fbpx

“Dnevnikom” protiv “Generala”: Druga strana Hrvatske

Dnevnik Diane Budisavljević; Hrvatska, Slovenija, Srbija; godina: 2019; trajanje: 88 minuta; igrano-dokumentarna drama; režija: Dana Budisavljević; scenarij: Dana Budisavljević, Jelena Paljan; fotografija: Jasenko Rasol; montaža: Marko Ferković; scenografija: Dušan Milavec, Ivo Hušnjak; kostimografija: Martina Franić; produkcija: Hulahop, December film, This and That productions; uloge: Alma Prica, Igor Samobor, Ermin Bravo, Areta Ćurković, Mirjana Karanović, Vilim Matula...

 

Piše: Mirza SKENDERAGIĆ

 Pobjednik 66. Pulskog filmskog festivala, film Dnevnik Diane Budisavljević, koji je do sada osvojio dvanaest nagrada i koji je Hrvatsko društvo filmskih kritičara proglasilo najboljim dugometražnim igranim filmom u 2019. godini, i dalje privlači veliku pažnju na kinorepertoarima država bivše Jugoslavije. Riječ je o igrano-dokumentarnom ostvarenju, “istinitoj priči o najboljim ljudima u najgorim vremenima”, kako ga autori najavljuju, a za koji scenarij i režiju potpisuje Dana Budisavljević, koja nije rodbinski povezana s Dianom, Austrijankom koja je u Zagrebu u doba NDH od sigurne smrti spasila više od deset hiljada srpske djece iz ustaških konclogora.

Svoje akcije spašavanja ova hrabra žena i supruga uglednog srpskog doktora bilježila je u svoj dnevnik, o kojem rediteljica nije ništa znala, dok 2010. godine nije posjetila spomen-područje Jasenovac i pronašla Dianine bilješke. Tako je nakon deset godina nastao igrano-dokumentarni filmski kolaž, koji uprkos nekolicini problema nastalih pri sjedinjenju dva suprotna filmska roda, hrabro i uvjerljivo predstavlja ne samo drugu stranu hrvatske historije o kojoj se glasno šuti već i drugu stranu aktuelne društveno-političke stvarnosti u toj zemlji.

Dok cijeli svijet slavi Oskara Schindlera, priča o Diani Budisavljević ostala je u Hrvatskoj u potpunosti nepoznata i skrivena. Diana Budisavljević je, dakle, katolkinja, koja je, usred čudovišnog terora ustaškog režima i nedugo nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske i dolaska nacista u Zagreb, odlučila pomoći srpskim ženama i djeci zatočenim u logorima širom zemlje. Ispočetka je to činila ilegalnim slanjem hrane i paketa u ozloglašene logore, sve dok nije postalo izvjesno da će sva ta djeca i žene biti pobijeni. Diana je zatim krenula u akciju spašavanja djece, te ih je popisivala i odvodila iz logora, da bi potom bila udomljavana u porodicama širom Hrvatske. O ovoj ženi ostao je samo jedan snimak lošeg kvaliteta, koji nikada nigdje nije emitiran, te njen dnevnik, očigledno strogo skrivan od očiju javnosti.

Za razliku od naručenog, propagandnog, historijski netačnog i, na koncu, krajnje neuspješnog filma General kontroverznog reditelja Antuna Vrdoljaka, kojem su hrvatski kritičari dali ocjenu 1,38, a koji je u kratkom roku postao predmetom ismijavanja u cijeloj Hrvatskoj, Dnevnik Diane Budisavljević predstavlja najbolje od hrvatske kinematografije i ono najbolje što može ponuditi današnja Hrvatska. Dakle, ostvarenje Dane Budisavljević, koje je trijumfiralo na nacionalnom festivalu u Puli, uprkos uputama predsjednice da žiri nagradi Generala, bazirano je na istini, individualnoj i ličnoj istini, koja, zatim, posredstvom autorskog filmskog jezika, postaje kolektivna, nacionalna, dok je za Vrdoljaka polazna i konačna rediteljska tačka bilo stvaranje narativa vladajuće državotvorne ideologije. U prijevodu, cilj filmskog projekta o hrvatskom generalu Anti Gotovini bio je kreiranje subjektivne istine s romantiziranjem i ideologizacijom pojedinih historijskih trenutaka, a brisanjem i mijenjanjem drugih, što je uvijek pogodan stvaralački prostor za katastrofalne materijalne pogreške, kao što je, recimo, scena iz 1994. godine u kojoj se genocid u Srebrenici već desio.

