fbpx

Dobri ljudi u vremena zla (2): Ustaški logornik Muradbegović spasio Branka Ćopića od smrti

Nakon rata, Okružni sud u Bihaću osudio ga je na smrt vješanjem. To što je spasio Ćopića i druge uhapšene Srbe i što se samovoljno povukao iz vlasti nije mu pomoglo. Kazna je izvršena početkom ljeta 1947. godine

PIŠE: Jasmin Grošić

Bošnjaci Krajine spasili su od sigurne smrti brojne svoje komšije pravoslavne vjere u vrijeme njihovog progona od NDH vlasti tokom Drugog svjetskog rata. Obični građani, radnici, ulema, razni službenici, svi su uzeli učešća u spašavanju svojih komšija Srba, kolektivno i pojedinačno. Historiografija poznaje brojne Bošnjake koji su dali veoma velik doprinos u antifašističkoj borbi, a samim tim i doprinos u spašavanju srpskog stanovništva na ovim prostorima.

“Velika smetnja i usporavanje u sprovođenju zločinačkih ustaških planova bili su prvenstveno Nurija Pozderac, bivši poslanik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, Abdulah Ibrahimpašic, Sulejman Topić, Mahmut Zulić, Mustafa Dizdarević, Idriz Muratović, Muhamed Bajrić Odžinac, Munib Muranović i mnogi drugi Muslimani antifašisti i protivnici ustaške politike, kao što su, uz ostale, Osman Karabegović, Skender Kulenović, Hamdija Omanović, Huska Miljković, Avdo Ćuk, Rahmija Kadinić, braća Terzić, Ale Galić, Remzija Hercegovac, Mešo Ibrahimović, Esad Redžić, Meho Hadžibegić, Esad Midžić, Izudin Čaušević, Šemso Tabaković, Ahmet Šehović, Mahmut Ibrahimpašić, Hajro Kapetanović, Ferid Dedić, Mujo Delić, Sabit Daušević, Muharem Bajrić, Zaim Dizdarević, Šefket Maglajić, Idriz Ćejvan, Mustafa Dizdarević, Mahmut Zulić i drugi antifašisti, protivnici ustaške politike koja je od početka bila jasno usmjerena na fizičko i duhovno istrebljenje Srba, Jevreja i Roma. Pomenuti i mnogi drugi Muslimani pružili su otpor ustaškoj politici, spremni da se bore protiv okupatora i njegovih pomagača ustaša i četnika.”[i]

“Iako su ustaše svaki pokušaj zaštite progonjenih Srba unaprijed smatrali aktom protiv interesa njihove ‘Nezavisne Države Hrvatske’, i najstrašnijim kaznama zaprijetili svim Hrvatima i Muslimanima koji bi to učinili, ipak su mnogi pošteni i hrabri Muslimani i Hrvati, saznavši što ustaše smjeraju sa Srbima, pokušali koliko su znali, umjeli i mogli da im pomognu. Obavještavali su ih o teškim danima koji dolaze, o opasnostima koje im prijete, savjetovali im da se sklanjaju i kriju od ustaša, da ne dolaze u grad, kasabe i slično.”[ii] U prvim mjesecima rata mnogi Bošnjaci Krajine, spletom različitih okolnosti, našli su se u redovima domobrana i ustaša. Među njima, doduše, bio je i manji broj koji su nasjeli na ustašku propagandu. Većina, kako potvrđuju i brojni historičari, ostala je prisebna i razmišljala kako da pomognu Srbima koje je NDH nemilosrdno progonila. Kada je 20. juna 1941. godine objavljen ustaški proglas o protjerivanju svih Srba iz Bihaća i sela u krugu od 15 kilometara, Srbi u Ripču nisu smjeli izlaziti iz kuća, čak ni u kupovinu. Muslimanske su porodice tada nabavljale hranu i druge potrepštine i krišom im donosili.[iii]

LOGORNIK KOJI JE SPASIO BRANKA ĆOPIĆA

Spašavanju Srba u vrijeme ustaških progona doprinijeli su čak i oni koji su se našli u organima vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Jedan od njih bio je i Husein Muradbegović iz Gradačca, ustaški logornik za srezove Bosanski Novi i Bosanska Krupa. Muradbegović je upotrijebio svoj položaj da pomogne mnogim progonjenim Srbima.

Uoči pravoslavnog praznika Dubova 7. juna 1941. godine, na poziv ustaške vlasti, došli su u Bosansku Krupu kao sjedište kotara službenici Opštine Dobovo Aćim Rašeta i Rade Stupar, ali su odmah bili uhapšeni. Narednog dana, uvečer, u zatvor je došao ustaški natporučnik Enver Kapetanović s četvericom ustaša i odmah počeo šamarati uhapšenike. Potom su ustaše odvele Radu Stupara u susjednu sobu i njih tridesetak ga izgazili i pretukli. Tada su ustaše isjekli tabane zatvoreniku Atlagiću, iz kojih je tekla krv. Kasno u noć stigao je u zatvor ustaški logornik Husein Muradbegović i pustio Rašetu i Stupara iz zatvora, pa su se vratili u Dubovik.

