönitzom, Hitlerovo samoubistvo značilo je kraj te užasne, odvratne tvorevine i otvorilo vrata za predaju Njemačke 8. maja. Prije toga je vođa učinio sve da Nijemcima život ogadi do kraja. Ne samo da nije bio nimalo osjetljiv prema patnjama vlastitog naroda nego ih je optuživao za poraz i smatrao ih nedostojnim življenja. Najbolja stvar koju je napravio u svom životu bila je taj pucanj 30. aprila.

Da je pucao ranije, milioni bi ljudi preživjeli, samo u posljednja četiri mjeseca rata njemačke su snage izgubile više od milion ljudi, njemački su gradovi sravnjeni sa zemljom, a tenkovi i podmornice bili su bespomoćni. Jasno da je kraj bio blizu, ali Hitler je iracionalno vjerovao da će se nešto dogoditi iako je znao da nema izlaza. Bio je svjestan da ga čekaju saveznička vješala, ali najviše se bojao da će ga sovjeti ponižavati ili vodati kao cirkuskog medvjeda ili kakvu nakazu i takvog pokazivati svijetu. Već je bio vrlo lošeg zdravlja, ostario, drhtavih ruku. Vijest o smrti predsjednika Roosevelta 12. aprila nakratko je unijela zraku optimizma. Hitler se nadao otvaranju antikomunističkog fronta u kojem bi bila i Njemačka, ali 16. aprila došla je velika sovjetska ofanziva, s milion vojnika pod komandom maršala Žukova i Rusi su već bili pred Berlinom, a 28. aprila je stigla vijest da je Himmler ponudio predaju. Hitler je bio toliko bijesan da je pucao u svog budućeg zeta jer mu je bio najbliži. Naredne noći oženio se Evom Braun. Napisao je testament, imenovao je vladu na čijem je čelu bio Dönitz i povukao se kako bi se odmorio. Ruske su granate već padale oko bunkera. Treći rajh prestao je postojati.

LOGORI ZA FOLKSDOJČERE

Kraj rata značio je početak nove drame za Nijemce. Tada je počelo njihovo iseljavanje i raseljavanje. Niko ih nije želio u svojim državama. Na istoku Evrope ostalo je na hiljade djece bez roditelja koja su lutala nekadašnjim bojištima, mnoga od njih usvojena su i izbrisan je svaki trag njihovog germanskog identiteta. Mržnja prema Nijemcima posebno je bila jaka u bivšoj Čehoslovačkoj, gdje su se još uvijek s bijesom sjećali aneksije tamošnje regije Sudeta, koju je Hitler priključio Njemačkoj oktobru 1938. godine. Česi su tražili osvetu i dočekali je 1945. Ukupno je tri miliona Nijemaca protjerano iz te zemlje između 1945. i 1946. godine. U tom ih je progonu umrlo oko 267.000.

Njemački pisac Günter Grass u svojim je memoarima nazvanim Dok ljuštim luk pisao o “izbjeglicama i protjeranim iz Istočne Pruske, Šlezije, Pomeranije, Sudeta i mog rodnog grada Danziga”, sjećao se i vojnika bez udova, miliona ljudi koji su tražili preživjele članove svojih porodica. U oktobru 1946. godine dnevnik The New York Times objavljuje članak u kojem je osudio protjerivanje Nijemaca i ustvrdio kako niko ko je bio svjedokom ovog užasa “ne može sumnjati da je to zločin protiv čovječnosti za koji će historija zahtijevati strašnu kaznu”. Puno bolje nisu prošli ni u Jugoslaviji.

