Dobri komandir Nizandža

Sjećanje na Ismeta Nizandžića, “zlatnog ljiljana” 505. brigade Armije RBiH: “Kaže: 'Majko, čuvaj se, Bog ti dao.' Rekoh: 'Čuvaj se i ti, sine.' Kaže: 'Čuvat ću se, ali čuvaj se i ti.' I otišao je na liniju. Isti dan predvečer je i poginuo. Uvijek je govorio bratu Hamdiji, koji je imao troje djece: 'Ako bi od nas dvojice neko trebao poginuti, bolje bi bilo da to budem ja, da tvoja djeca ne ostaju sirota.' A volio je Hamdijinu djecu k'o niko. I poginu, bogami”

Fotografije: Agan SKENDEROVIĆ

U nadređenom položaju svaki čovjek najbolje pokazuje svoju pravu narav. U ratu pogotovo, jer rat je vanredno stanje u kojem je najteže sačuvati mjeru, kako u riječima, tako i u djelu. U tom uzavrelom kotlu nemilih dešavanja skoro svaki borac, starješina pogotovo, istakne se nekom dominirajućom karakternom crtom, pozitivnom ili negativnom. Crtom po kojoj ostane trajno upamćen među svojim saborcima i starješinama, među prijateljima i poznanicima.

Jedan od onih koji je ostao prepoznatljiv po svom lijepom držanju i ponašanju, i kao borac i kao starješina, bio je i Ismet Nizandžić. Nizandža, kako su ga odmilja zvali njegovi saborci, slovio je za starješinu nevjerovatne staloženosti i kao neko ko se stoički nosio sa svakojakim ratnim izazovima. U skoro svim situacijama preuzete zadatke sa svojim saborcima u potpunosti je izvršavao. Ratne kolege, podređeni i nadređeni saborci opisuju ga kao jednog od najsmirenijih komandira vodova. Sa svojim saborcima Nizandža je prošao trnovit ratni put od početka rata pa sve do momenta pogibije. Vlastitim ponašanjem, koje se posebno manifestiralo kroz dobre međuljudske odnose, vrlo brzo zadobio je poštovanje i nametnuo se kao pravi autoritet. Omiljen među svojim saborcima, Nizandža je sudjelovao u mnogim značajnim akcijama koje su vođene do trenutka njegove pogibije. Posebno se istakao u neprijateljskim kontranapadima poslije akcije “Munja ’93”, nakon čega je i postavljen za komandira voda.

Ismet Nizandžić (sin Mehmedov) rođen je 3. januara 1971. godine u mjestu Brigovi (općina Bužim). Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u Republici Hrvatskoj. Bio je ljevak i potpisivao se kao Nizo. Nije bio oženjen. Od početka agresije na Bosnu i Hercegovinu uključuje se u redove Teritorijalne odbrane. Pohvaljivan je od komandanta bataljona. U Nastavno-regrutnom centru Koprivna kod Cazina završio je kurs za komandira voda. Poginuo je 14. jula 1994. godine na lokalitetu Trojinca, u širem rejonu Golubovića (Velika Kladuša). Posthumno mu je dodijeljeno najviše ratno priznanje, značka “Zlatni ljiljan” 14. augusta 1994. godine, te je proizveden u čin čelnika 29. decembra 1995. godine. U trenutku pogibije bio je komandir drugog voda u trećoj četi Jurišnog bataljona.

  

DOLAZAK IZ JNA I STUPANJE U REDOVE TO

Nedugo nakon završene Srednje građevinske škole u Zagrebu, Ismet Nizandžić otišao je na odsluženje vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), iz koje se vratio uz pomoć brata Hamdije. “Ismet je vojni rok služio u Nišu. Kako je već 1991. godine bio krenuo rat u Sloveniji i Hrvatskoj, Ismet je, kao i većina ostalih regruta, bio upućen na hrvatsko ratište. Kad se vratio u Niš, stupio je sa mnom u kontakt, tako da smo rahmetli Hasan Duraković i ja odmah otišli da ga izvučemo iz JNA, koja je svoje resurse počela stavljati u službu velikosrpske politike. To je bio klasični bijeg iz JNA. Na putu prema Bužimu imali smo problema i bili smo uhapšeni od četničke patrole na potezu između Dervente i Prnjavora. Tu je bio miniran neki most pa su sumnjali da smo nas trojica to uradili. Nakon nekog vremena su nas pustili, tako da smo živi i zdravi došli kući. U Bužim smo stigli 7. septembra 1991. godine, na dan kad je u Bosanskoj Otoci uhapšen Milan Martić. U redove Teritorijalne odbrane Ismet se uključio nakon napada na Bosansku Krupu. I onda su krenule one straže, pa formiranje odreda i brigade, kada je postao aktivan pripadnik TO i 505. brigade Armije RBiH. Iako je nezahvalno govoriti o rođenom bratu, mogu samo kazati da je Ismet bio čovjek od riječi. Ono što bi rekao, to bi bilo tako. Nije bio prevrtljiv i nije se nikad povlačio koliko god da je bila napeta situacija u kojoj bi se zadesio. Baš je bio tvrda obraza, ‘obrazli’ insan”, svjedoči Hamdija Nizandžić.

