Djeca silovanih žena: Hrabra Ajna

Iako još uvijek nema tačnog broja, smatra se kako je rat preživjelo oko 20 hiljada žena žrtava silovanja. Mnoge od njih ostale su trudne i rodile djecu. Mnoge žene su svoju djecu odbacile odmah po porodu, no neke od njih su ih odlučile zadržati. Žene žrtve silovanja još se uvijek bore za svoj status u društvu koje, niti skoro dvije decenije nakon što su ta djeca rođena, nema pojma koliko ih ima, kako žive i treba li im pomoć. Mnoga su od njih napuštena neposredno nakon poroda, mnoga su usvojena, mnogi danas žive u inostranstvu ne znajući ko su im biološke majke. Oni su žrtve rata o kojima se ne priča, a oni koji žive među nama ovo društvo ignorira, kao da uopće i ne postoje

 

Ajna Jusić gotovo je cijelog svog života, dvadeset i pet godina, živjela nevidljivo. Sve do trenutka kada je odlučila progovoriti o tome ko je i kako je rođena. Ajna se rodila u septembru 1993. godine, nakon što joj je majka silovana u ratu. Jedno je od najmanje hiljadu djece koja danas žive u Bosni i Hercegovini, a rođena su nakon što su njihove majke silovane. Koliko je takvih žena, niko pouzdano ne zna. BiH nema registar silovanih žena, a podaci međunarodnih organizacija, među kojima su i Ujedinjene nacije, variraju, govore da je u ratu u BiH silovano između 20 i 50 hiljada žena. “Ljudi sada znaju za moju priču i ja se više ne osjećam nevidljivom. Živjela sam u mraku 25 godina. Potpuno nevidljiva, osuđivana zato što sam dijete rođeno kao posljedica silovanja. Uvijek sam bila na meti vršnjačkog nasilja. Moj je cilj da svako dijete rođeno poput mene bude slobodno, dostojanstveno, ravnopravno u društvu”, priča nam Ajna.

Ajna Jusić je svoju priču ispričala i u predstavi U ime oca, koju režiserski potpisuje Dominikanac s austrijskom adresom Darrel Toulon. Na daskama tuzlanskog Narodnog pozorišta izvedena je predstava o djeci rođenoj nakon ratnog silovanja, a koja su danas uspješni mladi ljudi. Ovaj komad u tri čina na sceni, pored mladih glumaca tuzlanske Akademije dramskih umjetnosti, profesionalnih glumaca i umjetnika iz Austrije, okuplja i stvarne likove – djecu koja su rođena kao “posljedica” rata u BiH, a tumače neke od uloga. Jedna od njih jeste Ajna Jusić.

“Predstava će biti rađena u tri dijela. Prvi dio predstave jeste priča o djeci silovanih majki koja su rođena u ratu i nakon rata u BiH. Drugi dio priča o djeci Ugande, a treći dio predstave će ispričati priču o djeci arijevcima, koja su rođena kao rezultat nacističkih eksperimenata tokom Drugog svjetskog rata. Nadamo se da ćemo isprovocirati reakcije jer sva ta djeca koja su rođena ne samo u BiH nego i širom svijeta potpuno su nevidljiva”, kaže Ajna.

Inspiraciju za predstavu Darrel Toulon dobio je nakon što je saznao za priču mladića iz Goražda, Alena Muhića. Alen je usvojeni dječak kojeg je rodila žena žrtva silovanja. “Predstava je rezultat sati iščitavanja životnih sudbina ljudi o kojima se u predstavi govori, analiza veoma potresnih svjedočanstava, što je bilo ‘zanimljivo’ za same glumce koji to sve trebaju reproducirati na sceni. Na sceni i u samoj predstavi trebalo je biti više ljudi koji predstavljaju djecu rođenu zbog rata, međutim, nije svima bilo u redu da se na takav način eksponiraju. Sretna je okolnost da postoje sjajni mladi glumci u Tuzli koji su približnih godina kao i ljudi koji nisu željeli da se na takav način eksponiraju”, kazao je Tulon na konferenciji za novinare u Tuzli pred premijeru predstave. “Darrel je došao u BiH da upozna mene i ostalu djecu i tako se rodila ideja da nešto napravimo u pozorištu”, dodaje Ajna. “Tuzla je odabrana kao mjesto premijere jer su sve naše priče počele u Tuzli, zbog doktorice Amre Delić, Tuzlanke koja je prva počela istraživati o djeci silovanih majki tokom rata u Bosni. Tuzlansko pozorište nam je dalo svu moguću pomoć i jako smo im zahvalni zbog toga.”

