fbpx

Dobro došli u postnormalna vremena

Nesigurnost zbog pandemije virusa COVID-19 koju većina ljudi osjeća manje je medicinska, a više antropološka. Bojimo se promjene paradigme, velikih lomova koji se dešavaju i koji tek slijede. Bojimo se promjene jer smo u svom konformizmu navikli da ekonomija postojano raste, u stopama od tromih do dramatičnih, ali garantira pouzdano opće povećanje sigurnosti i blagostanja. Navikli smo da tržišta funkcioniraju, bez obzira na sve, da reguliraju cijene i jačaju pouzdanje u finansijske institucije

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Ako su platonisti odbacili ljudsko tijelo iz religioznih i metafizičkih motiva, nauka je to učinila iz ledeno gnoseoloških razloga. Ta gnoseološka zabrana osjećanja i prihvatanje isključivo univerzalnog i objektivnog razuma pretvorila je čovjeka u stvar. A stvari – one ne komuniciraju. Ernesto Sabato zaključuje da je zemlja u kojoj ljudi najviše koriste blagodati elektronske komunikacije ujedno i zemlja najveće usamljenosti ljudskih bića. Tijelo je bitan aparat čak i naše komunikacije. Gestikulacijom i facijalnim ekspresijama šaljemo poruke neprevodive u jezik. Tijelom stavljamo tačku na svaku izgovorenu rečenicu. Tijelu, tom važnom osloncu naše ličnosti, moderna su vremena oduzela sposobnost saznanja i njegovu iznimno veliku ulogu u komunikaciji. Ne velimo da su moderna vremena zanemarila tijelo. Upravo suprotno: ono je jedan od važnih stubova modernih vremena.

Međutim, naučno bavljenje tijelom svedeno je na mesarsko-anatomsku perspektivu. Pacijent više nije subjekt, već najčešće objekt nadzora u otuđenom svijetu čiste geometrije. S druge strane, humanističke nauke također su znatnu pažnju posvetile tijelu, ali to je češće bilo erotično, nego izgladnjelo tijelo. Stoga se autentična antropologija i metafizika u zapadnom svijetu mogla doseći samo kroz roman. Pojavljivanje zapadnog romana podudara se trenutkom promjene civilizacijske paradigme kada čovjek ostaje bez čvrstih oslonaca i temelja srednjovjekovlja i počinje koračati nesigurnim prostranstvima profanog svijeta u kojem su samoća i tjeskoba postale atributom tog novog, otuđenog čovjeka. Našavši se pod olujnim nebom metafizike, rastrgan između naučne “objektivizacije” njegovog subjekta, kapitalizma i industrijske revolucije, čovjek je počeo pisati romane.

U njima je propitivao samog sebe i vlastitu poziciju u svijetu u kojem je postojanje Boga dovedeno u pitanje. Stoga velika tema moderne književnosti nije pustolovina čovjeka koji se dao u osvajanje svijeta oko sebe. Velika tema moderne književnosti, od Servantesa do Tolstoja i Kafke, jeste pustolovina čovjeka koji istražuje ponore vlastite nutrine i njegova sićušna pozicija pred golemim zupčanicima historije. Dok se Tolstojevi junaci bore da sačuvaju uzvišene etičke ideale pred topovima što raznose ljudsko meso, Kafkin Gregor Samsa budi se jednog jutra u tijelu kukca, ali je njegova najveća briga da li će navakat stići na posao! Milan Kundera će u Umjetnosti romana ovu sliku uzeti kao simbol modernog romana i modernih vremena uopće.

S druge strane, velika tema književnosti nisu bile zarazne bolesti od kojih je, tvrde relevantna savremena istraživanja, umro veći broj ljudi nego u velikim ratovima. Španska gripa odnijela je višestruko veći broj života od Prvog svjetskog rata, najvećeg od svih ratova, kako su ga nazivali. Pa ipak, književni spomenik Prvom svjetskom ratu u jeziku je isklesao Jaroslav Hašek sa svojim dobrim vojnikom Švejkom. Španskoj gripi nije posvećen tako veliki roman o doživljajima dobrog bolesnika Švejka. Ne možemo se sjetiti da se u jednom romanu tretira španska gripa na način da epidemija ove bolesti čini tematski okvir romana, ili da motivira njegovu radnju. Ne tvrdimo da se ova pošast nije ni spomenula u književnosti prve polovine 20. stoljeća, ali da je o španskoj gripi napisano nešto u rangu Doživljaja dobrog vojnika Švejka – nije.

Istina, postoje romani u kojima su teme zaraznih bolesti tretirane. Vjerovatno je najglasovitiji takav roman Ljubav u doba kolere. Ali ko god je čitao taj roman, zna da je kolera tek usputno spomenuta u tom romanu. Štaviše, ona ima izrazito pozitivne konotacije jer omogućava Florentinu Arizi mir i osamljenost s Ferminom Dazom, osamljenost za kojom je žudio cijelog svog života. Drugi, manje glasovit, ali umjetnički uspjeliji roman u čijem je naslovu i temi zarazna bolest jeste Kuga Alberta Camusa. Ovo je, bez sumnje, najveći roman koji tretira teme od vitalnog značaja za našu trenutnu stvarnost. Roman je hronika epidemije kuge što je 40-ih godina 20. stoljeća “harala” gradom Oranom. U njemu su opisane sudbine onih koji se pokušavaju izboriti s bolešću i tjeskobom zatvorenog grada. Kami majstorski opisuje stanje duha u jednom takvom gradu, izobličena ljudska lica i naličja, borbu za goli život. Istinsko je čudo što ovaj roman nije “isplivao” kao nezaobilazni klasik moderne i da je ostao u sjeni drugih, manje uspjelih dijela.

