Dodikov čisti očaj i kantonalna meditacija Ho Ši Min

uhoviti je bloger, služeći se tek tražilicom na Googleu, otkrio da je Vijetnamac običan prevarant. Kompanija ne postoji osim kao manja firma s prometom od nekoliko hiljada maraka, a na nespretno i amaterski urađenoj web-stranici samozatajnog milijardera iz Vijetnama nalaze se komično loše fotošopirane fotografije njegovih druženja s Putinom i Trumpom. Čudimo se samo da se nije uspio namontirati uz Ho Ši Mina.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Očajni su, ali to ne žele priznati. “Rado ide Srbin u vojnike”, ako biste ih cijenili epskom poezijom, uz dodatak “dva ga vuku, a trojica tuku”. Ako biste ih cijenili kroz diplomaciju i ekonomske bilance, rado idu i u bankrot. Doduše, pritom udvornički i očajnički cvile, kao što smo to mogli vidjeti tokom prošlog mjeseca kada je premijer manjeg entiteta Višković želio prikupiti novac od Uprave za indirektno oporezivanje BiH pod prijetnjom da će tužiti Federaciju. Je li mu to federalni premijer Novalić zavrnuo pipu i ima li to veze s formiranjem vlasti, procijenite sami. U svakom slučaju, primjećujemo da Srbi, kada zafali para, a njima ih nekako stalno fali, zaborave da se glasaju poput surih orlova i odjednom proguguću poput golubova i ptica prepelica.

Toliko su očajni da Milorad Dodik, ta voždovska gromada od političara, ta ljudina koja sebe vidi kao kamen temeljac neke buduće srpske države koja bi se prisajedinila sa Srbijom, jedino što uspijeva u svojim diplomatskim inicijativama jeste da kao predsjedavajući Predsjedništva BiH posjeti Mađarsku i Bjelorusiju. Dakle, svoje diktatorske srodnike iz “progresivnih” zemalja bivšeg Istočnog bloka. I sve to poradi par fotografija ne bi li se pokazalo da Mile vodi bogat život na međunarodnom planu. Da ima bliske, a važne prijatelje. Saveznike. A u stvarnosti, ni maglu im nije uspio prodati, iako je u manjem entitetu ne nedostaje.

Ali zato će mu maglu prodati, vjerovali ili ne, Vijetnamac imenom Mai Vu Minh, generalni direktor “Sapa Thale Group”, kako su se Srbi ponadali, jedne od vodećih investiciono-razvojnih korporacija u svijetu. Tragikomediju je razotkrio anonimni bloger pod imenom Triciklo. Mediji prenose da je vijetnamski “milijarder” navodno bio zainteresiran da ulaže i u Bosnu i Hercegovinu, pa je tako održao i nekoliko sastanaka s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom i predsjednicom entiteta RS Željkom Cvijanović. Što je najgore od svega, prvi RS-ovac i druga RS‑ovka su ga vodali da razgledava namjensku industriju po manjem entitetu. Duhoviti je bloger, služeći se tek tražilicom na Googleu, otkrio da je Vijetnamac običan prevarant. Kompanija ne postoji osim kao manja firma s prometom od nekoliko hiljada maraka, a na nespretno i amaterski urađenoj web-stranici samozatajnog milijardera iz Vijetnama nalaze se komično loše fotošopirane fotografije njegovih druženja s Putinom i Trumpom. Čudimo se samo da se nije uspio namontirati uz Ho Ši Mina.

Bjelosvjetski hohštapleri iz Sajgona namagarčili su Srbe. I to ne bilo kakve nego najveće, lično vožda i dovoždnjaka. To ne znači da su Srbi glupi i naivni, kako bi neko mogao pomisliti, to sigurno nisu. Očajni su. Privreda im je u kolapsu. Novca nema. RS se populacijski urušava. Ali to ih ne sprečava da zveckaju oružjem, rezervnim sastavima policije i žandarmerijama. O tome pišemo u ovom broju Stava, iscrpno, iz pera stručnjaka za sigurnost generala Fikreta Muslimovića. Nimalo benigne teze potkrijepljene činjenicama koje pokazuju da se RS, ustvari, aktivno priprema za sukob i rat. Eto koliko su očajni. Radije bi poveli u pogibiju i stradanje vlastiti narod nego da priznaju bankrot velikosrpske ideje i pristanu na kompromis i zajednički život. (Veliko)srpska posla. Glupi su tek ako misle da Bošnjaci to ne vide.

