“Dječak sa rukama starca” – libreto za filmsku priču

U igranim filmovima, za koje su izdvajana i budžetska sredstva, nema heroja, nema čuda bosanskog otpora, nema superiorne moralne dimenzije odbrane. Nigdje na filmskom platnu, osim u dokumentarcima, još nisu opjevani Srebrenički inferno, prijedorska polja smrti, ni herojsko oslobađanje Vlašića, bosanske Krajine. U igranim filmovima nije bilo mjesta za Safeta Zajku, Izeta Nanića, Mehmeda Alagića... Njihove priče nisu bile dovoljno snažne da okupe umjetničku energiju, ili je u pitanju nešto drugo

Piše: Elvir RESIĆ

 

Veliki historijski događaji zaslužuju posebnu pažnju i nude obilnu građu za naučna istraživanja. Istovremeno su, otkako je svijeta i vijeka, bogati izvori inspiracije za umjetnike i njihovo stvaralaštvo.

Rat koji su protiv Bosne i Hercegovine, s ciljem njenog uništenja, povele prvo susjedne Srbija i Crna Gora, a nakon toga i Hrvatska, veliki je historijski događaj. Višestruko poseban, jedinstven. Zamišljen je i isplaniran kao snažna i okrutna agresija na nenaoružan i nespreman narod i koja, zbog odnosa između surovosti i snage dželata i naivnosti nepripremljene žrtve, neće dugo trajati. Čak se unaprijed i slavilo jer silna vojska nije mogla ni sanjati da će naići na znatniji otpor. Ali, sve je ispalo drugačije, narod se odbranio, država je sačuvana.

Ipak, cijena je bila visoka. Među Bošnjacima, dvije trećine žrtava bili su civili.

GDJE SU NESTALI BOSANSKI HEROJI

Rat je u Bosni poseban i po tome što su dželati, u velikom broju slučajeva, poznavali žrtve. Ubijali su svoje školske drugove, vjenčane kumove, radne kolege. A ostat će zabilježeno, samo u Bosni i nigdje drugo, da je u jednom krajiškom selu u blizini Ključa učitelj ubijao svoje đake. Kao u Sofoklovoj tragediji, napadači su rušili gradove u kojima su se rodili, školovali se, izrađali djecu. Čuven je rat u Bosni i po količini i vrsti zločina, maštovitosti onih koji su ih činili. Stravične slike obilazile su svijet, iako je ono najstrašnije, seksualno zlostavljanje žena i muškaraca, mučenje i iživljavanje kakvo ljudska pamet ne može pojmiti ostalo doživljeno i preživljeno, ali uglavnom skriveno za javnost.

I ono po čemu je rat u Bosni drugačiji od svih drugih ratova jeste što se žrtva, kada je za to imala priliku, nakon što se odbranila i ojačala, nije svetila, do kraja vjerujući u zajedništvo i humanost.

Kao takav, bosanski rat je, sa svim svojim specifičnostima, nepresušan izvor tema i motiva za umjetnost, prije svega za književnost i film. Toliko je životnih priča, sudbina čitavih porodica, sela i gradova, stradanja i preživljavanja, ponosa i prkosa da bi se moglo snimiti na stotine filmova i napisati isto toliko romana. I pisalo se i snimalo o bosanskom ratu, ali, uz rijetke izuzetke, najčešće nekako sramežljivo, apologetski, da se ne otkrije istina, da se zamažu oči – i žrtvama i onima koji poslije njih dolaze.

U igranim filmovima, za koje su izdvajana i budžetska sredstva, nema heroja, nema čuda bosanskog otpora, nema superiorne moralne dimenzije odbrane. Nigdje na filmskom platnu, osim u dokumentarcima, još nisu opjevani Srebrenički inferno, prijedorska polja smrti, ni herojsko oslobađanje Vlašića, bosanske Krajine. U igranim filmovima nije bilo mjesta za Safeta Zajku, Izeta Nanića, Mehmeda Alagića… Njihove priče nisu bile dovoljno snažne da okupe umjetničku energiju, ili je u pitanju nešto drugo? Možda nijedan umjetnik do sada nije skupio dovoljno hrabrosti da bosanske heroje pretvori u filmske junake?

Da ne bi Turaka, do sada na ekranima ne bismo imali ništa ni o prvom predsjedniku nezavisne Bosne i Hercegovine. Prijateljima treba zahvaliti na velikom poštovanju koje su nam kao narodu ukazali produciranjem serijala Alija, ali bilo bi daleko prirodnije i snažnije da smo to radili sami. Na bosanskom jeziku, u bosanskom umjetničkom maniru.

A nekad smo slavili, kroz razne vrste umjetnosti, i stvarne i izmišljene likove, poput Mirka i Slavka, Nikoletine Bursaća, Sirogojna, Boška Buhe… Snimali su se filmovi o svim neprijateljskim ofanzivama, o presudnim bitkama za oslobođenje od okupatora. Čak smo ponekad imali osjećaj da su u Drugom svjetskom ratu glavnu ulogu igrali upravo Titovi partizani i da bi, da njih nije bilo, Njemačka dobila rat. I dok su nekad junake gradili na mitovima, mi još nismo uspjeli u umjetnosti ovjekovječiti istinsko herojsko naslijeđe kosmičkih razmjera kojim bi se ponosili i mnogo veći narodi. Najbolje vrijeme za to još traje, ali nam polahko izmiče. Još su mnogi junaci i svjedoci odbrane i preživljavanja Bosne živi, još mogu govoriti i pisati. Jedan od njih jeste i Bekir Husejinović, rođen prije 39 godina u istočnoj Bosni, preživio Srebrenicu, danas nastanjen u Francuskoj.