Kada je imao devet godina, Alen Muhić je prvi put saznao da ne živi s biološkim roditeljima. Dok se igrao, čuo je kako djeca pričaju da je usvojen. Otrčao je do oca i pitao ga je li to istina. Otac mu je ispričao kako je rođen i tada je za njih počeo pakao. Alen je bio na ivici samoubistva, u školi su ga počeli zvati Pero, a njegova biološka majka odbijala je svaki kontakt s njim. Majku Alena Muhića, tokom ljeta 1992. godine, u nekoliko je navrata u Foči silovao srpski vojnik. Nakon što je napustila taj grad na istoku BiH, nesretna je žena rodila Alena u februaru 1993. godine i odmah ga u porodilištu napustila.

“Ovo nije samo moja priča, moja bol i patnja, ovo je bol i patnja svih onih koji su na ovaj svijet došli kao što sam i sam došao. Rođen sam 1993. godine, u najgore doba rata, kada nije bilo ničega što ljudima treba. Nije bilo struje, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije bilo topline i ljubavi, nije bilo nade. Majka me je ostavila dva dana nakon mog rođenja i otišla za svojim životom. Moj biološki otac je čovjek osuđen za ratni zločin silovanja. Usvojio me je domar u bolnici gdje sam rođen”, ispričao je u junu prošle godine Alen Muhić, govoreći u zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku. Kazao je i da se nikada nije osjećao usvojenim te da ne može suditi svojoj biološkoj majci zato što ga je napustila. “Nisam siguran šta bih ja učinio da sam bio na njenom mjestu”, kazao je, zaključivši: “Ovom prilikom želim da im se zahvalim, posebno mami koja je noći i noći provela plačući zbog saznanja da sam usvojen. Ocu koji se brinuo o meni, osobi koja me voli svim svojim bićem. Hvala vam, roditelji moji, za mene ste sav svijet. Ponosim se vama. Znam da će doći vrijeme kada vas neće biti, ali tada nestaje i dio mene.”

Iako još uvijek nema tačnog broja, smatra se kako je rat preživjelo oko 20 hiljada žena žrtava silovanja. Mnoge od njih ostale su trudne i rodile djecu. Mnoge su žene svoju djecu odbacile odmah po porodu, no neke od njih su ih odlučile zadržati. Žene žrtve silovanja još uvijek se bore za svoj status u društvu koje, niti skoro dvije decenije nakon što su ta djeca rođena, nema pojma koliko ih ima, kako žive i treba li im pomoć. Mnoga su od njih napuštena neposredno nakon poroda, mnoga su usvojena, mnogi danas žive u inostranstvu ne znajući ko su im biološke majke. Oni su žrtve rata o kojima se ne priča, a oni koji žive među nama ovo društvo ignorira, kao da uopće i ne postoje.

“Kada sam saznala kako sam nastala, prvo što sam pomislila je da ja svoju majku, svaki put kada me pogleda, podsjećam na jedan užasan zločin. Kasnije sam puno razgovarala s njom i shvatila sam da to nije tako, da me ona voli, da smo jedna drugoj velika podrška i da jedna bez druge ne bismo mogle izdržati”, kaže nam Ajna Jusić. Traume, depresije i fobije koje sa sobom nose žene silovane u ratu bile su tema brojnih naučnih radova koji su pokazali kako se tri četvrtine žrtava nema snage nositi sa zločinom koji su preživjele.