Ismet Mustafić bio je komandir prvog odjeljenja u Nizandžinom vodu. “Ismet se vrlo rano uključio u redove Teritorijalne odbrane. U početku, dok je na čelu brigovskog voda bio Sejad Sijamhodžić, Nizandža je bio komandir odjeljenja. Nakon što je Sejad prebačen za bezbjednjaka u treći bataljon, Nizandža je preuzeo brigovski vod. To je moglo biti početkom 1993. godine. Ja sam u početku bio u ‘Hamzama’, a njegovom vodu sam se pridružio u novembru 1992. godine. Nismo sudjelovali u samoj akciji ‘Munja ’93’, ali smo odmah nakon izvedene akcije raspoređeni da držimo liniju. I danima smo bili sudionici žestokih borbi u kojima su neprijateljske jedinice nastojale povratiti izgubljene položaje. Nizandža je bio vrlo fin čovjek i neizmjerno hrabar. Meni je ta njegova hrabrost pomalo i smetala jer on nije znao reći nikom od nadređenih da se neki zadatak ne može izvesti”, prisjeća se Mustafić.

  

OBRAZLI INSAN, ODGOVORAN STARJEŠINA

U dva navrata Ismetov komandir čete bio je Safet Ljubijankić, prvi put u drugom bataljonu, a drugi put nakon što je oformljen jurišni bataljon. Zajedno su sudjelovali u velikom broju bitaka sve do Safetovog ranjavanja 30. juna 1994. godine na Brkića Koplju. “Još dok smo bili u Drugom bataljonu, Ismetov vod je držao liniju u Todorovu. Prva naša zajednička aktivnost u Jurišnom bataljonu je bila na Grabežu, gdje je naša četa boravila najduže, od samog početka ‘Februarske ofanzive’ pa sve do proljeća. Tu smo vodili ofanzivna dejstva s ostalim specijalnim jedinicama, dok su pripadnici prve i druge čete Jurišnog bataljona ostali da drže liniju na velikokladuškom ratištu. Mogu kazati da sam bio počašćen što sam imao saradnika kakav je bio Ismet Nizandžić. Pored njega, komandiri u mojoj četi još su bila i dvojica rahmetlija: Hari Šahinović i Sejko Pehlić. Tri vrhunska komandira koja su, nažalost, poginula, što najbolje govori o njihovom angažmanu i doprinosu. Nije ni čudo što je naša četa gotovo uvijek prva stizala na odredište i odrađivala posao. S Nizandžom i Sejkom sam noćima išao u izviđanje, kad smo pripremali uspješno izvedenu akciju oslobađanja Golubovića i Tabakovića. Nizandža je bio vrlo odgovoran starješina, što je uveliko olakšavalo i moje obaveze. Znao sam, gdje god da ga pošaljem na neki zadatak, taj će zadatak biti izvršen. Imao sam u njega puno povjerenje i osjećao sam se isto kao da sam ja otišao da nešto obavim. Za razliku od Harija ili Sejke, Nizandža je bio dosta povučena osoba. Onda su on i njegovi saborci iz tog brigovskog voda bili dosta vjerski orijentirani. Malo koji vakat da su oni preskočili na liniji. Nizandža je bio prilično ‘zatvorena’ osoba i kod njega bi riječ bila k’o dukat. Ne bi on nikad puno pričao, ali kad bi pričao, sve je bilo s nekim smislom. Imao je osjećaj za rad s ljudima, što ga je, pored iskazane hrabrosti, u najvećoj mjeri i preporučilo na poziciju komandira voda”, kaže Ljubijankić.