Prema posljednjem predratnom popisu stanovništva iz 1931. godine, u Kraljevini Jugoslaviji je živjelo oko 495.000 pripadnika njemačke nacionalne manjine. Nijemci koji su još od 14. stoljeća tu živjeli bili su od 1944. godine izjednačeni s nacistima i proglašeni su narodnim neprijateljima. Jasno je da je među njima bilo onih koji su zaslužili kaznu kao pripadnici fašističkih snaga, no komunistička vlast se prema svima njima isto ponašala, ženama, djeci, odraslim muškarcima. Oduzeta su im sva prava, imovina, ubijani su, deportirani, poslani u logore…

“Vlada Jugoslavije stoji na stanovištu da sve Nijemce koji se nalaze u okviru Jugoslavije raseli i uputi u Njemačku, a temelj za takve odluke nađen je u Potsdamskoj konferenciji, odnosno jednoj od njezinih odluka naslovljenoj s ‘Uredno iseljavanje njemačkog stanovništva’, čime je legalizirano etničko čišćenje koje se treba provesti ‘organizirano i na human način’.” Prema dostupnim podacima, kada je Bosna i Hercegovina u pitanju, najviše Nijemaca protjerano je iz Brčkog i ostatka Posavine, a bili su internirani u logoru Josipovac u blizini Osijeka.

Partizani su u proljeće 1944. godine preveli odluke s drugog zasjedanja AVNOJ-a na njemački jezik i uputili ga pripadnicima njemačke manjine. Nagli preokret u politici prema njemačkoj nacionalnoj manjini dogodio se 21. novembra 1944. godine, kada AVNOJ donosi odluku o prenosu neprijateljske imovine u državno vlasništvo, pišu Adam Tuković i Sonja Erceg u svom radu Folksdojčeri u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji. Ta je odluka išla u korist SSSR-a, koji je već isplanirao čišćenje Nijemaca sa svojih teritorija i onda to ozakonio u Potsdamu, kada je dobio podršku za interniranje Nijemaca kao prisilne radne snage na ime ratnih reparacija.

Jugoslavija se samo prislonila uz Staljina i tako riješila pitanje svojih folksdojčera, što je vjerovatno bio jedan od rezultata razgovora Staljina i Tita 1944. godine. Masovne deportacije Nijemaca u sovjetske radne logore počele su u decembru 1944. godine, a posljednji su u njih upućeni 9. januara 1945. godine. Preživjeli se ne vraćaju u Jugoslaviju nego ih sovjeti šalju u Istočnu Njemačku.

Rita Probst-Pertschy ima deset godina. Živi u Bačkoj, u mjestu koje se tada zove Filipow. Već 182 godine tu žive samo Nijemci. Aprilske noći 1945. godine prestalo je biti selo podunavskih Švaba. Bila je ponoć kada je partizan ušao u kuću i istjerao ih iz kreveta. Plačući, stajali su na ulici kada je došao drugi partizan i odveo ih. Dvadesetog novembra 1945. godine Matthias Johler, tada tridesetdvogodišnji župnik u mjestu Gakowa, napisao je u svoj dnevnik: “Još jedna noć užasa za naš narod. Prije ponoći kuće su bile opljačkane i oni koji su bili sposobni za rad su se okupili. U ovoj hladnoći išli su od kuće do kuće i vozili se od uličice do uličice sve dok se nisu postrojili u župnom dvorištu. Vidio sam ih kako ih napokon tjeraju na posao, smrznute”, stoji u dnevniku čije je dijelove objavio njemački sedmičnik Spiegel.

Kapelan Paul Pfuhl, zajedno s Johlerom, izvještava: “U ljeto 1946. godine u logor je dolazilo sve više Nijemaca, koje su potom držali u pojedinim selima kako bi mogli raditi. Nijemce su zamijenili Srbi iz Bosne, Dalmacije i Južne Srbije, tako da su Nijemci, koji su do tada morali obrađivati ​​polja kao radnici, bili deportirani…” Devetog februara 1946. godine svećenik je u svoj dnevnik napisao: “Križevi su izvađeni iz grobova i korišteni za ogrjev.” Djeca su već tada odvojena od rodbine. Od 1945. do 1948. oko 35.000 podunavsko-švapske djece privremeno je ostalo bez roditelja. Roditelji su strijeljani, izgladnjeli do smrti u logorima ili odvedeni u SSSR. Dnevnik je samo dio dokumenata koje je čuvala predsjednica Konfederacije raseljenih osoba Erika Steinbach, a koje je dala na uvid Spiegelu kao podsjećanje na zločine počinjene nad Nijemcima u Jugoslaviji od 1944. do 1948. godine.