Istraživanje provedeno među 68 silovanih žena potvrdilo je da ratna silovanja uzrokuju teške i dugotrajne psihološke posljedice. Istraživači su utvrdili da je neposredno nakon silovanja 58 žena patilo od depresije, a njih 40 izbjegavalo je misli ili razgovore povezane s traumom. Kod 25 silovanih žena pojavljivale su se suicidalne ideje. Iako prije silovanja ni jedna od ispitanica nije patila od psihičkih bolesti, godinu dana nakon traume bolovale su od depresije, socijalne fobije PTSP-a i poremećaja spolne funkcije. Istraživanja su pokazala da oko hiljadu žrtava ratnog silovanja u BiH ne mogu biti majke. Razlog tome, uz psihičku komponentu koja blokira odnos s muškarcem, jesu netretirane infekcije koje su nastale opetovanim silovanjem i dovele do zapušenja jajovoda.

Iz organizacije “Medica”, koja se bavi terapijom žena žrtava silovanja, podsjećaju na slučaj koji ih je najviše pogodio u njihovoj višegodišnjoj praksi. Riječ je o silovanoj ženi koja je rodila dijete i odlučila ga zadržati. Ipak, nekoliko mjeseci kasnije, uslijed nervnog rastrojstva, ubila je svoje dijete. Žene koje su prijavljivale svoju djecu u “Medici” uglavnom su to činile tokom devedesetih godina prošlog stoljeća, no nakon što se otvorila prilika da zakonski reguliraju svoj status žrtava, počelo se javljati još žena koje podižu svoju djecu.

Nažalost, susreću se s cijelim nizom poteškoća kada pokušaju ostvariti svoja prava. Mnoštvo je slučajeva u kojima su žene, kada su predavale dokumentaciju, na šalterima i u kancelarijama sretale ljude koji su ih silovali. “Dok su se djeca rađala, niko nije napravio registar ni silovanih žena ni djece rođene nakon silovanja. Moja je majka uspjela dobiti status civilne žrtve rata, ali imamo samo oko hiljadu žena u BiH koje su stekle taj status i određenu mjesečnu naknadu koju primaju, a dobro znamo da je broj silovanih žena puno veći”, kaže Ajna.

To je bio jedan od razloga zašto je Ajna Jusić odlučila osnovati udruženje “Zaboravljena djeca rata”. Bore se za ravnopravnost djece rođene zbog rata u čitavoj BiH bez obzira na etničku pripadnost djeteta, majke i biološkog oca. Udruženje je do sada okupilo petnaestero djece silovanih majki, a još je 60 članova koji im pružaju pravnu i liječničku pomoć. Alen Muhić jedan je od članova Udruženja.

“Sistem BiH je moj najveći problem u životu. Silovane žene su ostale same u svakom smislu, bile su krive što su silovane i nikada nisu imale nikakvu podršku sistema. Mi smo djeca koja su svih ovih godina nevidljiva, ne postoji državna institucija koja bi mogla nešto znati o ovoj kategoriji društva”, priča Ajna, pojašnjavajući razloge osnivanja Udruženja. “Naša dokumenta su, nažalost, prazna jer u njima nemamo upisano ime oca. Svaki dan se susrećemo s istim problemima, svaki dan, kada neko pita zašto nije upisano ime oca, moram pojašnjavati razloge za to. Kada kažem da ne znam ime oca, svaki put sam primorana da pojašnjavam kako je moja majka silovana i da zbog toga ne znam ko je moj biološki otac. To je sistemska greška jer u ovoj zemlji živi nekoliko hiljada djece koja uopće ne znaju čije ime upisati u rubriku. To je svakodnevna retraumatizacija djece i majki.”