Narednog mjeseca ustaše su u Hašanima uhapsile Branka Ćopića, književnika, i Ratka Novakovića, tehničara, i odveli ih u Bosansku Krupu u zatvor. Poslije nekoliko dana ustaški logornik Husein Muradbegović pustio ih je i dao im propusnice, pa su se vratili u Hašane i odmah pobjegli u šumu.[iv]

Nedugo nakon ovih zbivanja Muradbegović je premješten u Sarajevo za župskog školskog izvjestitelja, a nakon toga je, na vlastitu zamolbu, prebačen u Hrvatsko državno kazalište u Sarajevu, gdje je u to vrijeme intendant bio njegov stariji brat Ahmed, znameniti bosanskohercegovački književnik. Husein Muradbegović nije podržavao postupke koje su prevodile vlasti NDH, mada se nalazio na mjestu ustaškog logornika. Muradbegović je bio nadaren pjesnik pa je svoja osjećanja i tugu zbog ratnih stradanja često izražavao kroz poeziju. Tako je u svojoj pjesmi Molitva nebu napisao ove stihove:

O, ne vjerujem, ne vjerujem,

Da krv i patnja milijuna ljudi ikog usrećit može,

I da se toliko patiti i trpjet može!? Bože!

Da li iz krvi ljudske ljubav niknut može,

Molim Ti se, o, daj nam to, Bože,

Daj! [v]

Za Huseina Muradbegovića moglo bi se reći da je bio nesretan čovjek, rođen u nesretno vrijeme. Njegova nesreća bila je u tome što je, po ustaljenoj praksi većine Bošnjaka, prihvatao aktuelnu vlast, ma kakva ona bila, što je na kraju platio i svojim životom. Nakon rata, Okružni sud u Bihaću osudio ga je na smrt vješanjem. To što je spasio Ćopića i druge uhapšene Srbe i što se samovoljno povukao iz vlasti nije mu pomoglo. Kazna je izvršena početkom ljeta 1947. godine.

 MAJKA DEVLA SPAŠAVA OSAM ZIDARA

U vrijeme najdramatičnijih dana u Bosanskoj Krupi, krajem jula 1941. godine, osam zidara Srba iz sela Kršalja i Vedovice kod Bosanskog Novog gradili su kuću Dervišu Beširoviću u Bosanskoj Krupi. Ustaše su pustile zidare da dovrše kuću, a onda su odlučile da ih uhapse i pobiju. Posljednjeg dana rada ustaše su svih osam zidara odvele u Sokolski dom, gdje su bili zatvarani Srbi i komunisti određeni za strijeljanje. Devla, majka Derviša Beširevića, nagovorila je svog muža da kod ustaškog tabornika traži oslobođenje zidara. Kada i nakon nekoliko pokušaja zidari nisu bili oslobođeni, Devla je išla od jednog do drugog ustaškog funkcionera i uporno ih molila da ih ipak oslobode. Konačno je ustaški poručnik Himzo Hadžić pristao da ih pusti da za nekoliko sati dovrše kuću, a onda da odu iz Krupe. Budući da je odlazak iz grada u to vrijeme također bio rizičan i opasan, Devla se zajedno sa zidarima vratila kući. Tog su dana dovršili posao, a potom ih je sakrila u svoju pojatu, gdje su proveli jedanaest dana i jedanaest noći, da bi ih, kada su na straži bili Devlini rođaci, njen muž Mustafa sproveo krišom i uputio prema Vučijaku, među ustanike.[vi]

U jeku ustaškog terora u bosanskokrupskom srezu dešavali su se mnogi slučajevi spašavanja i pomaganja Srba. Tokom juna i jula 1941. godine vršena su česta hapšenja muškaraca koji su potom odvođeni u logore ili na stratišta. Jednog dana ustaše su iznenada ušle u selo Jasenicu kod Bosanske Krupe i počele da hvataju i odvode muškarce. U momentu dok je trajalo hvatanje mještanin Ahmet Eljazović nalazio se na svojoj njivi gdje je sušio sijeno. Prema njemu, bježeći od ustaša, trčao je njegov komšija Simo Kličković.

– Ajme, pomagaj, Amete, ako Boga znaš! – zavapio je. – Ako me nađu, glave mi nije!

– Brzo, lezi ovdje pa da te pokrijem sijenom! – dosjeti se Ahmet.