Kako u svojim istraživanjima tvrdi Rosina T. Schmidt, čiji je djed preživio užase progona u Jugoslaviji, najokrutnija i najstrašnija tragedija bila je ona djece jugoslavenskih Nijemaca. Schmidt tvrdi da je između 40 i 45 hiljada djece mlađe od 14 godina poslano u logore, a najmanje šest hiljada ih je tamo umrlo od bolesti i izgladnjivanja. Djeca su otimana od majki koje su poslane na rad u Rusiju, a dokumentirano je i kako je više od 20 hiljada djece odvedeno iz logora i poslano u sirotišta širom Jugoslavije. Tamo su razdvajani braća i sestre, davana su im slavenska imena i poslani su u mjesta daleko od svojih domova kako bi bila prekinuta svaka veza s Njemačkom. Nakon uspostavljanja veze između njemačkog i jugoslavenskog Crvenog križa, većina djece premještena je u Njemačku i Austriju. Do marta 1948. godine, kada su raspušteni, u Jugoslaviji je postojalo sedamdesetak logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine.

MARŠALOV PLAN

Nakon završetka rata, Njemačka je podijeljena u četiri okupacijske zone, svakom od njih upravljala je jedna pobjednička zemlja. Postojale su američka, sovjetska, engleska i francuska zona. I svaka je zona prolazila kroz proces denacifikacije. Ovom se inicijativom nastojalo iskorijeniti nacizam iz njemačkog naroda i države. Godine 1946. formiran je Saveznički kontrolni odbor, koji je bio zadužen za vođenje ovog procesa. Uspostavljeno je pet kategorija, u prvoj su bili ključni nacistički zločinci, visokopozicionirani nacisti optuženi za genocid, a u posljednjoj obični činovnici kojima nije bilo oduzeto pravo na rad.

Koliko je proces bio uspješan, bilo je jasno već 1950, kada se odnos Nijemaca prema Hitleru drastično promijenio. Njemačka je prihvatila moralnu odgovornost za ono što se dogodilo između 1933. i 1945, prihvatila je plaćati odštetu žrtvama holokausta, a vrhunac procesa denacifikacije desio se 7. decembra 1970. godine. Tog dana Willy Brandt, kancelar Savezne Republike Njemačke, kleknuo je tražeći oprost pred spomenikom jevrejskim žrtvama ustanka u Varšavskom getu. Bio je to gest po kojem se Brandta još uvijek sjećamo.

Godine nakon rata bile su izuzetno teške za Njemačku, zemlja je bila u dugovima koje je bilo nemoguće platiti. Međutim, sve se promijenilo 1953. godine, u kojoj su takozvanim Londonskim sporazumom Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska promijenile svoju politiku i oprostile njemačkoj zemlji značajan dio dugovanja. Razlog? Hladni rat se zahuktao i trebala im je zemlja koja će im biti saveznik u borbi protiv komunizma i širenja utjecaja SSSR-a.

Nakon što je Führer ispalio sebi metak u glavu, Njemačka je bila u očaju, mrtva i bez prebijene pare. Ekonomski je bila srušena, ne samo bombama iz zraka. Tvornice koje su preživjele opstale su isključivo jer su bile van dometa savezničkih bombardera. Na konferenciji na Jalti u februaru 1945. godine savezničke vođe Churchill, Roosevelt i Staljin dogovorili su na koji će način upravljati Njemačkom po okončanju rata. Na Jalti se prvi put počelo pričati o ratnim odštetama, o isplatama koje bi od Nijemaca tražili za uništenja koja su uzrokovali nacisti. Odlučili su da ratni gubitnik plati na sličan način kako je platio nakon Prvog svjetskog rata.