Ovih dana u štampariju ulazi njegov rukopis koji pruža dobru priliku da barem malim dijelom nadoknadimo ono što smo kao društvo propustili. Ispovijest Bekira Husejinovića, pod nazivom Dječak sa rukama starca, istinita je priča i izrazito snažan umjetnički motiv.

POSTATI ZREO SA ŠESNAEST GODINA

O dramatičnim događajima iz prošlosti, o istinskom stradanju naroda i patnji ne možemo naučiti mnogo iz historijskih čitanki, niti smo kadri ni izbliza razumjeti kroz kakav su užas prošli ljudi dok su, kao progonjene zvijeri, bježali od zločinačke ruke, čineći sve da izbjegnu sigurnu smrt ili strašno poniženje. Zato postoje priče, istinske, ljudske, doživljene, koje nas, kada ih čitamo, uvode u svijet žrtve, u dušu i um progonjenog.

Dječak sa rukama starca priča je o putu spasa i smrti kojim su prošli Bošnjaci Podrinja nakon pada zaštićene zone UN-a Srebrenice u ruke Mladićevih zločinaca, knjiga koja će bez sumnje mnogima pomoći da shvate ko su i kamo idu. Ispovijest Bekira Husejinovića napisana je hronološki, obuhvatajući period od 11. jula 1995. do 6. aprila 1996. godine, uz jednu epizodu iz maja 1992. godine u kojoj je opisan četnički napad na njegovo rodno mjesto Glogovu kod Bratunca. Strašno i istinito svjedočenje o stradanju Bošnjaka Podrinja drži čitaoca napetim od početka do kraja. Priču Dječak sa rukama starca odlikuje autentičnost doživljaja i neposrednost kazivanja. Stalna dilema da li se predati ili i dalje biti progonjen po podrinjskim vrletima, kao i neprestani obrati u borbi za preživljavanje daju ovoj priči dramsku dinamičnost.

Čitaoca će ova priča naučiti kako strah i nevjerovatno surovo i gotovo nezamislivo iskustvo tjeraju šesnaestogodišnjeg dječaka da sazri i očvrsne. Bekir iz sata u sat otkriva granice svoje snage, izdržljivosti i snalažljivosti i svaki put ih pomiče, često ni sam ne vjerujući da je sve to uopće moguće preživjeti. Bekir Husejinović nije književnik u onom teorijskom smislu zato što ovako vjerodostojan doživljaj nadilazi umjetnost. Njegova borba za goli život, želja za opstankom i čežnja da kroči na slobodnu teritoriju motivi su koji nadilaze svaku književno‑umjetničku formu.

Ova je knjiga i dokument koji će biti značajan i za naučna istraživanja jer je Bekir Husejinović, bez obzira na stravične situacije kroz koje je neprekidno prolazio, posebno u prvim danima njegovog putovanja, uspio uočiti, upamtiti i detaljno opisati i ono što se dešavalo drugima. Možda danas i ne možemo sagledati svu vrijednost ovog svjedočenja, ali vrijeme će bez sumnje tražiti da se ono iznova čita i još bolje razumije.

Urednik ove knjige Avdo Huseinović u ovoj ispovijesti jasno vidi dramsku dinamiku: “Da nam Bekir u njoj nije ispričao svoju dramatičnu priču o preživljavanju genocida, njegova bi knjiga mogla biti priručnik za preživljavanje u bilo kojim preteškim životnim okolnostima. Bekirova knjiga mogla je biti univerzalna priča o inovacijama i improvizacijama, u vremenu i prostoru gdje su šanse za opstanak minimalne. Bekir bi nam mogao biti instruktor. Ko bi bolje od njega mogao podučavati ljude na temu Kako preživjeti smrt?”

Cijela priča, stvarna i doživljena, izvanredna je građa za filmski scenarij, kao i za druge oblike umjetničkog izražavanja, jer je jedinstvena i neponovljiva, a u isto vrijeme univerzalna i svevremenska. Ako su generacijama koje dolaze potrebni istinski, nepatvoreni junaci, onda je to zasigurno njen autor i protagonist.

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

Mještani iz oblasti Vranjska, kojoj pripada i Todorovo, organizirali su protestno okupljanje tvrdeći da ih migranti koji prolaze njihovim selima teroriziraju. Da upadaju u dvorišta, kuće, štale, obijaju vikendice. S druge strane, u samoj Bileći mnogi ne vjeruju u ono što je trenutno zvanična verzija incidenta. Sumnjaju u nju i predstavnici Bošnjaka. A između svega toga našla se jedna žena, u središtu emocija koje izazivaju migranti na tom dijelu istoka Hercegovine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!