Simo posluša Ahmeta i leže, a Ahmet na njega poče slagati sijeno. Naslagao je čitav plast tako da niko nije mogao ni naslutili da se tu neko krije. Ubrzo dođoše ustaše i stadoše se raspitivati i tražiti Simu. Ahmet je bio u velikoj opasnosti, ali je nastojao da se ponaša i izgleda što prirodnije. Ustaše su bile van sebe, psovali su i prijetili, a potom otišli. Simo je kasnije pobjegao među ustanike. Kada su, nakon svega nekoliko mjeseci ustanici zauzeli Jasenicu, ubili su Bošnjake koji su ostali kod svojih kuća, a njihovu imovinu popljačkali. Kasnije su popalili i sve kuće. Među njima i kuću Ahmeta Eljazovića. Kada su se po oslobođenju Bosanske Krupe izbjeglice vratile u Jasenicu, zatekle su samo zgarišta i pustoš. Ahmet ode i zatraži od Sime da mu pomogne da smjesti porodicu. Kuća ili bilo kakav drugi objekt dobro bi mu došao, samo da se čeljad skloni, da nisu pod vedrim nebom na kiši i vjetru. Mislio je da će Simo znati da se mu se zahvali i oduži što mu je, ne tako davno, spasio život riskirajući da i on bude ubijen. Prevario se. Kada je Ahmet zamolio Simu da mu pomogne, on ga prezreno pogleda i reče mu da napusti njegovo imanje.[vii]

USTAŠE SU ZADAVILE DŽANANA JER JE SPAŠAVAO SRBE

U vrijeme masovnog hapšenja i odvođenja Srba, u ljeto 1941. godine, ustaše su, kako bi što lakše pohvatale Srbe, organizirale kuluk (obavezni rad) ili pokrštavanje, a zatim ih odvodili. Pozvali bi ih prvo na kuluk i puštali kućama kako ne bi posumnjali, onda bi samo jednog dana ustaše iznenada došle, opkolile kulučare i pohapsile ih. Mnogi od Srba koji su se odazvali pozivima na kuluk ili prelazak na katoličanstvo nikad se više nisu vratili svojoj kući. Bošnjaci, kada bi saznali da se njihovim pravoslavnim komšijama sprema kakvo zlo, upozoravali su ih i u granicama svojih mogućnosti pomagali. Mnogo primjera spašavanja komšija Srba bilo je u srezu Sanski Most u junu i julu 1941. godine.

“Znatan dio cestara, od kojih je većina bila naoružana vojničkim puškama, a ne lopatama, pomagala je ustašama da se njihov plan ostvari, odnosno, da se Srbi drže na okupu na kuluku. Međutim, neki od njih postupali su ljudski, pošteno, spašavajući kulučare. Cestar na Goričkom klancu na cesti Lušci-Palanka – Sanski Most bio je Džanan Ramić iz Gornjeg Kamengrada, koji se veoma lijepo ophodio prema kulučarima. Pojedincima je odobravao da ostanu kod kuća da obave prispjele poljske radove, osuđivao je postupke ustaša i Nijemaca prema srpskom stanovništvu govoreći da se to ne može zaboraviti i da to ne vodi ničemu dobrom. Kada je vidio da su ustaše uhapsile skoro sve Srbe koji su 28. jula u ponedjeljak došli u Sanski Most na pijacu, cestar Džanan Ramić je oko podne okupio sve kulučare i rekao im da idu kućama, ali da sutra ne dolaze na kuluk jer će on ići u grad. Zahvaljujući takvom postupku cestara Džanana Ramića, nijedan od kulučara u Goričkom klancu nije bio ubijen i dva dana kasnije svi su krenuli u ustanak. Zbog spašavanja kulučara, a kasnije i saradnje sa partizanima, ustaše su u proljeće 1942. godine zadavile Džanana Ramića u Staroj Rijeci.”[viii]

Na skoro identičan način Džananov rođak Selim Ramić, također cestar, spasio je 29. jula 1941. godine grupu Srba od pokolja ustaša. Selim ih je upozorio da se na taj dan sprema hapšenje Srba i rekao im da ne dolaze na kuluk.[ix]

U danima kada su ustaše redom hapsile Srbe, raniji gradonačelnik Džafer-beg Biščević sreo je Đuru Stanivukovića iz Jelašinovaca i savjetovao mu da ne dolazi u grad i da to prenese i ostalima, naročito muškarcima. Tako su mnogi Jelašinovčani izbjegli hapšenja i stradanja.[x]