Ratne reparacije značile su nezamislivo velike svote novca. Koliko velike, može se naslutiti iz dokumenta pripremljenog kao osnova za raspravu o odšteti u kojem je stajalo kako sovjeti predlažu da ukupna visina odštete bude 20.000 miliona dolara, od čega bi polovina pripala SSSR-u?! Taj je iznos postao služben na sljedećim sastancima, na kojima je utvrđeno da će novac primati prije svega države koje su direktno pridonijele porazu neprijatelja, ali sovjeti nisu bili zadovoljni ovom cifrom, već su zaključili da će se više ratnih naknada naplaćivati ​​u materijalu. Zbog toga bi u prvom redu mnoštvo njemačkih tvornica, teških mašina i industrijskog materijala trebalo prebaciti u savezničke zemlje. Zvaničan izgovor bio je ograničavanje vojnog potencijala Njemačke, a u suštini se htjelo povećati vlastiti ekonomski potencijal. U isto vrijeme Nijemci su izgubili mjesta koja su im bila od velikog historijskog značaja, kao što je Istočna Pruska, područje s kojeg je u 19. stoljeću počelo ponovno ujedinjenje Njemačke.

Kako tvrde historičari, da je organizacija poslijeratne Njemačke ovisila o Francuzima, Nijemci bi bili vraćeni u srednji vijek. Francuska je htjela pretvoriti Njemačku u isključivo agrarnu i apsolutno kontroliranu zemlju. Na kraju su bili zadovoljni obeštećenjem i činjenicom da je Njemačka bila podijeljena u četiri zone te da su oni upravljali jednom od tih zona. Međutim, 1953. godine Njemačka je bila u tako teškim uvjetima da nije više imala čime plaćati ogroman dug saveznicima. Prema procjenama ekonomista, ukupan iznos koji je Njemačka dugovala bio je tadašnjih 52,3 milijarde maraka (13,5 milijardi za prijeratne dugove, 16,2 milijarde za poslijeratne dugove i 22,6 milijardi kamata).

Staljin se širi po istočnoj Evropi. Iako su države na papiru nezavisne, oružje i vlast u njima drže sovjetski kadrovi. SSSR želi stvoriti carstvo veće i moćnije od onog koje je propalo nakon Prvog svjetskog rata. Saveznici znaju da je u hladnom ratu bolje imati na svojoj strani ekonomski jake regije. Zato su odlučili sjesti i dogovoriti se. Londonskim ugovorima iz 1953. godine oprostili su dobar dio duga Njemačkoj kako bi imali državu koja bi djelovala kao tampon protiv novog neprijatelja. Nastojali su osnažiti Njemačku, učiniti je svojim saveznikom kako bi na takav način presjekli širenje SSSR-a, koji je pod svoje skute već privukao države poput Poljske, Čehoslovačke, Rumunije ili Mađarske.

George C. Marshall

SAD, Velika Britanija i Francuska uvjerili su dvadesetak ostalih vjerovnika da “oproste” Njemačkoj dio ukupnog iznosa koji im se duguje za Prvi i Drugi svjetski rat, a zauzvrat bi im druga vrsta pomoći bila poslana u njihove zemlje. Među tim državama koje su pristale bila je i Grčka, koja će šezdesetak godina kasnije ipak tražiti novac od Njemačke. Na taj su način SAD smanjili dugove koje je Njemačka imala prema njima za 62 posto, a Velika Britanija za 25 posto. Uz sve to, određen je niz drugih ekonomskih mjera, poput oslobođenja od kamata vrijednih skoro tri milijarde maraka koje su rezultirale ukupnim smanjenjem njemačkog duga za 62,6 posto. SAD su pokrenule, također, nekoliko kampanja za slanje hrane i osnovnih potrepština zemljama koje su ih najviše trebale. Među tim se akcijama najviše isticala ona nazvana Marshallov plan, investicija od tadašnjih 22.000 miliona dolara, što bi danas iznosilo oko 220.000 miliona dolara.

