DOSJE “STAVA”- bošnjačko-srpski dijalog: Bez čega nije moguć stvarni dijalog Bošnjaka i Srba

Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.

 

PIŠE: Sanjin Kodrić

Bošnjačko-srpski dijalog neminovnost je, ali i stvarna potreba, najprije u Bosni i Hercegovini kao državi u kojoj su Bošnjaci i Srbi stoljećima živjeli zajedno, žive i sad, a, nesumnjivo, živjet će i u budućnosti, naravno, skupa s drugim narodima. No, isto tako, dijalog Bošnjaka i Srba neminovnost je i potreba i u širem kontekstu, naročito u smislu relacija Bosne i Hercegovine i Srbije kao država, a jednako tako, bošnjačko-srpski dijalog neminovnost je i potreba i u samoj Srbiji, posebno u Sandžaku, gdje su Bošnjaci autohton narod, tj. svoji na svom, baš kao i u Bosni i Hercegovini.

Međutim, prije svakog dijaloga potrebno je definirati principe dijalogiziranja, a jedan od osnovnih principa u dijalogu bilo koje vrste, a koji ne želi prerasti u konflikt, jeste princip uvažavanja i priznavanja učesnika dijaloga, jer, bez ovog, dijaloga u osnovi nema. U tom smislu, prije svega drugog, Srbi napokon trebaju priznati Bošnjake kao samosvojan narod i istinski odustati od ideologeme o Bošnjacima kao “Srbima muhamedancima” ili “Srbima turske vere” koji su se “poturčili” i “izdali veru pradedovsku”, a koja u srpskoj politici, društvu i kulturi vrlo intenzivno traje posebno tokom dva prethodna stoljeća.

Riječ je, dakle, o odustajanju od onog što je tobožnji “turski greh” Bošnjaka, a koji se Bošnjacima pripisivao stoljećima i koji je sve to vrijeme u suštinskom smislu služio i kao povod, ali i kao opravdanje za “nacionaliziranje” Bošnjaka, tj. za pokušaje da se oni “prevedu” i “vrate” u Srbe, za njihovo negiranje, marginaliziranje, obespravljivanje itd., ali i za brojne zločine nad Bošnjacima, uključujući i zločine genocida, od kojih je genocid u Srebrenici (i drugdje, širom Bosne i Hercegovine) tek najnoviji. Isto se odnosi i na državu Bosnu i Hercegovinu, domovinu Bošnjaka, kojoj je sve to vrijeme također osporavana njezina povijesno-državna egzistencija, pri čemu se sama Bosna i Hercegovina pokušavala prikazati kao “stara srpska zemlja” s ove strane Drine, ili kao jedna od “srpskih zemalja” koja bi se kad-tad morala vratiti u “maticu”, tj. “Veliku Srbiju”.

Ovakve ideologeme nisu ništa drugo nego očite povijesne neistine čiju nečinjeničnost nema potrebe dokazivati ovom prilikom. No, iako neistine, ovakve su predstave, pogotovo tokom prethodnih dvjestotinjak godina, bile neka od temeljnih polazišta za neprijateljstva prema Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, ali i za šire konflikte, cijele ratove, od kojih su agresija i rat od 1992. do 1995. godine – nadamo se – samo posljednji primjer. I stoga upravo tu leži jedan od glavnih putokaza za bošnjačko-srpski dijalog onda kad je riječ o srpskoj strani: puno priznanje i prihvatanje Bošnjaka kao naroda i Bosne i Hercegovine kao realne povijesno‑državne činjenice. Bez toga, nije moguć stvarni dijalog, a u konačnici ni trajni mir, i to ne samo u odnosima Bošnjaka i Srba, ili Bosne i Hercegovine i Srbije, već uopće u ovom dijelu svijeta.

I Bošnjaci, naravno, sa svoje strane trebaju priznati Srbe i Srbiju, naprimjer to da je sjeverni Sandžak danas u Srbiji (a južni u Crnoj Gori), i da je to tako i da drugačije ne može biti, a posebno trebaju priznati Srbe u Bosni i Hercegovini. Poznata je i jasna geneza srpske nacionalne ideje u Bosni i Hercegovini, odnosno to kako je tekao proces prelaska bosanskih pravoslavaca u nacionalne Srbe, tj. kako su u 19. stoljeću Bošnjaci (ili Bosanci) pravoslavne vjere postali Srbi, ili kako su Bošnjaci katolici postali Hrvati, a bosanski muslimani ostali Bošnjaci.

No, Bošnjaci danas Srbe (kao ni Hrvate) u Bosni i Hercegovini ne trebaju nazor “utjerivati” u “integralno bošnjaštvo” jer u tome definitivno neće uspjeti budući da se točak historije ne može vratiti unazad. Procesi etno-nacionalnih identifikacija na Slavenskom jugu davno su završeni, pogotovo kod Srba i Hrvata, i kao takvi ne mogu se poništiti, a insistiranje na njihovu poništavanju može dovesti samo do jačeg bujanja srpskog (kao i hrvatskog) velikodržavnog nacionalizma, što bi ponovo moglo biti vrlo opasno za Bošnjake, a posebno za Bosnu i Hercegovinu.

