Devetnaest odjeka Hatidže Mehmedović

Mile Stojić, Hatidža; 19 odjeka jedne pjesme, “Dobra knjiga”, Sarajevo, 2019. godina, 81 str.

 

Piše: Hamza RIDŽAL

Tek se nekoliko puta u historiji štampe desilo da jedna lirska pjesma bude publicirana kao knjiga. Radilo se uglavnom o poemama velike dužine, kakva je Eliotova Pusta zemlja. Ipak, koliko nam je poznato, još nije u jednoj knjizi štampana jedna pjesma od svega 32 stiha. Da se i to promijeni, potrudila se Izdavačka kuća “Dobra knjiga”, koja je upravo štampala pjesmu Mila Stojića Hatidža. Ili, bolje reći, štampala je knjigu Hatidža. Ova knjiga jedne pjesme publicirana je uz kratki predgovor autora i prijevod na čak devetnaest jezika: engleski, italijanski, njemački, francuski, poljski, slovenski, makedonski, švedski, albanski, mađarski, rumunski, bugarski, grčki, ruski, turski, španski, arapski… Autor u predgovoru opisuje tajanstveni put koji je prošla od zbirke Himna poraženih, u kojoj je prvi put publicirana, preko Facebooka, pa sve dok se nije smirila među koricama vlastitosti:

“Na dan kada je umrla Hatidža Mehmedović, 23. srpnja 2018, na svoj Facebook profil stavio sam pjesmu, koju sam joj posvetio, a koju sam napisao prije četiri godine i objavio u knjizi Himna poraženih (vbz, Zagreb, 2017). Ponovno objavljivanje ove pjesme s moje strane bio je izraz pijeteta prema ženi kojoj su u srebreničkom genocidu ubijena dva sina i muž, a koja se do kraja svog života borila za pravdu i pomirenje. Na čelu udruge ‘Majke Srebrenice’ Hatidža je obijala svjetske pragove, vjerujući da zvijezda ljudskosti koja obasjava naše živote i daje im smisao još nije ugašena. Samo dan-dva nakon objave na Facebooku pjesma je dobila na tisuće lajkova i više stotina komentara, što me i nije iznenadilo s obzirom na simboliku i radijaciju ove velike ljudske žrtve. Iznenadila me, međutim, činjenica da su mi u inbox počeli stizati prijevodi ove pjesme na strane jezike. Prvi se s prijevodom spontano javio veliki slovenski pisac Dušan Šarotar, potom naš proslavljeni pisac Velibor Čolić, koji objavljuje na francuskom, pa ugledni poljski pjesnik i prevoditelj Grzegorz Łatuszyński, pa sjajni makedonski pjesnik Jovica Ivanovski…”, piše Stojić u predgovoru.

Tako su se nizali čitaoci i novi prijevodi ove pjesme. Dobra pjesma, kažu, nađe put do svojih čitalaca. A ovoj su pjesmi čitaoci našli put do knjige. I ne samo do knjige već i do obala drugih jezika i kultura. Kako su se prijevodi nizali, autor je počinjao uviđati gotovo mističnu spontanost s kojom je u svijet putovala njegova pjesma. Stoga je odlučio, kako piše u predgovoru, napisati kratki poziv i već za nekoliko dana počeli su pristizati novi prijevodi, od znanih i neznanih čitalaca. Odlučio ih je objaviti bez ikakvih intervencija.

“Odlučio sam ove pjesme objaviti bez dodatnih lektorskih intervencija, jer ako su ponegdje i nesavršeni i manjkavi, oni su rukopis ljubavi i kao takvi imaju snažniji pečat od moguće jezične perfekcije. I, evo, ta knjižica je pred vama, obogaćena prilozima jednog od najznačajnijih naših slikara današnjice, mog prijatelja Halila Tikveše. Ona nema nikakvu drugu ambiciju, osim da bude svojevrstan omaž Hatidži i svim majkama Srebrenice, velikim i nesretnim heroinama našeg vremena”, dodaje Stojić.

Nije zgoreg spomenuti da su se oni koji su uzeli bilo kakvog učešća u ovoj knjizi – autor pjesme, autori prijevoda, autor slika i izdavač – odrekli svojih honorara u korist Muzeja genocida u Potočarima.