Razlog tome mogla bi biti i činjenica da epidemije zaraznih bolesti, gledano iz ugla teorije recepcije, nisu smatrane velikom temom književnosti. Kamijeva Kuga čak je tumačena i kao alegorijski prikaz otpora nacističkoj Njemačkoj, čime se valjda htjelo dati na značaju ovom izvanrednom djelu. Zbog čega je to tako? Moglo bi se na ovo pitanje odgovoriti antropologijom. Moderna vremena nas su odvojila od čvrstih metafizičkih označitelja, ali je čovjek u njima ipak smrt doživljavao kao dio života. Metafizičku neumitnost smrti zamijenila je njena biološka nužnost. Srednjovjekovna paradigma kugu je tumačila kao Božiju kaznu, a moderna kao biološki fenomen, nužnu anomaliju na linearnom toku evolucije. U obama slučajevima, smrt od zaraze, i smrt sama, smatrana je prirodnom. Ne i danas, očito.

Dobro došli u postnormalna vremena, uskliknuo bi Ziauddin Sardar. “Ovo je vrijeme kada je oko nas malo toga čemu se može vjerovati ili u što se možemo pouzdati. Espritu del tiempo, duh našeg vremena karakteriziraju nesigurnost, brze promjene, preraspodjela moći, preokret i haotično ponašanje. Mi živimo u periodu ‘negdje između’, kada umiru stare dogme, a nove tek treba da se rode i vrlo malo stvari ima smisla. Naše doba je tranzicijsko, vrijeme kada više ne vjerujemo da se možemo vratiti u nešto što je prošlo i što nam je poznato, vrijeme kada se ne uzdamo više ni u jedan put ka željenoj, dostižnoj i održivoj budućnosti. Ovo je vrijeme kada se svaki izbor čini opasnim, kao da vodi u propast ili preko ruba ambisa. U naše vrijeme moguće je sanjati sve snove o veličanstvenoj budućnosti, ali skoro nemoguće povjerovati da smo kadri ili dovoljno predani da ostvarimo ijedan od tih snova. Živimo u stalnoj mijeni, izmučeni neodlučnošću: Šta je najbolje, koje je gore? Rizici su nas onesposobili i prestravljeni smo zbog izbora kojima smo naklonjeni ili na koje smo prinuđeni”, piše Sardar u knjizi O islamu, nauci i budućnosti.

Korona je na površinu izbacila naše zebnje o kojima piše Sardar. Nesigurnost zbog pandemije virusa COVID-19 koju većina ljudi osjeća manje je medicinska, a više antropološka. Bojimo se promjene paradigme, velikih lomova koji se dešavaju i koji tek slijede. Bojimo se promjene, jer smo u svom konformizmu navikli da ekonomija postojano raste, u stopama od tromih do dramatičnih, ali garantira pouzdano opće povećanje sigurnosti i blagostanja. Navikli smo da tržišta funkcioniraju, bez obzira na sve, da reguliraju cijene i jačaju pouzdanje u finansijske institucije. Navikli smo da političari, nikad dostojniji povjerenja, priznaju usvojene principe ponašanja i učinkovito donose zakone kojima uređuju poslove društva, makar ih sami zaobilazili. Navikli smo da medicina hita u pomoć kad smo suočeni s novim bolestima i opasnostima. Malo toga što smo smatrali normalnim trenutno funkcionira. I to nije toliki problem koliki je problem zebnja da još uvijek živimo naviknutu normalnost. Zapravo, zebnja da je “normalnost” korijen svih naših boljki.

PROČITAJTE I...

Presretanje i inspekcija broda nije isto što i zaustavljanje autobusa ili kamiona te je prilično precizno regulirano međunarodnim zakonima, konkretno Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS iz 1994. godine) i Konvencijom o suzbijanju nezakonitih djela nasilja protiv sigurnosti pomorske plovidbe (SUA konvencija). Član 110. UNCLOS-a navodi pod kojim je uvjetima dozvoljeno ukrcavanje na brod u međunarodnim vodama, a SUA konvencija s promjenama usvojenim 2005. godine dalje precizira te uvjete. Svi ti zakoni prekršeni su prilikom zaustavljanja i pretresa turskog trgovačkog broda “Roseline-A”

Često se objavljuju priče kako je nemoguće doći do doktora, kako se dugo čeka na testiranje i slično. Građani mogu biti i upravu, ali se zasigurno borba za bolje zdravstvo ne dobija tako što i sebe i druge izlažemo zarazi. Sigurno je da doktori neće moći pružati bolju uslugu ako mi prouzrokujemo veći broj zaraženih

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!