Pred početak masovnog hapšenja Srba, u Duge Njive došao je Šaćir Bajramović iz Budimlić Japre i Đuri Milunoviću također savjetovao da ljudi ne idu u Budimlić Japru i Sanski Most, jer se “Srbima loše piše”. Kada su ustaše u ponedjeljak 28. jula redom hapsile Srbe koji su došli na sedmičnu pijacu u Sanski Most, Ibrahim Zukić spasio je dvojicu Jelašinovčana, Milu P. Stanića i Stojana Novakovića. Sakrio ih je u kući, sam otišao u čaršiju i kupio im ono što su i sami htjeli. Potom ih je krišom izveo iz mahale. Vraćajući se kući, Stanić i Novaković susreli su mnoge seljake na putu za Sanski Most, odvratili ih kazujući im za hapšenja koja ustaše vrše, tako da ih se dosta spasilo uz pomoć Ibrahima Zukića. I općinski bilježnik u Sanskom Mostu Muhamed Mujić tog je dana 28. jula rekao Dušanu i Ratku Iliću da odmah napuste grad i da to i drugima savjetuju. Iznad Muhića Mahale Dušan je sačekivao Dabrane, vraćao ih i tako, zahvaljujući tom upozorenju, mnoge seljake spasio ustaškog zlostavljanja i kame. Ramo Ramić, trgovac pod Kiskom, brat već znanog cestara Selima Ramića, svog sina je postavio na cestu da svraća Srbe u njegov dućan. Govorio im je da ne idu u grad jer će biti ubijeni, da kupe kod njega šta hoće i da se odmah vrate svojim kućama. Najveći broj seljaka poslušao je Ramin savjet, a oni koji to nisu učinili otišli su u Sanski Most, bili uhvaćeni, zatvoreni, mučeni i ubijeni.[xi]

HODŽA, TRGOVAC I ZEMLJORADNIK SPAŠAVAJU SRBE

“Kada su ustaše hapsili i ubijali po Sanskom Mostu, otjerali su i sve Srbe sa gradilišta nove škole, izuzev jednog radnika kojeg je na školskom tavanu uspio sakriti banjalučki komunista Smail Šobo, takođe zidar, koji je tom radniku pomogao da pobjegne iz Sanskog Mosta, i tako se spasi. Upravo kada su ustaše ubijali nedužne ljude u Vrhpolju i okolnim selima, 2. augusta u selo Podove došli su Husein Islamović, hodža, Šaćir Hasanbegović, trgovac, i Ćamil Hasanbegović, seljak, sva trojica iz susjednog sela Kamička, s druge strane rijeke Sane. Saznali su da je jedan ustaša – mladić iz Vrhpolja – opljačkao učitelja u Podovima i maltretirao ga. Našli su tog ustašu, oduzeli mu opljačkane stvari i vratili ih učitelju. Međutim, pred školom u Podovima zatekli su grupu ustaša koji su uhapsili desetak seljaka i usput ih tukli, spremajući se da ih tu, pred školom, ubiju. Hodža i dvojica Hasanbegovića, iako su i sami bili maltretirani što brane Srbe, ipak su uspjeli da nagovore ustaše da ih oslobode.”[xii]

U svim mjestima u kojima su se dešavali progoni Srba bilo je i slučajeva njihovog pomaganja i spašavanja. U julu i augustu 1941. godine započeo je progon pravoslavnog stanovništva na području Velike Kladuše od ustaša iz Zagreba pod komandom zapovjednika Nikole Vidakovića, a u zločinu su ih kasnije zamijenile ustaše iz Slunja, kojima je komandirao zločinac Viktor Baljak. U svom krvavom piru zločinci su pobili više od 4.000 Srba iz okoline Velike Kladuše, kao i iz mnogih srpskih sela s teritorija današnje Hrvatske. Žrtve su ubijane, uglavnom, u mjesnoj pravoslavnoj crkvi i na lokalitetu zvanom Mehino stanje. Među žrtvama je bio velik broj žena, staraca i djece. Iako su ustaše, pod prijetnjom smrću, zabranile svaku vrstu pomoći progonjenim Srbima, ipak se među Bošnjacima našlo i onih koji su pomagali svoje komšije.

“Treba reći, takođe, da je i ovde bilo lepih i humanih primera. Neke Srbe su spasili Muslimani. Tako je Branka Badrića spasio Rašid Sarajlić sakrivši ga od ustaša, a braću Boška i Nebojšu Trkulju spasio je Kasica Karajić.”[xiii]

Slučajevi spašavanja progonjenih Srba dešavali su se širom Krajine u vrijeme dok su činjeni masovni zločini. Mnogi preživjeli Srbi kazivali su poslije da su ostali živi zahvaljujući upravo pomoći koju su im pružali Bošnjaci.