Nasuprot ovome, Dnevnik Diane Budisavljević pokušava objektivizirati već subjektiviziranu istinu o ustaškim zločinima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa rediteljica arhivske snimke, nastajale od aprila 1941. do maja 1945. godine, od dočeka nacista i ustaša u Zagreb, sjedinjuje s dokumentarističkim ispovijestima i svjedočanstvima četvero preživjele djece, sada dvojice staraca i dviju starica (Živko Zelenbrz, Nada Vlaisavljević, Milorad Jandrić i Zorka Janjanin; potonja je otad umrla), i igranim segmentima Dianinih ratnih godina. Ona historiju, tj. šture arhivske snimke kojima treba dodati značenje, nadopunjuje  fikcionaliziranim, nepoznatim, skrivenim, prebrisanim dijelovima lične historije Diane Budisavljević, te ih, uz pomoć ispovijesti stvarnih preživjelih, aktualizira i povezuje sa sadašnjošću.

Na ovaj način rediteljica iskazuje važnost suočavanja hrvatskog naroda s prošlošću, i to posredstvom žrtava i prizora njihovih povrataka na mjesta ličnih tragedija u Jasenovcu, o kojima se opet govori u igranim dijelovima filma, prošaranim jezovitim snimcima nacističkih pozdrava s početka i umiruće djece u logorima s kraja filma. Ovakav mozaični narativni krug, rodovski i stilski raznolik, rediteljica izjednačava poetiziranjem dokumentarističkih scena a ogoljavanjem igranih, približavajući ih historijskoj stvarnosti, dok tehničko-ambijentalni osjećaj filma zaokružuje crno-bijelom tehnikom sumornog ozračja, što je, osim sadržajne, još jedna poveznica s filmom Schindlerova lista Stevena Spielberga. Jednako tako rediteljica i glumačku igru, posebno onu Alme Price kao Diane Budisavljević, svodi na lice poistovjećujući igrane scene s onim dokumentarističkim u kojima očekivano prevladavaju krupni planovi.

Iako sve zajedno zaista dosta uvjerljivo funkcionira u jednom kamernom dramskom karakteru gotovo klaustrofobične atmosfere, s vremenom se javlja problem ritma filma koji postaje suviše usporen i neujednačen, s brojnim prekidima u radnji i prebacivanjima iz jednog svijeta u drugi, iz prošlosti u sadašnjost, koji nisu uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme. Iako povremeno ova cjelokupna eksperimentalna, hibridna forma spajanja dokumenta i fikcije, ličnog i kolektivnog, djeluje nasilno sklopljena, s međusobno suprotstavljenim elementima, ona kod gledatelja izaziva iznimno snažan emotivni potres kao malo koji postratni savremeni film nastao u zemljama bivše Jugoslavije. Nakon stravičnih snimaka iz bolnice, koji su plasirani tačno s dolaskom fikcionalne Diane po djecu, a na kojima muhe grizu polunagu mršavu djecu na samrti, rediteljica “radnju” prebacuje na sadašnjost i priču preživjelog djeteta Živka Zelenbrza, koji i dalje čuva svoj privjesak s brojem iz logora.

Iako Dnevnik Diane Budisavljević možda kinematografski nije najvažniji film u hrvatskoj historiji, u historijskom, političkom i društvenom smislu zasigurno jeste. Film završava s jedinim spašenim krupnim kadrom izmorene Diane Budisavljević, u slow motionu, koji predstavlja svojevrsni ideološki antipod mnogobrojnim krupnim planovima retuširanog, moćnog, hrabrog, zavodljivog, uvijek nasmijanog Gorana Višnjića kao Ante Gotovine u Generalu.

PROČITAJTE I...

Rasim Hamidović, koji je s Osmanom Mujkanovićem organizator Likovne kolonije Džafići, navodi da su na ovom području 1970-ih godina srušene brojne stare kuće, a da se to nije desilo, danas bi ovo selo i okolina mogli biti turistički interesantni

Kao što se može pročitati iz platne liste udruženja građana, koje u stvari stoji iza ovoga "Muzeja ratnog djetinjstva", direktor Jasminko Halilović je samom sebi propisao plaću u iznosu od 5.521 KM, a izvršnoj direktorici 5.175 KM! To su plate u rangu najviših državnih funkcionera, plate koje su čak deset puta veće od plata uposlenika u kulturnim institucijama od državnog značaja!

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!