Ostaje nam stoga da se, prije svega drugog u našim dijalozima, napokon međusobno uvažimo i priznamo kao samosvojni narodi, bliski po mnogo čemu, ali ipak zasebni i prepoznatljivi, ali i da ovdje, u Bosni i Hercegovini, radimo i na osvještavanju izvorišta naših identiteta upravo u Bosni i Hercegovini, a što, međutim, nipošto ne znači niti smije značiti dokidanje naših pojedinačnih narodnih identiteta, tj. nečijeg bošnjaštva ili srpstva, odnosno hrvatstva, već bismo svi trebali postati bliži našoj stvarnoj bosanskohercegovačkoj domovini. Danas ovakvo što izgleda prilično utopijski, čak djetinje naivno, no zadaća je prije svega Bošnjaka da rade i na ovom aspektu u bošnjačko-srpskom (kao i bošnjačko-hrvatskom) dijalogu, ali ne tako da to bude na njihovu štetu ili štetu Bosne i Hercegovine, ili bilo koga drugog, pa tako ni Srba (ili Hrvata).

Čini mi se da je sve ovo zajedno jedna od principijelnih osnova za sva druga pitanja u dijalogu koji nesumnjivo treba voditi o svim otvorenim i spornim pitanjima, uključujući i sučeljavanje s neospornim genocidom u Srebrenici ili problem nedopustivog separatizma u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, s čim u ovom dijalogu Bošnjaci ne smiju trgovati, kao ni s drugim činjenicama, istinom i pravdom. Pri tome treba znati i to da su ovakvi dijalozi među narodima s često sasvim suprotnim kako povijesnim, tako i savremenim težnjama i hod po “sirat-ćupriji”, s koje se onaj ko se za hod nije dobro spremio, pa ne zna hodati na pravi način, lahko može okliznuti u propast!

(Prof. dr. Sanjin Kodrić, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, predsjednik Matičnog odbora BZK “Preporod”)

 

PROČITAJTE I...

Sve džamije tretirane u ovom protokolu, kaže Džafer Alić, imale su obredoslovnu funkciju i takve će i ostati. “Kada je riječ o Opijačevoj tekiji, tu imamo određene planove koji podrazumijevaju da ona bude kuća nauke i izučavanja, s posebnim akcentom na izučavanje tradicije ovdašnjih muslimana. Postoji inicijativa Medžlisa IZ Mostar i Muftijstva mostarskog o osnivanju instituta u okviru Islamske zajednice BiH koji bi izučavao islamsku tradiciju muslimana Hercegovine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Amir Čamdžić 13.03.2019.

    Autor baš i nije jasno definisao šta podrazumijeva kao ‘bošnjačko srpski dijalog”, dali nešto kao međunacionalni sporazum ili šta već, ali bez obzira šta pod tim mislio, mislim da se “zakasnilo”, posljednja istorijska šansa iz 1991 godine , sporazum Adil Zulfikarpašić, Muhamed Filipović, Slobodan Milošević, Radovan Karadžić i dr ili “istorijski sporazum ili Beogradska inicijativa”. Mislim da Srbima više nikakav sporazum takvog tipa kao što je bio tada 1991 godine, nije ni potreban, jer danas su jasne entitetske granice , Bosna i Hercegovina nije ni blizu više međunacionalno izmiješana, dovoljno je pogledati etničke karte sa popisa stanovništva iz 2013 godine, očigledna je međunacionalna podjela. Što se tiče nekog “bošnjačkog aduta u Sandžaku”, slab je to adut jer je ogromna disproporcija u odnosu na srpske nacionalne parametre ili u brojčanom odnosu, tako da je to samo jedna gotovo ne baš potpuno ali ipak gotovo zanemariva bošnjačka nacionalna manjina u Srbiji u odnosu na broj Srba u Bosni i Hercegovini, posebno u Republici Srpskoj. Mislim da bilo koja inicijativa u ovom smjeru koji autor potencira Srbima više nije potrebna , prvo i suviše je veliko nepovjerenje a s druge strane faktički Srbi su se entitetski “razgraničili” i neće taj svoj politički status “žrtvovati” radi nekih jalovih dogovora ili sporazuma koji nisu ostvareni 1991 godine, u mnogo boljim okolnostima, a koji je Alija Izetbegović “poništio” nakon što je bio prihvatio, pod nagovorom hrvatske nacionalne politike i nekih Zapadnih politika. Misu da je strateška perspektiva srpske nacionalne politike sporazumijevanje sa hrvatskom nacionalnom politikom, što Dodik sve više čini. Znači bošnjačka nacionalna politika nije više nikome privlačna za strateške sporazume tipa onog iz 1991 godine, jer su se promjenile okolnosti a niti ko više potencira ili želi da isti budu dio nekog drugog nacionalnog korpusa, dokaz da su Hrvati u Hrvatskoj odbili konfederaciju sa Federacijom BiH što je predviđeno Vašingtonskim sporazumom. Da zaključimo, niste interesantni, nikome nešto pretjerano bitni za strateške sporazume, to je završeno 1991 godine kada je Alija Izetbegović poništio onaj sporazum sa Srbima.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!