Do sretnog društva ne dolazi se negiranjem nacionalnih specifičnosti

U protekle dvije decenije, uz sve opstrukcije na koje su nailazili, i bez obzira na to što ne postoje bošnjačke državne nacionalne institucije (čije je osnivanje onemogućeno samom ustavnom organizacijom Bosne i Hercegovine), Bošnjaci su iznjedrili barem dvije generacije istraživača, naučnika, autora, književnika, publicista koji neumorno rade veliki posao.

Piše: Elvir RESIĆ

Ovogodišnje obilježavanje Dana Bošnjaka, odnosno dana kada je u Sarajevu održan Bošnjački sabor, na kojem je jednom narodu vraćeno njegovo silom oduzeto historijsko ime, za Bosnu i Hercegovinu, za Bošnjake i sve civilizirane ljude unutar i izvan Bosne i Hercegovine prvorazredni je civilizacijski i kulturološki događaj.

Pored niza prigodnih događaja posvećenih ovom danu, 28. septembru, a koji su bili organizirani ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Sandžaku, Hrvatskoj i drugdje gdje Bošnjaci žive, u sarajevskoj Vijećnici održana je centralna svečanost u organizaciji Bošnjačke zajednice kulture “Preporod”. Sam događaj, kojem su prisustvovali najviši bosanskohercegovački državni zvaničnici, vjerski poglavari i kulturni stvaraoci, gradonačelnici i općinski načelnici, politički i kulturni predstavnici Bošnjaka iz Hrvatske, Sandžaka, Makedonije, Kosova, te brojni gosti iz prijateljskih zemalja, potvrdio je jednu golemu historijsku činjenicu – da je proces revitalizacije bošnjačkog nacionalnog identiteta naprosto nezaustavljiv.

U opkoljenom Sarajevu 1993, te za Bošnjake možda najteže godine u hiljadugodišnjoj historiji njihovog postojanja, tadašnji bošnjački politički prvaci, naučnici i umjetnici započeli su teški i mukotrpni posao ispravljanja velike nepravde koju je ovaj narod trpio tokom najmanje jednog stoljeća. Trebalo je tada hrabrosti, vizionarstva, političke mudrosti i odlučnosti da se pokrene proces za koji se nije moglo sa sigurnošću znati kako će se razvijati. Iako su u vremenu kada goloruki narod brani i sebe i svoju državu od dvije oružane agresije bošnjački prvaci promišljali i djelovali vizionarski, teško da su mogli predvidjeti kako će se snažno i koliko brzo odvijati reafirmacija bošnjačkog nacionalnog identiteta, i u samom imenu i u njegovoj suštini.

Bez obzira na sve, vraćanje historijskog imena i čuvanje nacionalnog bića u trenucima nezapamćene borbe za biološki opstanak značilo je da se Bošnjaci, osim s vjerom, izvorno i prirodno identificiraju i sa svojom zemljom Bosnom. Bila je to snažna poruka samim Bošnjacima, ali i onima koji na Bosnu kidišu. Upravo zato, srpske i hrvatske političke i kulturne elite (ne bez izuzetaka, naravno) svih ovih dvadeset i šest godina uporno nastoje osporiti bošnjački nacionalni identitet, služeći se svim i svačim, od izvrtanja naučnih postulata do kršenja ljudskih prava i sloboda. Čak i neke političke snage unutar bošnjačkog naroda, koje sebe vole zvati probosanskim ili građanskim, te poneki javni djelatnici koji sebe nazivaju intelektualcima, bošnjačko biće pokušavaju dovesti u pitanje. Ipak, sve su prilike da im je posao uzaludan.

