fbpx

Diplomatski porazi “hoće biti Napoleona“

Nije čudo da je izjava Angele Merkel (“Shvatam vašu potrebu za remetilačkom politikom, ali smučilo mi se da skupljam krhotine. Stalno moram lijepiti šoljice koje ste vi razbili, samo da bismo mogli sjesti i popiti šolju čaja”) najcitiranija glede Macronovih (ne)diplomatskih ispada

Piše: Bojan BUDIMAC

Najkraći mogući sažetak prošlosedmičnog londonskog samita lidera zemalja članica NATO-a, povodom 70. godišnjice Alijanse, mogao bi biti da je predsjednik Francuske Emmanuel Macron ušutkan. Objavljena zajednička deklaracija ne daje ni naznake “kliničke smrti” organizacije koju je narečeni dijagnosticirao podižući tenzije među članicama neposredno prije samita. Posvećenost članu pet Povelje NATO-a ponovo je potvrđena, a kao izazovi i prijetnje, osim “terorizma u svim oblicima i manifestacijama”, apostrofirani su Kina i u mnogo manjoj mjeri Rusija. Ukratko, manje-više sve suprotno od stavova koje je Macron iznio onomad u intervjuu magazinu The Economist.

Animozitet prema Turskoj, koju je francuski predsjednik pokušao raspaliti osuđujući antiterorističku akciju “Izvor mira” i nabavku ruskog protuzračnog sistema S-400, nije dobio (vidljiva) krila u Londonu, ali je svakako doprinio da Turska i njen predsjednik budu u centru pažnje.

Ta pažnja dobro je iskorištena. Brošura na devedesetak stranica, koju je turska delegacija podijelila učesnicima samita, detaljno je objašnjavala tursko članstvo u NATO-u, njegov strateški značaj i riješenost da ostane u Alijansi, ali i stav da to ne bi smjelo biti prepreka za ostvarivanje dobrih odnosa s Rusijom. U brošuri su po tačkama navedena i turska očekivanja od ostalih članica. Osim tačke dva (od sedam), sve se odnose na borbu protiv terorizma, odnosno terorističkih organizacija koje djeluju protiv Turske – PKK i sirijska grana YPG-a, FETÖ i ISIL. Drugim riječima, Ankara očekuje da licemjerje NATO-a kao organizacije i njenih članica glede svih terorističkih organizacije prestane biti vodilja u odnosu prema Turskoj. Spomenuta tačka dva izražava očekivanje da članice NATO-a preispitaju svoje politike o turskoj potražnji oružja – čitaj: embarga, koje su mnoge od njih uvele upravo zbog turske borbe protiv terorizma – i saradnje u odbrambenoj industriji.

Da su u londonsku deklaraciju uvrštene rečenice “Čvrsto se držimo u svojoj posvećenosti borbi protiv terorizma i zajedno poduzimamo jače mjere kako bismo ih porazili” i “terorizam u svim njegovim oblicima i manifestacijama”, iz turske perspektive gledano, jeste koncesija Ankari. No, činjenica je da spor oko definiranja toga ko je terorista i dalje ostaje kao kamen spoticanja u odnosima mnogih članica s Turskom. Kada se uzme u obzir da dokument (nažalost) ne spominje nijednu od navedenih posebno, dok se spominje G5 tehnologija, što je znak američkog “rata” protiv kineske korporacije “Huawei”, kojem (ratu) se protive Velika Britanija, Francuska i Njemačka, vidi se limitirani uspjeh turskog nastupa. Međutim, da bi se ocijenio uspjeh ili neuspjeh, mora se prije svega uzeti u obzir situacija, odnosno atmosfera prije samita. Tu se opet mora spomenuti Macronovo histerisanje i pokušaj antiturskih krugova da potaknu diskusiju o izbacivanju Turske iz Saveza. U tom svjetlu, turski nastup jeste bio veliki uspeh.

