fbpx

Djeca koju niko neće

Vidjeli su ih iza bodljikave žice i kratko s njima porazgovarali. Nakon toga, morali su se vratiti u Pariz. Devet mjeseci kasnije još uvijek čekaju.

 

Tog su jutra trebale doći tri porodice. Neki Austrijanci, Šveđani i dvoje Francuza, Marc i Suzanne Lopez. Njihovo četvero unučadi bilo je s majkom u sirijskom kampu “Al-Roj”. To dvoje učitelja u penziji dobili su dozvolu da ih preuzmu, ali odobrenje je blokirano u posljednji tren. Kažu da im je rečeno da se Francuska usprotivila repatrijaciji djece.

Kao i unučad Lopezovih, oko 300 druge francuske djece iz uništenog samproglašenog halifata čekaju šta će biti s njima u kampovima koje čuvaju kurdske milicije. Tu je 150 njemačkih maloljetnika, pedeset Belgijanaca, oko 60 Britanaca, 17 Španaca… Ukupno, oko 800 evropske djece koju, s nekim iznimkama, zemlje njihovih roditelja ne žele natrag. Prema navodima organizacije “Save the Children”, oko 9.500 djece 40 nacionalnosti živi između “al-Hola”, najnaseljenijeg kampa s nekadašnjim pripadnicima ISIL-a (oko 65.000 ljudi), i mjesta “al-Roj” i Ain Isa.

“Save the Children” je utvrdila nešto manje od 350 repatrijacija maloljetnika između januara i oktobra 2019. Od tada se stvari nisu puno promijenile. Od tih 350 povratnika, velika većina otišla je u Kazahstan i na Kosovo, a slijedi Francuska sa 17 djece, Švedska sa sedmero, Belgija sa šestero, Norveška s petero, Holandija s dvoje i Danska s jednim. Treba dodati i desetak ruskih maloljetnika o čijem je povratku Rusija sklopila sporazum s Kurdima.

Léonard, sin Marca i Suzanne, stigao je u Mosul sa svojom porodicom krajem ljeta 2015. U aprilu 2018. pali su u ruke kurdske milicije. Léonard je bio u Derikovom sirijskom zatvoru sve do kraja januara prošle godine, kada je prebačen u Irak, “na očitu inicijativu Francuske”, kaže njegov otac. Taj je put proputovao s još 10 Francuza. Francuska je zemlja porijekla najvećeg broja Evropljana koji su putovali u Siriju i Irak nakon proglašenja halifata. Ona je, također, zemlja u kojoj se nesumnjivo najteže vratiti.

Ali nije jedina. Prema podacima “Hayat Deutschland”, njemačka organizacija koja nudi pomoć porodicama radikaliziranih ljudi, između logora “al-Hol” i “al-Roj” na sirijskom području ima 130 maloljetnika s njemačkim korijenima. U Njemačku je vraćeno samo sedmero. U ostalim su evropskim zemljama iskustva slična. U Belgiji su sudovi prisilili državu da vrati desetero djece. U Velikoj Britaniji kriteriji su nejasni, vlada je vratila “nekoliko” djece i o tome nema informacija. U nordijskim zemljama, poput Norveške ili Finske, otvaranje Pandorine kutije repatrijacija dovelo je do kriza u vladajućim koalicijama.

Vrijeme prolazi i djeca odrastaju u kampovima uništenog halifata u kojima ISIL-ova ideologija nije nestala. Međunarodna krizna grupa, čiji su istraživači u nekoliko navrata posjetili kampove, upozorila je na moguću radikalizaciju maloljetnika, navodeći dva slučaja silovanja starije djece nad mlađim djevojčicama. Ovoj prijetnji sada se pridružuje i prijetnja širenja bolesti COVID-19. Kurdi, kako su priznali, nemaju resurse da ga testiraju ili liječe.

Marc i Suzanne Lopez, članovi kolektiva “Familias Unidas”, francuske organizacije vrlo aktivne u borbi za repatrijaciju maloljetnika, nisu se predali tog 16. juna. Dva dana kasnije došli su do logora s igračkama i knjigama koje su donijeli svojim unucima. Vidjeli su ih iza bodljikave žice i kratko s njima porazgovarali. Nakon toga, morali su se vratiti u Pariz. Devet mjeseci kasnije još uvijek čekaju.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!