Milka Božić, kći Vasilja i Dragojle iz Crnaje kod Cazina, svjedočila je o jednom takvom događaju početkom augusta 1941. godine. “Moj brat od strica, Simo, nije htjeo da bježi u šumu, nego je otišao u kuću nekog Muslimana u Platnici, mislim da se taj čovjek zvao Omer. Ovaj dobri komšija i prijatelj prihvatio je Simu, sakrio ga tih nekoliko dana i spasio mu život. Simo je kasnije poginuo kao borac NOP-a. Šta je bilo sa Omerom, ne znam. Eto, naprimjer, taj Omer je imao brata ustašu, a on je sklanjao naše ljude. Mitra i strica Mihajila su sakrivali neki ljudi iz Platnice, ali ne znam koja je to porodica činila, ali je u svakom slučaju to u ono vrijeme bio divan primjer komšijske solidarnosti i gest prijateljstva.”[xiv]

Tokom augusta 1941. godine srpsko stanovništvo progonjeno je u selima na području mikroregije Suha Međa. Radi se o pograničnom pojasu Republike Hrvatske i općina Bosanska Krupa, Bužim i Velika Kladuša. Vrhunac zločina desio se 22. augusta, kada su žandari i ustaše pod komandom žandarmerijskog zapovjednika Martina Pilingera izvršili pokolj u selima Stabandža, Zborište, Crvarevac, Čaglica, Varoška Rijeka, Mrazovac i Dobro Selo. Procjenjuje se da je tom prilikom ubijeno više od 700 ljudi. U vrijeme činjenja ovih zlodjela bilo je dosta Bošnjaka iz kojih je progovorila hrabrost i ljudskost i koji su spašavali svoje komšije iako su znali da bi zbog ovakvih postupaka mogli nastradati zajedno sa svojim familijama.

Na području Mrazovca kod Bužima zabilježeno je više takvih slučajeva. U želji da iz prve ruke saznamo šta se dešavalo na ovim prostorima tog nesretnog ljeta 1941. godine, ekipa Stava uputila se u susjedno selo Prokop, zaselak Sejdići, gdje živi jedan od najstarijih stanovnika Mrazovca. Began Bego Dizdarević, još poprilično dobrog zdravlja, dobro je zapamtio neke događaje iz Drugog svjetskog rata. Živi sam, a brigu o njemu vodi najstarija kćer Halima. Čitav život Bego je proveo radeći, najviše kao kiridžija s konjima, s kojima je obišao čitavu Krajinu i dobar dio Banije i Korduna. Susreo je veliki broj ljudi, učesnika rata, koji su se borili na različitim stranama, pomno saslušao njihova svjedočenja i dobro ih zapamtio. Danas ih rado prenosi drugima.

Prema njegovom kazivanju, zločin u Mrazovcu počinile su ustaše kojima je zapovijedao neki Ante iz Prnjavora. Među zločincima, nažalost, bilo je i nekih Bošnjaka. U nedjelu se istakao izvjesni Dekan Baltić. Kao ustaški poslušnik, činio je zločine i nad Bošnjacima. Krajem rata ubili su ga partizani. U vrijeme progona Srba u Mrazovcu 22. augusta, kako kazuje naš sagovornik Bego, samo njegov djed Juso spasio je sigurne smrti šezdesetak ljudi. Tog krvavog dana ustaše su došle u selo i počele hapsiti Srbe. Neke su ubijali odmah, a neke odvodili. S ustašama su išli i civili. Neki od njih zbog pljačke, a neki jer su ih ustaše na to bile prisilile. Među tim ljudima bio je i Juso Dizdarević.

“Mog su dida ustaše povele sa sobom kroz selo. Ja sam bio dijete i ostao sam s nanom”, počinje priču naš sagovornik Bego. “Kad su došli gore na Radoč, rekoše mu: ‘Hajde dolje ispod puta i premetni one svrtkove i konoplju. Vidi da nejma sakrivenih vlaha!’ Dolje je bilo nekoliko svrtkova, a oko njih zasađena konoplja. Did se spusti ispod puta, prođe kraj one konoplje, kad ono u jednom svrtku njih petnes, u drugom dvanes i tako ih je bilo na četiri mista. Bilo ih je ukupno pedeset-šezdeset. Oni se tako šćućurali i šute. Gledaju hoće li ih did otkriti. Did nešće reći za njih, vrati se i reče ustašama da dolje nejma ništa.”

Ispričavši ovu priču, naš sagovornik nastavlja kazivati o svom drugom rođaku i nekad prvom komšiji Mustafi Dizdareviću, koji je tog dana spasio jednu srpsku porodicu.