Ambivalentni odnos prema NATO-u u Turskoj jasno je vidljiv iz štampe. Dijapazon stavova prema toj organizaciji izuzetno je širok. Dok se, s jedne strane, mora naglasiti da nema artikulirane političke snage koja se zalaže za izlazak iz Saveza, s druge se mora priznati da povjerenje prema NATO-u nije na visokom nivou. Glavni urednik dnevnika Yeni Şafak İbrahim Karagül u svojoj je kolumni, objavljenoj neposredno prije samita u Londonu, ocijenio da je NATO primarna prijetnja Turskoj.

“Turska je uvijek imala istu poziciju za NATO. Druga po veličini vojna snaga bila je mobilizirana za utjecaj SAD-a i evropsku sigurnost. Ipak, Turska, koja nikad nije mogla vidjeti Alijansu na svojoj strani tokom četiri decenije njene borbe protiv terorizma, sada je suočena s potpuno novim realnostima.

NATO sada pokušava zaštititi Tursku od Turske. Drugim riječima, pokušava je spriječiti u okretanju prema vlastitim interesima, historiji, konsolidaciji moći, stjecanju bogatstva i zaustaviti njenu nezavisnost.

NATO je nekada organizirao državne udare u strahu da će se ‘Turska okrenuti prema sovjetima’, da će ‘napustiti našu osovinu’, sada pokreće državne udare kako bi ‘zaustavio Tursku da se okrene vlastitim interesima’ i kako bi ‘zaustavio Tursku’”, piše Karagül.

Teško je polemizirati s činjenicom da NATO nikad nije bio ni blizu aktiviranja famoznog člana pet kada je Turska trpjela napade, kao i s činjenicom da se neke zemlje članice ponašaju upravo onako kako je Karagül opisao – čine sve da se put Turske od klijent-države Amerike / Zapada ka državi koja vodi politiku u vlastitom interesu ako ne zaustavi, a ono maksimalno uspori. No, to ipak još ne znači da se takav odnos može pripisati organizaciji kao cjelini.

Kakofonija po mnogim pitanjima članica NATO-a, možda najbolje ilustrirana odnosom prema Rusiji i/ili Kini – gdje bi Francuska i Njemačka najradije prestale da ih tretiraju kao neprijatelje i opasnost, nego kao trgovinske partnere, dok jedan dio političkog establišmenta SAD-a radi sve vrijeme na oživljavanju hladnog rata, a cio (politički establišment SAD) vidi Kinu, odnosno kineski režim, kao neprijatelja – govori suprotno. Govori da nema konsenzusa. Jedan od aspekta Macronovog licemjerja jeste taj da, dok se zalaže za raprošman Evrope ka Rusiji, optužuje Tursku upravo zbog toga (raprošmana), koji teško da bi se desio u ovom obimu da je Turska, odnosno da su njeni sigurnosni problemi shvaćani od svojih NATO partnera ozbiljno.

S druge strane, ni medijski poslenici koji ne vide NATO kao prijetnju ne mogu da ne primijete dezorganizaciju (najblaže rečeno) u samoj Alijansi. “Jasno je da se NATO, koji ne može postići jedinstvo političke vizije, ne može ujediniti ni protiv eventualne prijetnje. Ako nemate zajedničku makropolitičku strategiju, bez obzira na to koliko ste snažni u vojnoj moći, vaša snaga odvraćanja će se smanjivati. Ovo je najveći izazov s kojim se NATO mora suočiti u narednim godinama”, piše Hillal Kaplan za Daily Sabah. Zapravo, izazov je fakat da organizacija kreirana u bipolarnom svijetu nađe sebi ulogu u multipolarnom, nakon trideset godina unipolarizma, u uvjetima kada se (ekonomsko) težište pomiče na istok, odnosno kad dominacija Zapada popušta.