Tvorac plana bio je američki državni sekretar, general George C. Marshall, koji je 1947. godine izjavio da će njegova zemlja učiniti sve što je potrebno kako bi se zajamčilo ekonomsko zdravlje Evrope, “bez čega ne može biti ni političke stabilnosti ni osiguranog mira”. Plan je trebao doprinijeti evropskoj obnovi, ali ne državama pojedinačno, već cijelom kontinentu. Tako je bilo moguće uključiti Njemačku među korisnike, uprkos protivljenju Francuske. Zauzvrat, Bijela kuća se nadala da će im to donijeti političku, ali i ekonomsku korist.

Plan je također bio ponuđen SSSR-u. Oni su to, naravno, odbili i prisilili svoje istočnoevropske satelite da urade isto. Moskva nije bila voljna svojim suparnicima dati bilo kakve informacije o statusu bilo koje zemlje u njenoj komunističkoj orbiti. Staljin je u Marshallovom planu vidio zavjeru protiv Sovjetskog Saveza. Zato je Moskva, kao alternativu, pokrenula takozvani Molotovljev plan, iz kojeg će nastati COMECON-a, zajedničko tržište socijalističkih zemalja. Titova Jugoslavija isprva je odbila pomoć iz Marshallovog plana, ali je poslije razlaza sa Staljinom 1948. godine ipak zatražila novac od Amerikanaca. Isprva su zapadni političari bili sumnjičavi jer nisu bili uvjereni u iskrenost Titovog razlaza, ali kasnije su ipak počeli davati novac. Prve rate počele su stizati 1949, a onda i 1950. i 1953. godine. Zvanično, to nije bio dio paketa iz Marshallovog plana, nego novac dodijeljen na osnovu Zakona o hitnoj pomoći Jugoslaviji, koju je ta zemlja dobijala sve do šezdesetih godina.

Marshallov plan različito je utjecao na svaku zemlju. Najveće je koristi od njega imala Velika Britanija, kojoj je Washington pružio oko četvrtinu ukupne pomoći. Tim novcem London je otplatio svoje kratkoročne dugove, a Francuska je sredstva dobijena planom iskoristila da nabavi industrijsku opremu s kojom je prevladala tehnološku zaostalost. Zahvaljujući novcima iz Marshallovog plana (više od 12.000 miliona dolara između 1948. i 1951), evropska je obnova završena brzo i za samo četiri godine proizvodnja je vraćena na predratni nivo. Zato je general Marshall nagrađen Nobelovom nagradom za mir 1953. godine.

ADENAUER I ERHARD

U mjesecima nakon što će Hitler okončati život hicem u glavu, Evropa je bila anarhično mjesto. Nakon holokausta, mržnje i ksenofobije koje su širili nacisti, ali i njihovi brojni saradnici u drugim zemljama poput Poljske, Mađarske, Jugoslavije ili Francuske, etničke napetosti su se pogoršale. Jevreji su mogli odahnuti nakon straha od logora, ali su i dalje diskriminirani i meta raznih zvjerstava. “Između 1945. i 1947. deseci miliona muškaraca, žena i djece bili su izloženi u svojim zemljama jednoj od najvećih akcija etničkog čišćenja koje je svijet ikada vidio”, piše historičar Tony Judt u svom radu Poslije rata: Historija Evrope od 1945. Njemačka se suočila s ogromnim brojem novorođenčadi koje su rodile žene koje su silovali ruski vojnici. I to nakon što im je Staljin dao direktnu dozvolu za to, o čemu smo u Stavu već pisali. Između 18 i 20 miliona Nijemaca ostalo je bez domova nakon uništenja gradova. Toliko su prije rata zajedno imale stanovnika Holandija, Belgija i Luksemburg. Još 10 miliona živjelo je u podrumima, ruševinama, bez vode, struje, plina. Američki politički savjetnik za Njemačku Robert Murphy izvještava da od gladi i iscrpljenosti na željezničkoj stanici Lerther u Berlinu umire deset ljudi dnevno.