Asim Handanović je od momenta formiranja Jurišnog bataljona bio u sastavu Ismetovog voda. Kako kaže, zajedno su prošli puno toga. “Naš vod je uglavnom bio sastavljen od boraca iz naselja Brigovi. S komandirom Nizandžom smo prošli skoro sva važnija ratišta. Sudjelovali smo u velikom broju akcija u vrijeme ‘prve autonomije’, zatim u ‘Februarskoj ofanzivi’ na Grmuško-srbljanskom platou 1994. godine. Ismet je bio mlađi od mene tri godine. Bio je izuzetno fin momak kojeg smo cijenili i poštovali. Nije on volio puno trošiti riječi. Ali po pitanju ‘autonomije’ nije imao dilemu. Tu je bio posebno kivan i na neke od članova porodice koji su odabrali pogrešnu stranu i pobjegli na teritorij tzv. Autonomne pokrajine Zapadna Bosna. I njih je često spominjao i nije nikako mogao prežaliti njihovu izdaju. Uglavnom, gdje god smo bili na zadatku, uspješno smo odrađivali svoj dio posla. Prije pogibije Ismet ni jednom nije bio ranjen. Teško je ranjen u akciji u kojoj smo uzimali Trojinac kod Čaglice. U toj akciji nas je bilo 7-8 ranjenih. Zarobili smo oko 70 neprijateljskih vojnika, tzv. ‘vrnogračkih štakora’. Bila je to žestoka borba. Ismet je pogođen u rame i nije bilo izlazne rane. U Cazinu su mu, pružajući prvu pomoć, probušili ranu na tijelu iz koje je isteklo oko 2 litre krvi. Potom je upućen na operaciju u bihaćku bolnicu. S njim u vozilu je išao i ranjeni saborac Nedžad Šahinović, koji je preživio. Dok je Nedžad sve vrijeme preležao do bolnice, jer je izgledao kao teže ranjen, Ismet je u sjedećem položaju došao do bolnice. U bolnici se zatekla Ismetova tetka Šaha, kojoj je govorio da će sve biti u redu. Međutim, kad su ga doktori ‘otvorili’, vidjeli su da mu je metak prekinuo srčanu venu. Tako da se, nažalost, nije uspio izvući”, priča Handanović.

 

 RASTANAK S MAJKOM

Kao komandir jedinice za specijalne namjene “Gazija”, a kasnije i kao komandant Jurišnog bataljona i bataljona za specijalne namjene “Hamza”, Agan Elkasović imao je priliku da upozna sve komandire vodova i četa u 505. brigadi Armije RBiH. Elkasović ističe da je posebnu saradnju imao s komandirima jurišnih jedinica jer su zajedno pripremali i izvodili ofanzivna i interventna borbena dejstva. “Sjećam se da su svi oni imali niz zajedničkih karakteristika poput hrabrosti, odlučnosti, sposobnosti dobrog rukovođenja i slično, što su bili osnovni preduvjeti da bi bili postavljeni za komandire, od odjeljenja i voda do čete i bataljona. Svaki od njih imao je i neke posebne, urođene osobine koje su ga krasile. Ismet Nizandžić bio je jedan od onih koji su se izdvajali. Hrabar, odlučan i odgovoran, kao i mnogi drugi, ovaj divni mladić imao je doista specifičnu narav jer se isticao po svojoj smirenosti. Mogu slobodno reći da mu u toj smirenosti nije bilo ravnog u brigadi. Kao da se Ismet držao one narodne mudrosti Manje priče, više rada. Kad bismo izviđali i vršili pripreme za borbena dejstva, pažljivo bi gledao i primjećivao svaki detalj. Na prijemu zadataka nije puno komentirao, ali je zato pažljivo slušao komandanta Izeta Nanića. Prilikom izvođenja borbenih dejstava nije puno koristio uređaj (motorolu). Obično bi to bilo samo zadnje javljanje u kojem bi kazao kako je posao uspješno završen”, navodi Elkasović, dodajući da se često s interventnom jedinicom “Gazija” nalazio na isturenom komandnom mjestu (IKM) i imao priliku putem veze pratiti sve učesnike neke akcije. “U toku akcije svi bi se komandiri javljali i imali neke zahtjeve, jedino Ismet nije. Ismeta bi obično morao zvati dežurni oficir s pitanjem: ‘Kakvo je stanje kod tebe, Nizandža?’, na što bi on obično odgovarao: ‘Sve je pod kontrolom.’ Nikad ga nisam čuo da paniči ili da kuka. Njegova smirenost u teškim trenucima ulijevala je hrabrost i ostalim pripadnicima naše brigade. Poslije svake žestoke borbe obično smo imali koordinaciju na kojoj smo analizirali borbena dejstva iz proteklog dana. Ismet bi uvijek u svom izlaganju bio kratak i jasan. Govorio bi: ‘Bilo je žestoko, ali nije bilo panike.’ Znali smo se često i našaliti na njegov račun da će potrošiti najmanje struje jer nikad nije ispraznio bateriju na radiouređaju. Po mom uvjerenju, Nizandža je posjedovao sve ljudske, moralne i junačke kvalitete, ali unatoč svim vrlinama, posebno će ostati upamćen kao jedan od najstaloženijih komandira vodova u 505. brigadi”, naglašava Elkasović.