MUSTAFA JE ZAKLAO KOKOŠ I UMAZAO SE NJENOM KRVLJU

“Ja se toga malo sjećam, kad su Mustafu uzeli u ustaše i dali mu pušku i uniformu. Znam da je na kapi im’o slovo ‘U’ i sjajilo se nako ko da je od aluminija. Mustafa je bio siroče i imo je sestru Minu, koja je imala samo 16 godina. Došle su ustaše jednog dana i ufatili jednu snašu s dvi curice. To je bila žena Pavla Prgomelje, sestra Pave Kecmana. Zvali smo je Pavlićevica. Mustafa je često bio kod njih u kući i družio se s njihovim Bajicom. Puno puta je jeo kod njih. Dovedu ustaše Mustafu, a zamjenik komandanta Ante dade mu rasađenu kosu i reče: ‘Ti ćeš ove pobiti!’ Uzme on onu kosu i kaže: ‘Neću ovdje, odvešću ih tamo i pobiti!’ Mustafa ih povede kraj kuća i, kad se malo udalji, primijeti kod jedne kuće zatvorene kokoši. One nako zatvorene, dudaju, jer ne piju vode niti im se sipa.

On ufati onu jednu kokoš i stisnu joj vrat da ne kreči, a onda kad dođe sa onom ženom i djecom do šume, reče joj: ‘Znaš šta, Pavlićevica, ja te ne mogu ubiti, pa neka rade od mene šta hoće. Dosta sam ja tvoga kruha pojo!’ Uze on onda onu kokoš i prekla je kosom, a ona se poče koprcati i svega ga okrvavi. On još više se zamaže onom krvlju, a onda joj reče da ide s djecom prema Žirovcu i da ne staje dok ne stigne. Dade joj i onu zaklanu kokoš i reče: ‘Ponesi ovu kokoš pa nahrani djecu kad dođeš da ne budu gladna. Ako me kad neko bude teretio za ovo, nemoj dozvoliti da mi šta bude, nego ispričaj kako je bilo!’ Mustafa se vrati kod ustaša i reče da ih je sve poklo. Prošlo je jedno vrijeme i dođoše partizani. Jednog dana, ja sam ovdje (pokaza rukom na njivu) čuvao ovce i vidim sedmoricu vojnika kako dolaze s puškama. Među njima je bio i Ibro Dizdarević. Oni idu uzbrdo, a Mustafa otud ide s volovima. Vozio drva iz Bukvika. Kad dođoše, dvojica preskočiše preko puta, a trojica namah ispod puta zalegoše. Jedan na me viknu: ‘Goni, mali, te ovce gore!’ Kad se Mustafa približi, jedan povika: ‘Stoj, predaj se!’ Kaže on njima: ‘Ja sam vas vidio, i da sam šćeo bježati, pobjego bi vam!’ Ufate tako Mustafu i odvedoše.

Sutradan, dođe ovde Miladin Kecman, on je bio odbornik. Dođe kod dida Juse i reče mu: ‘Juso, čuo sam da je Mustafa Omerov oćeran i da su kod njega našli oružje i ustaško odijelo. Did reče: ‘Našli su!’ Veli on: ‘Njega će spasiti Pavlićevica! Je l’ živa Pavlićevica?’, upita did. ‘Živa je’, reče. Dadne njemu did duhana i reče: ‘Haj, Miladine, i javi Pavlićevici!’ Miladin ode i nađe je vamo neđe u Barnjači, u Žirovcu. Kaže joj: ‘Mustafa Omerov je ufaćen, onaj što je tebe i djecu spasio!’ Kad je čula, ona će namah krenuti i povesti djecu. Došla je u Mašinoviće i noćila, a ujutro rano poranila u Vrnograč. Mustafu su odvezli kolima na suđenje u Malu Kladušu. Došla je i Pavlićevica. Kad je došla, pitali su je odma kolko je Srba poklo Mustafa. Kaže ona: ‘Kad ga vidim živa, onda ću sve ispričati. Nju su uveli u sudnicu. Za stolom je sjedilo njih sedam. Na stolu tinta i pera. Uvedoše Mustafu, a on svezat i u noge i u ruke. Dvojica s puškama su sa strane, a jedan iza. On iscrpljen, vode ga, a oni lanci na nogama zveče i handuraju. Kad su ga uveli, snaša skoči prema njemu, zakači onaj sto i prosu svu onu tintu. Zagrli Mustafu pa zapomaga. Oni se čude i gledaju jedni druge. Kaže ona: ‘Danas ne žalim svoje glave. Ako ćete njega ubiti, onda ubijete mene i djecu.’ – ‘Ma hani, drugarice, čekaj, pustićemo ga!’ Veli ona: ‘Nama’ ga pustite!’ Oni ga odvezaše, a ona onda ispriča sve šta je bilo”, ispričao nam je naš sagovornik Bego Dizdarević.[xv]

Poslije suđenja, Mustafa Dizdarević otišao je u partizane, u čijim redovima se borio do kraja rata. Nije se vraćao kući jer se bojao da će ga ustaše ubiti što je spasio ovu porodicu.