Kako pravni, tako ni reparacijski sistem u BiH ne pruža adekvatnu potporu žrtvama ratnog seksualnog nasilja. Žrtve ni danas, više od dvije decenije nakon rata, ne mogu da ostvare sva svoja prava, za što je glavni uzrok nedostatak jedinstvenog pravnog okvira, primjenjivog na cijeloj teritoriji BiH, koji regulira reparacije za žrtve ratnog seksualnog nasilja. Štaviše, na državnom nivou ne postoji jedinstven zakon koji regulira prava na reparacije ne samo ovih žrtava već i civilnih i vojnih, već se ova prava reguliraju entitetskim zakonima. Žene žrtve silovanja još uvijek nisu dobile status kakav, primjerice, imaju zatočenici u koncentracijskim logorima otvaranim po BiH od 1992. do 1995. godine.

Pred sudom u Hagu te na Sudu BiH vođeno je nekoliko procesa u kojima je silovanje bilo jedna od tačaka iz optužnice. Gojko Janković, vođa parajedinice koja je djelovala u sklopu Fočanske brigade VRS-a, osuđen je na 34 godine zatvora zbog ratnih zločina, među kojima je i silovanje. Tokom procesa protiv Jankovića, koji je vođen pred Sudom BiH, neuropsihijatrica Alma Bravo‑Medmedbašić svjedočila je o tome kako su njegove žrtve bile “lutke bez duše koje su nekada bile ljudska bića”. Neke od Jankovićevih žrtava svjedočile su kako su bile odvojene od porodica, te nekoliko mjeseci držane u kućama i stanovima na području općine Foča, gdje su ih Janković i njemu podređeni vojnici silovali i zlostavljali.

Haški tribunal, nakon što je osnovan 1993. godine, kako bi sudio optuženim za ratne zločine počinjene tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, počeo je procesuirati i slučajeve silovanja. Tada je, nakon što je osnovan ICTY, silovanje prvi put u historiji okvalificirano kao ratni zločin protiv čovječnosti. Suđenje Dušku Tadiću, optuženom za ratne zločine počinjene u Prijedoru, bio je prvi slučaj procesuiranja ratnog zločina u Hagu, ali i prvi slučaj u kojem se sudilo za seksualno nasilje.

Među ostalim presudama, Tribunal u Hagu je na 15 godina zatvora osudio Dragana Zelenovića za silovanja i mučenja u Foči 1992. godine. Za isti zločin na 28 godina zatvora osuđen je i Dragoljub Kunarac. Haški tribunal (ICTY) u toj je presudi 2001. godine, prvi put u historiji međunarodnog humanitarnog prava, utvrdio da je seksualno ropstvo u ratu zločin protiv čovječnosti. Na 20 godina osuđen je Radomir Kovač, dok je Zoran Vuković osuđen na 12, a Anto Furundžija na deset godina zatvora. Za ratni zločin, koji uključuje i silovanje, u Hagu je osuđen i Milan Lukić.

Radmilo Vuković iz Foče, za kojeg je tokom suđenja pred Sudom BiH dokazano da je biološki otac Alena Muhića, osuđen je za silovanje njegove majke na pet godina zatvora.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

“Sarajevo i Tirana mnogo su slični po ljudima koji u njima žive, slične su naše džamije, zajednička osmanska prošlost i još mnogo toga. Ovo je knjiga o razumijevanju Bosne i bošnjačkog pitanja od jednog Albanca. Kontinuirano sam tokom proteklih petnaest godina, od 2003. do 2018, objavljivao političke analize kao osvrt na bošnjačko pitanje”

“Merhamet” je, dijeleći tokom svoje historije sudbinu bošnjačkog naroda, djelujući kroz četiri različite države, odnosno državna ustrojstva, preživio brojne političke, ekonomske, društvene turbulencije i ratove, pa će preživjeti i napade zlonamjernih pojedinaca. Naš nijet i naša misija isuviše su značajni da nas takva podmetanja i prepreke mogu skrenuti s puta dobročinstva koji je započet daleke 1913. godine, a koji su trasirali naši preci, tada najznamenitiji Bošnjaci, među kojima su bili i prvi predsjednik “Merhameta” dr. Mehmed Spaho i veliki reis Džemaludin ef. Čaušević, a kasnije i naš rehmetli predsjednik Alija Izetbegović

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!