Istovremeno, to “pomicanje geopolitičkih tektonskih ploha” (kliše) jeste, kao što se jasno može vidjeti, najveći izazov i za samu Tursku, kao zemlju koja se opredijelila za balansiranje u vlastitom interesu, nasuprot crno-bijelom poimanju svijeta. S obzirom na protivnike turske nezavisnosti (vanjske i unutrašnje), vrlo je uspješna u sučeljavanju s tim izazovom.

Samit u Londonu pamtit će se, između ostalog, i po planu za odbranu Baltika; usvojen nakon što je Turska povukla prijetnju vetom. Ankara je uvjetovala prihvatanje plana priznavanjem YPG-a, sirijskog ogranka PKK-a, kao terorističke organizacije od zemalja članica. Nakon sastanka Borisa Johnsona, Angele Merkel, Emmanuela Macrona i Recepa Tayyipa Erdoğana uoči samita na adresi Downing Street 10, kompromis je postignut. Poslije tog sastanka britanski premijer izjavio je da su se učesnici saglasili da nastave diskusiju o “izuzetnoj kompleksnosti situacije u sjevernoj Siriji”. Dobra ilustracija Macronove bandoglavosti jeste ta da je na tu Johnsonovu u pomirljivom tonu sročenu izjavu odgovorio novom konfrontacijom: “Ne vidim nikakvu mogućnost za konsenzus.”

Nije čudo da je izjava Angele Merkel (prema New York Timesu) (“Shvatam vašu potrebu za remetilačkom politikom, ali smučilo mi se da skupljam krhotine. Stalno moram lijepiti šoljice koje ste vi razbili, samo da bismo mogli sjesti i popiti šolju čaja”) najcitiranija glede Macronovih (ne)diplomatskih ispada.

Nove tenzije na relaciji Ankara – Pariz treba očekivati vrlo brzo. Krajem prošlog mjeseca predsjednik Erdoğan potpisao je sporazum koji definira morsku granicu (odnosno respektivne ekskluzivne ekonomske zone) s premijerom međunarodno priznate Vlade Libije Fajezom al-Sarajom. Taj sporazum bio je u pripremi za života Muamara Gadafija, prije osam godina, kada ga je NATO intervencija spriječila. Prošle sedmice sporazum je postao primjenjiv, što se tiče Turske i Libije, i poslat je u Ujedinjene narode. Francuska se, podsjećanja radi, stavila na suprotnu stranu od međunarodno priznate Vlade u Tripoliju u libijskom građanskom ratu – stranu ratnog gospodara Haftara (zajedno s Rusijom i kriminalnim režimima Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije), a o njenom miješanju u pitanja istočnog Sredozemlja da ne govorimo. No, za sada je, čini se, “hoće biti Napoleon” prezauzet nemirima i štrajkovima u vlastitom dvorištu.

 

PROČITAJTE I...

Potpredsjednik SDA Denis Zvizdić u posljednja dva dana nastupio je u medijima ističući “brutalan poraz” SDA na lokalnim izborima 2020, iznoseći podatke da je “ovo najveći poraz u historiji SDA“ (Klix.ba), a zatim s malom korekcijom dan poslije izrekavši na TVSA da je ovo najgori poraz u “historiji SDA u Kantonu Sarajevu”. Činjenice i brojke pokazuju da je Denis Zvizdić obmanuo javnost izrekavši oba puta netačnosti.

Knezović je upao u sevdah i ekstazu proslavljajući izborne rezultate u Novom Travniku, gdje je Konakovićev NiP guranjem svoga kandidata za načelnika općine podijelio bošnjačko glasačko tijelo i donio pobjedu kandidatu HDZ-a. “Sjajno je gledati kako Hrvati vraćaju Središnju Bosnu, kolijevku hrvatstva... Dite vraćamo materi i uskoro mu dajemo ime”, klikće Knezović i u vjersko-nacionalnom zanosu poentira: “Zvat će se Republika Herceg-Bosna i svi ćete biti pozvani na krštenje!”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!