Pored ovog, u Mrazovcu je zapamćeno još nekoliko slučajeva spašavanja Srba. Hašim Mustafić pronašao je živu djevojčicu Dragicu Stojisavljević, kćerku Ilije. Dijete je predao Muji Dizdareviću, koji se o njoj brinuo kao o svojoj djeci, sve dok se nakon rata nije javila rodbina ove djevojčice koja je preuzela brigu o njoj. Poznat je i slučaj mještanina Hasana Lelića, koji je spasio srpsku djevojčicu. Prema njegovom kazivanju, u vrijeme progona Srba sjekao je drva u šumi. U blizini je čuo zapomaganje jednog djeteta. Uzeo je pušku i požurio na mjesto odakle je dopirao glas. Kad je došao, zatekao je jednog ustašu kako s nožem u ruci ganja djevojčicu. Uz prijetnju oružjem, Hasan je oteo dijete od krvoloka, a potom ga odveo do mjesta gdje su se krili njegovi roditelji i ostali izbjegli Srbi.[xvi]

SRPSKE IZBJEGLICE SMJESTILI U MEKTEB

Historija bilježi još mnoge slučajeve bošnjačke solidarnosti prema njihovim komšijama pravoslavcima. U vrijeme Četvrte neprijateljske ofanzive, poznate i pod nazivom Operacija “Weiss”, koja je trajala od 20. januara do kraja marta 1943. godine, došlo je do egzodusa srpskog stanovništva iz Cazinske krajine, s Banije i Korduna, a zbog straha od ustaša i Nijemaca.

“Posle kratkotrajnog mirnog života, odbornici narodnih odbora pokreću stanovništvo ponovo u izbeglištvo, na sigurnija mesta i na nove slobodne teritorije. Većina tog naroda krenula je prema Grmeču, verujući da će tamo ponovo biti primljeni i zaštićeni. Treba istaći da je bilo dosta primera kad su komšije Muslimani predlagali ugroženim da kod njih ostave decu, obećavajući da će ih sakriti i sačuvati, u nekim slučajevima se to i ostvarilo, ali neka su deca otkrivena i poklana, a i domaćini stradali.”[xvii]

Stariji stanovnici bužimskog naselja Brigovi još se sjećaju hladne zime 1943. godine, kada je na putu ka Grmeču veća grupa srpskih izbjeglica, uglavnom žena, djece i staraca, stigla u ovo selo. Bili su jadni i iscrpljeni. Napolju hladno, a oni bez hrane i skloništa. Mještani Brigova sažalili su se na ove ljude te odlučili da ih nahrane i zaklone od zime. Prema kazivanju mještanina Hase Ćenanovića, rođenog 1934. godine, Brigovljani su izbjeglice smjestili u seoski mekteb. “U adže Hase Sijamhodžića bile su pred kućom sadivene dvi velke slame. Ljudi su unili dosta slame u mejtef i tako smjestili jedno vrijeme te ljude. Među njima je bilo starih i bolesnih. Znam kad je jedan njihov did umro. Odnili su ga gore na brdo i ukopali ispod puta, blizu Mustafića mezarluka. Oni su tu bili jedno vrijeme, a onda su otišli na Grmeč.”[xviii]

Primjera spašavanja Srba u Krajini bilo je na stotine, a samo su neki zapisani i ušli u literaturu. Ipak, tragova ima dovoljno koji potvrđuju da su Bošnjaci bili na strani pravde, čak i kad to nije bilo dobro za njih. Danas, iako o tome postoje brojni dokazi, još u redovima srpskog naroda ima onih koji stalno ponavljaju priče o Bošnjacima koji su htjeli uništiti Srbe. Zaboravljaju na to da je u Krajini, samo na lijevoj obali Une, u redovima partizana poginulo više od 1.000 Bošnjaka. Prije Drugog svjetskog rata, samo na području današnjeg Unsko‑sanskog kantona živjelo je približno 100.000 Bošnjaka, koji su u najvećoj mjeri podržavali narodnooslobodilački pokret. Da su se stvari desile onako kako tvrde pojedinci i da su Bošnjaci Krajine podržali ustaški pokret, postavlja se pitanje da li bi danas Srba uopće bilo na ovim prostorima.

[i] Dušan Miljković, Stradanja u Cazinskoj krajini i antifašistička borba (1941–1945), Beograd, 2011, str. 18. i 19.

[ii] Branko Bokan, Prvi krajiški NOP odred, Vojnoizdavački i novinski centar, Begrad, 1988, str. 72.

[iii] Isto, str. 74.