Slučaj vijetnamskog prevaranta pokazuje i koliko im je ustvari slabašna i propusna sigurnosna kultura, koliko je čitav njihov nastup i imitacija države ustvari blef očajnika. No, nije samo Dodikovim Srbima prodavana magla. U nesređenoj državi poput Bosne i Hercegovine ovo nije prvi put da se pojavljuju bjelosvjetski prevaranti koje se dočekuje raširenih ruku. Od 1996. godine bilo je toga na pretek. Špartali su Bosnom razni Arapi, Malezijci, Kinezi, Čečeni… razna “braća” i “prijatelji”, silni “biznismeni” i “investitori” koji su obećavali brda i doline, a na kraju je od svega ostao tek kamenčić u cipeli političarima koji su ih ugošćavali.

A ako govorimo o očaju, onda je onom srpskom vrlo blizak očaj u kojem se našao SDP BiH. Nakon što su odbili sudjelovati u vlasti na državnom i federalnom nivou, stranka im se doslovno raspada i umire u frakcionaškim borbama. Moglo bi ih spasiti tek da u Kantonu Sarajevo proglase radne akcije, infrastrukturnog tipa. Po zamisli Elmedina Dine Konakovića. I on također voli prodavati maglu, što ne bi malo i radio umjesto da po čitav dan fejsbuči i smišlja kako da ponajbolje udovolji Kojoviću i Forti. Masovne radne akcije jako su dobre za bildanje zajedništva. Koliko je samo dobrog proizašlo iz omladinskih radnih akcija u bivšoj Jugoslaviji. A tamo gdje je puno mladih, ima i ljubavi. Dakle, pogoduje se natalitetu. Primjerice, ideja probijanja novog tunela spasa, i to krampovima kroz Bjelašnicu, čini se sasvim logičnom i baš u duhu vladajuće kantonalne koalicije.

Da skrate put ka moru i uštede koju marku Autocestama Federacije BiH. SDP BiH kao sljednik Komunističke partije Jugoslavije ima legitimitet da to uradi. Zamislimo samo na trenutak oznojene Irfana Čengića i Damira Mašića kako u potkošuljama udarnički predvode finu gradsku mladež SDP-a, dok iz megafona odrješitim komandama i nadahnutim parolama ritam udara Sabina Ćudić. Otkud ona, pitate? Pa gospođa Ćudić je i ovog ljeta u odličnoj formi jer putuje na daleke destinacije, meditira, vježba, hrani se organski i ima puno lajkova na svom Instagramu, što joj je, vjerovatno, i duševna hrana. Fasada, ništa više. Iza nje čisti očaj i meditacija Ho Ši Min.

PROČITAJTE I...

Kako smo mogli saznati zahvaljujući djelovanju opozicione zastupnice u Skupštini Kantona Sarajevo Samre Ćosović-Hajdarević, takva propaganda kantonalnog režima te cenzura bilo kakve kritike plaća se ni manje ni više nego iz džepa građana ovog kantona!

Na 315 stranica knjige pukovnik Sead Jusić kroz opis vlastitog učešća u ratu, a posebno u danima bitke, zatim kroz izjave velikog broja preživjelih učesnika “Breze '94”, svjedočenja zarobljenih neprijateljskih vojnika, potom kroz zarobljenu pisanu građu, ali i dostupnu poslijeratnu objavljenu i neobjavljenu građu s obje strane fronta, donosi raznovrstan materijal od nemjerljivog značaja za razumijevanje toka i karaktera navedene bitke, te namjera daleko nadmoćnijeg napadača, ali i postignuća daleko hrabrijih i uspješnijih branilaca

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!