U protekle dvije decenije, uz sve opstrukcije na koje su nailazili, i bez obzira na to što ne postoje bošnjačke državne nacionalne institucije (čije je osnivanje onemogućeno samom ustavnom organizacijom Bosne i Hercegovine), Bošnjaci su iznjedrili barem dvije generacije istraživača, naučnika, autora, književnika, publicista koji neumorno rade veliki posao. Uspjeli su pokrenuti (a neke od njih i zaokružiti) velike projekte poput edicije bošnjačke književnosti, rječnika bosanskoga jezika, pravopisa, historijskih čitanki, historijskih romana i drugih djela važnih za razumijevanje vlastitog postojanja.

A naučna i kulturna djelatnost u Bošnjaka tek se zahuktava, pa se uskoro mogu očekivati novi kapitalni projekti kao što su enciklopedije i historije književnosti, izrada različitih leksikona, videoprodukcija, digitalizacija kulturne baštine, prevođenje školske lektire sa svjetskih jezika na bosanski jezik i obratno, te mnogi drugi. Stasale su generacije koje nisu zatrovane falsifikatima historije i koje slobodno i odvažno promišljaju o vremenu u kojem žive i o prostoru na kojem se nalaze. Povezani su s cijelim svijetom, vidici su im otvoreni, istina dostupna, a u laž ne vjeruju. Rezultati popisa stanovništva od prije šest godina najbolji su primjer kako je bošnjačka pamet daleko dublja nego što su neki priželjkivali da će biti kada su pokretali silne kampanje protiv bošnjačkog imena i nacionalnog bića.

Da će zajedno s razvijanjem bošnjačke misli jačati i Bosna i Hercegovina, i to ona multietnička i evropska, nagovijestili su u Vijećnici i najviši državni dužnosnici, više puta naglašavajući viziju Bosne kao zemlje različitih, a slobodnih ljudi, koji, svako sa svojim identitetom, žive zajedno. A takve poruke odraz su i nacionalne zrelosti.

Nažalost, u jednom dijelu domaće društvene javnosti, i u nekim politikama, još prevladava neznanje i nerazumijevanje onoga što jeste Bosna i njena specifičnost. Zbog vlastitog nesnalaženja u aktuelnom vremenu, mnogi ideolozi ljevice nisu željeli učestvovati u svečanosti Dana Bošnjaka. Neke glave još čuvaju u životu ideju da se do sretnog društva dolazi negiranjem nacionalnih, vjerskih, kulturnih, jezičkih, tradicijskih vrijednosti i potiranjem specifičnosti, u prvom redu bošnjačkih, zaboravljajući (ili svjesno zanemarujući) da je takav koncept isproban, istrošen i neuspio, a nikome ništa dobro donio nije. Ipak, takvih je sve manje i sve su tiši.

Istina, iako je urađen veliki posao i iako se postiglo mnogo za relativno kratko vrijeme, u uvjetima koji su daleko od idealnih, pred Bošnjacima je ostalo još mnogo posla: istraživanja, pisanja, objavljivanja. Valja uspostavljati, graditi i osnaživati nacionalne institucije, povezivati i umrežavati vlastite potencijale, i kod kuće i širom svijeta, ali temelji su čvrsti i postojani, a zidanje sad ide mnogo lakše.

PROČITAJTE I...

Danas, skoro tri decenije kasnije, tu zastavu ne možete vidjeti u Historijskom muzeju. “Sklonjena je iz postavke izložbe o opkoljenom Sarajevu. To je odluka uprave Muzeja, na čelu s direktoricom Elmom Hašimbegović, njoj se jednostavno zastava s ljiljanima ne sviđa”, tvrde u razgovoru za Stav neki od uposlenika Muzeja iziritirani načinom na koji već šest godina Hašimbegović upravlja Muzejom

Čak 86% učenika smatra da će im veliki trud u školi pomoći da nađu dobar posao, a 88% misli da će im trud u školi omogućiti da se upišu na dobar fakultet. Ovo pokazuje da su učenici svjesni važnosti učenja i truda u školi, ali, uprkos tome, rezultati cjelokupnog istraživanja za Bosnu i Hercegovinu to ne pokazuju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!