[iv] Isto, str. 49.

[v] Časopis Naslijeđe, godina IV, br. 31, Orašje, jesen 2018, str. 1-6.

[vi] Nail Redžić, “Majka Devla i osam zidara”, U: Podgrmeč u NOB, knjiga 1, Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1972, str. 335-339.

[vii] Prema kazivanju Hamide Alijagić iz Potkrša kod Jasenice, kćeri Ahmeta Eljazovića, 21. jula 2019. godine.

[viii] Branko Bokan, Prvi krajiški NOP odred, Vojnoizdavački i novinski centar, Begrad, 1988, str. 53.

[ix] Isto, str. 53. i 54.

[x] Isto, str.73.

[xi] Isto, str. 73. i 74.

[xii] Isto, str.74.

[xiii] Dušan Miljković, Stradanja u Cazinskoj krajini i antifašistička borba (1941–1945), Beograd, 2011, str.72.

[xiv] Isto, str. 77.

[xv] Prema iskazu Begana Dizdarevića iz Prokopa kod Bužima, 2. februara 2020. godine.

[xvi] Prema iskazu Hasana Lelića, Bućevci kod Bužima, februar 1994. godine.

[xvii] Dušan Miljković, Stradanja u Cazinskoj krajini i antifašistička borba (1941–1945), Beograd, 2011, str. 233.

[xviii] Prema iskazu Hase Ćenanovića iz D. Brigova kod Bužima. 18. maja 2017. godine.

PROČITAJTE I...

“Ase leži Stojan Utolović na svojoj zemlji na plemenitoj, se postavi Ostoja, brat jegov.” Volio je Stojan Utolović viteške turnire. Ta iz kojeg bi drugačijeg razloga brat njegov Ostoja dao da se od svih ostalih lijepih i Božijem robu milih stvari od kojih breči ovaj svijet u lice vječite bratove kuće ukleše i konj, na njemu jahač i koplje mu u ruci, doli radi silne Stojanove ljubavi prema mejdanu i viteškom odmjeravanju vještina

Katar ne samo da nije zabrinut već također podržava ovu organizaciju. U Kuvajtu je “Muslimansko bratstvo” zastupljeno u parlamentu, a u Jordanu i Maroku političke organizacije inspirirane učenjem i idejama “Muslimanskog bratstva” neometano djeluju u parlamentarnom životu ovih zemalja. Pripadnici “Muslimanskog bratstva” nemaju odlučujući utjecaj u ovim monarhističkim sistemima, ali su sistemi pomenutih zemalja daleko inkluzivniji i dopuštaju prostor djelovanja čak i islamističkim političkim organizacijama u parlamentarnom i političkom životu, iako su, kao i drugi politički protagonisti, subordinirani volji monarha tih zemalja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • vlahomlat 17.03.2020.

    Da li znate u ulozi Branka Copica u genocidu nad Bosnjacima 1941? Procitajte malo o tome. Ostala su zapisana svjedocanstva. Zasto Branko nije spasio Bosnjacke civile u Velikom Dubovniku? Bolje bi bilo da nije spasavao Copica.

    Odgovori
    • Zdenka 18.03.2020.

      Uglavnom da se pise kako su Srbi nevinasca bili…ma di bi oni iti jednom covjeku dlaku s glave skinulu. Samo ako moraju da se svete. A vidimo po svemu sto se pise i govori da su morali da osvecuju, kako ‘cetnik Bokan voli reci, poklanu nejac.

      Odgovori
      • vlahomlat 18.03.2020.

        Slazem se da na ovome portalu cesto pisu srboljubne clanke i promovisu genocidni svetosavski terorizam. Ja sam Bosnjak i ponosam sa na svoje pretke ustase. Da nije bilo Jure i Bobana i Crne Legije vjerovatno niti jedan musliman u Bosni ne bi prezivio drugi svjetski rat.

        Odgovori
  • Zdenka 18.03.2020.

    Tako plemenit narod, od pak stradao da onih koje su spasili. Ili je Foca izmisljena?

    Odgovori
    • Ronin 18.03.2020.

      Sve mirotvorci i majke Tereze bili a desetine hiljada Srba golorukih na prevaru prvo sposobnih muskaraca a potom i zena djece i taraca pobijeno najcesce poklano u prvim mjesecimatkz.NDH..i to na svim prostorima..Naravno da je bilo ljudskih postupaka pojedinaca na svim stranama (i medju njemackim oficirima je bilo primjera spasavanja jevreja) ali masovnih zlocina i ucesca u njima od strane komsija muslimana i hrvata bilo je neuporedivo vise i organizovano da se ovi suprotni primjeri i navode kao svjetli i rjetki..ostalo je stav odmazde i osvete nazalost.

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!