Pomoćnik komandanta 505. brigade ARBiH Zijad Nanić, prisjećajući se komandira Nizandže, kaže da Ismeta nije poznavao sve dok nije formiran Jurišni bataljon: “On je tad već bio komandir voda, koji je bio dobro poznat kao Nizandžin vod. Taj vod bio je u četi kojom je komandovao Safet Ljubijankić, a uglavnom su ga popunjavali Brigovljani. Kasnije ću se uvjeriti da je bilo riječ o jednom sjajnom momku, poštenom i hrabrom. Njegov karakter posebno se ogledao u toj smirenosti i staloženosti. Sjećam se situacije kad sam jednom bio na IKM-u, a on je u to vrijeme sa svojim vodom držao Urge i Bajramoviće kod Pećigrada. To je bila žešća autonomaška ofanziva. I kukaju neke starješine, jedan komandant bataljona u panici govori kako sve izgori, kako pade linija. Ja sam stupio u direktnu komunikaciju s Nizandžom, koji je, za razliku od ostalih, u jeku te akcije djelovao mirno i staloženo. A šifra našeg IKM-a bila je ‘Galeb’. I kaže on meni: ‘Galebe, ne sikiraj se ništa, razvalili smo ih k’o zvečku. Sad ću jednog izvući koji je završio svoje ratovanje.’”

Moralista Husein Kovačević potvrđuje riječi svojih prethodnika tvrdeći da je rahmetli Nizandža bio čovjek vrhunske hrabrosti, izuzetno tih i miran. “Ismeta se dobro sjećam jer se on intenzivno družio s mojim rahmetli bratom Hasanom. On je bio prilično stidljiva osoba. Zbog toga i ne čudi što su ga njegovi saborci toliko voljeli i što je posjedovao takav autoritet”, dodaje Kovačević.

Ismetova majka Selima danas ima 81 godinu i dobro se drži. Kako kaže, puno je tereta prevalila preko leđa. Išla je kopati i žnjeti svijetu samo da bi mogla iškolovati svoje petero djece. Sa sjetom priča o posljednjem rastanku sa svojim sinom Ismetom. “Sve i jedan k’o da ima predosjećaj da će poginuti. Ono jutro kad je trebao krenuti, spremio se, pa se tri puta nešto vraća, ode na sprat, pa se opet vrati. Pitam ga ja šta traži, a on mi govori: ‘Ništa, majko, onako ja.’ A vidim ja da se nekako promijenio i da se čudno ponaša. I onda je krenuo. Prešao cestu pa se vratio nazad u dvorište i zagrlio me. Kaže: ‘Majko, čuvaj se, Bog ti dao.’ Rekoh: ‘Čuvaj se i ti, sine.’ Kaže: ‘Čuvat ću se, ali čuvaj se i ti.’ I otišao je na liniju. Isti dan predvečer je i poginuo. Uvijek je govorio bratu Hamdiji, koji je imao troje djece: ‘Ako bi od nas dvojice neko trebao poginuti, bolje bi bilo da to budem ja, da tvoja djeca ne ostaju sirota.’ A volio je Hamdijinu djecu k’o niko. I poginu, bogami. Šta ćeš, Allah Dragi koga uzme, nema ‘rašta’. Isplače se insan i nema druge, živjeti se mora”, kazuje majka Selima.

PROČITAJTE I...

“Sevdalinka je, nesumnjivo, nastala pod utjecajem kur'anskih mekama, koje su na tlo Bosne i Hercegovine donijele Osmanlije. Ti su mekami u Bosni i Hercegovini doživjeli određene transformacije, pa ih vidimo suženijim i od turskih, a naročito od arapskih. Zato možemo i reći da danas postoji autentičan bosanski mekam na kojem se bazira kako sevdalinka, kao svjetovna forma, tako i islamska sakralna muzika, uključujući i ezan”

Hadž se ponekad poklapa s vrelim ljetnim mjesecima, što bi u budućnosti moglo biti opasno za hodočasnike koji većinu vremena na hodočašću provode napolju, navodi se u istraživanju objavljenom u Geophysical Review Lettersu.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!