fbpx

DOK SI U IGRI, NISI GUBITNIK

Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore. Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku. – To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga... – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

Igre su čudna stvar.

Nastale su, kažu, kako bi se ljudi manje sukobljavali. Ili ratovali. Ipak, neke od njih neosjetno su učilište manjih i većih sukoba.

Šah naprimjer.

Svađali smo se i dokazivali pravdu u svojim dječijim igrama. I bili uvjereni kako oni drugi lažu. Naravno, oni su vjerovali da lažemo mi.

Međutim, uvijek je postojao neko ko je zaista lagao. Uvijek. I malo mu je trebalo da pokaže svoju ćud.

Zvali smo ga hilećar.

Bila je to tajna riječ koja je izbijala samo u vatri rasprave.

 

Jedan događaj iz djetinjstva nikad nisam zaboravio. Nešto mi se u njemu toliko usjeklo u pamet da, kad pomislim na igru, sjetim se i njega.

Sasvim u blizini naše kuće nalazila se žuta dugačka zgrada u čijem je prizemlju bila igraonica s malim bifeom. Tu su stariji ljudi igrali karte, domino, šah i, naravno, tavlu.

Ko zna zašto, ali ta je zgrada imala ime.

Zvali su je Kasino.

Ponekad sam tu dolazio da zovnem koga treba ili da sjednem uz nekog poznatog i malo gledam.

Odmah sam zapazio njih dvojicu.

Međutim, postojala je opasna razlika među njima.

Nepremostiva razlika.

Navijali su za različite klubove.

Rivalske klubove.

Ipak, igrali su i dalje tavle, koristili sve moguće doskočice pritom, a o onome što ih je dijelilo prešutno se nije razgovaralo, ili bar što je manje moguće.

– Što si se zagledao u onu dvojicu?

– Ne znam ni sam. Djeluju kao braća. Gotovo blizanci. Razumiju svaki potez jedan drugom. Istinski stari prijatelji…

Kako se samo nasmijao.

– Oni su bili najveći neprijatelji.

– Kako je to moguće?

– Moguće je.

– Ne razumijem.

– Govorili su jedan drugome s jednog kraja sale na drugi najteže moguće uvrede, urlali, a onda, ne znam ni sam, valjda su se, kažu, zadesili sami u čitavoj prostoriji i bez riječi sjeli da igraju tavle. Tako je ostalo do danas.

– I nisu se više svađali?

– Koliko ja znam – nisu – poneka pošalica, a onda su odustali i od toga.

Ipak nisu odustali.

Saznao sam to kasnije. Bilo je to nakon golemog poraza od četiri prema nula. Navijač pobjedničkog tima nestrpljivo je čekao. Čim je nekako sporo ušao njegov protivnik, gledao ga je dok nije sjeo.

– Poručio sam ti kahvu – tad reče.

Došla je porudžbina, bakrena džezva i oko nje četiri kocke šećera. Čovjek je gledao u četiri bijele kocke koje su se pretvarale u bjelinu, uhvatio se za srce i udario glavom o ploču.

Došla je hitna pomoć i odvela ga. Kažu da su ga jedva spasili.

Nikad više nije ušao u Kasino.

Njegov protivnik jeste.

Na kraju se osjetio suvišnim. Niko ga nije gledao, niko nije želio igrati s njim.

Niko nije primijetio kad je prestao dolaziti.

Mnogo godina kasnije upoznao sam se s neobičnim čovjekom koji je imao neku vezu s mojim poslom. Povremeno smo se družili. Bio je pun prijesnih anegdota. I riječi kao “prdimahovina”. Uvijek raspoložen. Tako smo se jedanput zadesili u krčmi o kojoj mi je mnogo govorio. Bilo je to nešto poput kluba. Fotografije na zidu su o tom jasno govorile. Uramljene fotografije jednog kluba. Današnje i njegovih legendi u kopačkama. On je, naravno, bio njihov navijač. Ja, zapravo, ničiji.

Podsjetilo me na staro mjesto gdje su ljudi igrali domino i tavle. Sve je u toj prostoriji ličilo na Kasino.

Popili smo piće i pojeli. Jelo je, koliko se sjećam, bilo vrlo dobro. Onda smo nastavili s pićem i uskoro potrošili sve teme za razgovor. Predložio je da nastavimo s kartama. Prihvatio sam.

Najednom je to postala opasna igra. Stalno sam dobijao, a on se sve više nervirao.

Igrali smo u plaćanje pića i meze. Nije to bilo mnogo. Ipak, čovjek se ponašao kao da sam ga varao. Počeo me je izbjegavati. Učinio sam mu nešto nažao. Kako su dani prolazili, to je izgledalo sve gore.

Onda su se njegove anegdote počele pokazivati u svom istinskom obliku.

– To je najodvratniji i najpokvareniji čovjek za kog sam čuo i vidio ga… – kazao mi je to čovjek za kojeg mi je pričao da ga poznaje i zamolio da ga pozdravim.

Pričao je, također, o nekom čovjeku koji se prišunjao lijepo uređenoj i namirisanoj gospođi u tramvaju, a onda ispalio salvu smrdljivih vjetrova koja je prije pratećeg vonja potresla sve.

– Gospođo?! – sasvim je smireno cinično kazao.

Žena se izbezumila od svega tog i izišla.

Onda je jedno jutro došao u moj ured, zastao i ispraznio sve svoje zalihe vjetrova, smiješeći se i gledajući iznad mene koji sam bio jedini tu. Tad sam shvatio da je onaj u tramvaju mogao biti jedino on.

 

Postao je nesnosan.

I svaki dan nešto smišljao. Sam i uz pomoć pomagača.

Bio je zaista nepatvoreni hilećar.

Jednog dana sam pošao u prostoriju gdje je i on običavao biti. Dali su mi neke papire da im uručim. Ponio sam fascikl i dao im. Četiri su bila za nj. Kad ih je prelistao, gotovo je klonuo. Nije mogao skriti razočarenje i bijes.

Nisam se nasmijao.

Osjećao sam se nekako prevarenim.

I bio gotovo tužan.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uzmem drugu bombu, jako zamahnem, nekako više ulijevo. Pogađa u granu prvog drveta i odbija se nazad, kao da je od gume, direktno na tranšeju u kojoj su bile “Ose”. Tek u oktobru 2019. godine saznam u slučajnom razgovoru da je odletjela na Mevludina Bulića. Kada je vidio da je pala, kako reče, tih nekoliko sekundi čekanja na eksploziju bile se mu najgore u životu. “Al’ ti halalim”, uz smijeh reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!