Od ove činjenice mnogo je važnije to što će u kulturnom pamćenju Bosne i svijeta ostati zapamćeno ime Hatidže Mehmedović. Ni novinski članci, ni njeni intervjui, ni haške presude, ni knjige o genocidu, ni knjige o žrtvama, niti bilo kakvi historijski spisi neće i ne mogu upamtiti Hatidžu i njenog muža Abdulaha, njene sinove Azmira i Almira onako kako je pamti ova pjesma. Ovom pjesmom svi oni počinju živjeti u jeziku. A kako nas uči Kundera, Borodinska bitka nije živa zbog historiografije, već zbog Tolstojevog opisa.

 

Hatidža

 

Hatidžu Mehmedović

Vidio sam u sarajevskom

Narodnom pozorištu.

Prvi put u teatru

Sjedjela je u prvom redu

I bojažljivo gledala

Pozlaćene štukature.

 

Akademija je bila posvećena

Majkama Srebrenice

I neki pjesnik tamburao je nešto

O Danteovu Infernu.

 

Govornici su, potom,

Raspredali o genocidu, pravdi

O daljem suživotu tri naroda.

A ja sam mislio na tri njena

Ubijena muškarca,

Sinove Azmira, Almira

I muža Abdulaha.

 

Hatidža govori:

“Sanjam ih. Zovem ih. Tražim ih.

Dođu mi na san i ja kažem:

‘Ljubi vas majka, sanjam li ja ovo

Ili ste se vi stvarno vratili?’

 

Oni kažu: ‘Došli smo, majko,

ne sanjaš.’ A onda se probudim

sama, nigdje nikoga.”

 

Tako sanja Hatidža

U praznoj kući u Srebrenici

U praznoj Bosni

U našim praznim srcima

Dok mjesečina u njenom vrtu

Posipa tri srebrena bora

Srebrenim laticama užasa.

 

Hatidža

 

I saw Hatidža Mehmedović

In Sarajevo National Theater.

She was sitting in the first row.

For the first time there

Timidly looking at gold-plated decorations.

 

The Academy was

Dedicated to mothers of Srebrenica,

And some poet rambled

Something about Dante’s Inferno.

 

The speakers bloviated then

About Genocide

And Justice.

About future coexistence of three

Nations. And I was thinking about

Her three murdered men,

Her sons Azmir, Almir,

And her husband Abdulah.

 

Hatidža tells:

“I am dreaming of them. I am calling them.

Searching for them.

They come to my dreams and I say:

My dearest, am I dreaming

Or did you really come back to me?”

 

They say: “We came back,

Mom, You’re not dreaming.”

Then, she wakes up,

Alone, no one is around.

 

That is how Hatidža dreams,

In an empty house,

In Srebrenica,

In empty Bosnia,

In our empty hearts,

While the moonlight in her garden

On three green pines,

Sprinkles silver petals of

Horror

(Na engleski prevela: Sena Mustajbašić Qutob)

 

Hatidža

 

Hatidža Mehmedović

Sah ich im Nationaltheater

In Sarajevo.

Zum ersten Mal im Theater

Saß sie in der ersten Reihe

Und schaute ängstlich

Auf die vergoldeten Stuckaturen.

 

Die Akademie war den

Müttern von Srebrenica gewidmet.

Und ein Dichter faselte etwas

über Dantes Inferno.

 

Die Redner diskutierten dann

über Völkermord, Gerechtigkeit

Über das künftige Zusammenleben der drei Völker.

Und ich dachte an ihre drei

Getöteten Männer,

die Söhne Azmir, Almir

und den Gatten Abdulah.

 

Hatidža sagte:

„Ich träume von Ihnen. Ich rufe sie. Ich suche sie.

Sie erscheinen im Traum und ich sage:

‘Lasst euch von eurer Mutter küssen, träume ich etwa

Oder seid ihr wirklich zurück gekommen?’

 

Sie sagen: ‘Mutter, wir sind zurück,

du träumst nicht.’

Dann wache ich auf

Allein, keiner ist da.“.

 

So träumt Hatidža

Im leeren Haus in Srebrenica

Im leeren Bosnien

In unseren leeren Herzen

Während der Mondschein in ihrem Garten

die drei grünen Tannen,

mit silbernen Blüten

des Grauens berieselt.

 

(Na njemački prevela: Hana Stojić)

PROČITAJTE I...

Njegova žrtva ostat će zabilježena kao veliki zalog konačnoj pobjedi kojom je 12. septembra 1994. godine prekinuta višednevna neprijateljska ofanziva i osujećen plan Ratka Mladića o razdvajanju Bihaćkog okruga na dva dijela

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!