Ono što je Njemačku razlikovalo od drugih država bio je koncept nazvan Stundenull, nulti sat, zero hour, trenutak u kojem se historija počinje ponovo pisati, potpuno odricanje od nacističke ideologije i pročišćenje društva. S jedne strane, Njemačka je trpjela valove osvete i kazne, bila je to odmazda za rat koji je uništio sve dijelove evropskog života. U takvoj Njemačkoj nastaje Stundenull kada je Konrad Adenauer, arhitekta nove Njemačke, tvorac tzv. “njemačkog čuda”, napravio projekt u kojem su, na čuđenje mnogih, svoje mjesto imali i nekadašnji istaknuti nacistički dužnosnici. O tome je u svojim memoarima, koje će kasnije pretočiti u špijunske romane, svjedočio agent MI6 John Le Carré.

Na čelu oporavka zemlje, uz pomoć liberalnih ekonomista i uz veliku potporu Zapada, bio je Adenauer, ali jedan je Nijemac tom čudu postavio kamen temeljac. Zvao se Ludwig Erhard. Uz pomoć savezničkih vlasti napravio je revoluciju uvodeći njemačku marku, deset puta skuplju, ali i deset puta jaču od stare marke. I to je uradio u samo dva dana. Sljedeći Erhardov potez bilo je uvođenje slobodnog formiranja cijena. Iste su sedmice otvorene trgovine, što je značilo kraj švercu i crnom tržištu. Nakon toga je izveo fiskalnu reformu i umanjio poreze. Većina Nijemaca od tada je umjesto 85 izdvajala za doprinose samo 18 posto. Te su tri mjere bile temelj njemačkog čuda. Snažna valuta zaustavila je inflaciju i vratila smisao plaćama i kreditima. Samoregulacija ponude i potražnje potakla je konkurenciju koja je ponovo aktivirala produktivnost i trgovinu. Smanjenje poreza pojačalo je ove učinke a da se pri tome nije odustalo od najslabijih sektora koje je država propisno zaštitila.

Konrad Adenauer i Ludwig Ernhard

Zahvaljujući reformama i čvrstom konsenzusu poslodavaca i radnika, došlo je do nevjerovatnog rasta u svim granama industrije, u hemiji, mehanici, tekstilu ili elektronici. Proizvodnja je bila šest puta veća od prijeratne. Napredak je smanjio nezaposlenost na manje od 1 posto, a kupovna moć značila je veću potrošnju. U skladu sa svojom politikom pomirenja, Adenauer postaje jedan od suosnivača Evropske ekonomske zajednice, današnje EU, i uvodi zemlju u NATO, što utrostručuje izvoz. Bruto domaći proizvod utrostručio se 1964. u odnosu na 1948. Manje od dva desetljeća nakon što je Hitler ispalio hitac sebi u čelo, Zapadna Njemačka postala je vodeća industrijska sila na evropskom kontinentu i druga najveća ekonomija na planeti.

 

PROČITAJTE I...

Ništa se nije propustilo, na sve se stiglo. SDA je prvoosnovana stranka u BiH. U pola godine je uspostavila stranačku strukturu u svim bitnim mjestima, ne samo u BiH i Jugoslaviji već širom svijeta, do Amerike i Australije. A zatim je spektakularno pobijedila na novembarskim izborima. Atmosfera u “Holiday Innu” tog 26. maja 1990. godine bila je istinski svečana, bili smo ponosni na sebe, na govornike, na prepunu salu, na dobru organizaciju

Možete zamisliti kakav je odnos mogla imati jedna ostrašćena srpska policija prema uhapšenim, utamničenim, nezaštićenim “Turcima”, koji su, uz to, još i “Alijini mudžahedini” i koji “hoće rat”. Kakve su te torture mogle biti... Kakvo nečovječno postupanje protiv uhapšenih, protiv čitavog bošnjačkog civilnog stanovništva... U prvo vrijeme nisu nam ni advokate dozvoljavali. Jedna politika koja je kriva za genocid u Bosni šta je tek mogla činiti s nezaštićenim žrtvama na “svojoj teritoriji”, u kraljevačkim i bjelopoljskim kazamatima. Mučenja, batinanja, elektrošokovi, držanje u samicama po više mjeseci

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!