fbpx

Destruktivni utjecaji Rusije, Srbije i Hrvatske

Čak i humanitarnu pomoć kada šalje u BiH, Rusija adresira samo u korist bosanskih Srba, za razliku od Turske, koja svoje humanitarne i investicijske poduhvate usmjerava u korist svih ljudi u regiji Zapadnog Balkana, što je krupna podrška regionalnoj saradnji kao prioritetu integracijskih ciljeva EU. Dakle, Hrvatska, Srbija i Rusija ometaju napredak regionalne saradnje te umanjuju efekte koje u tom pogledu postižu EU, SAD i Turska. Slabosti prisustva SAD i EU u zemljama Zapadnog Balkana prostor su za destruktivne utjecaje Rusije, Srbije i Hrvatske. Turski doprinos zbližavanju naroda i država na Balkanu prepreka je destruktivnim utjecajima na štetu stabilnosti, sigurnosti i mira u toj regiji

 

 

Piše: Fikret MUSLIMOVIĆ

Zemlje Zapadnog Balkana, balkanska šestorka (Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Albanija, Sjeverna Makedonija i Kosovo), u procesu pridruživanja članstvu u EU, bilateralno i multilateralno, trebaju razvijati razne sadržaje saradnje s pozitivnim efektima za privredu, infrastrukturu, pomirenje i izgradnju povjerenja, sve u korist mira i sigurnosti.

Imenovanje specijalnog izaslanika EU za Zapadni Balkan, slično modelu američkog prisustva putem svog specijalnog predstavnika u toj regiji, motivirano je upravo jačanjem regionalne saradnje.

Saradnju zemalja na Balkanu ometaju i blokiraju velikodržavne politike na vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Na skupu državnika regije u Budvi, početkom juna 2019. godine, na taj veliki sigurnosni problem upozorio je predsjednik Crne Gore Milo Đukanović rekavši: “Svi smo pomislili da smo nakon Dejtonskog sporazuma 1995. pobijedili ideje velikodržavnih nacionalizama u regiji. Kao što vidimo, nismo. Mi smo ih pobijedili u jednoj borbi, ali rat nije završen…”

Kao mnogi poznavatelji stanja u odnosima zemalja Zapadnog Balkana, i zastupnik njemačkog SPD-a u Bundestagu Josip Juratović ukazao je na uzroke njihove slabe saradnje rekavši: “A kako može regionalna saradnja funkcionirati među šest nacionalnih egoizama koji svoju društveno‑političku egzistenciju grade isključivo na principu netrpeljivosti jednih prema drugima i sve što je u Evropi garant mira i blagostanja na Zapadnom Balkanu se već desetljećima osporava.”

BLOKADE REGIONALNE SARADNJE U KONTEKSTU KOSOVSKE I BH. KRIZE

U težnjama za napredak saradnje zemalja Zapadnog Balkana ispoljavaju se teški politički i sigurnosni problemi kao što su: kriza na Kosovu, pretenzije protiv teritorijalnog integriteta BiH, zaoštravanje odnosa Srbije s Crnom Gorom i Hrvatskom, antidemokratski, ekstremno desničarski smisao blokada širenju NATO-a…

U takvim okolnostima EU očekuje da regionalna saradnja rezultira poboljšanjem međudržavnih i međunacionalnih odnosa, da uslijedi srbijansko priznanje Kosova i riješe balkanski granični sporovi. O kosovskoj krizi stavovi EU su jasni: Bruxelles će prihvatiti svaki sporazum između Beograda i Prištine, ali cijeni da su ideje o razmjeni teritorija i promjeni granica neprihvatljive, pored ostalog i zato što to može izazvati “domino-efekt” i dalje zaoštravanje kriza u odnosima Srbije s BiH, Hrvatskom i Crnom Gorom.

U Srbiji i Hrvatskoj na vlasti jačaju ekstremni nacionalisti. Grade i usmjeravaju političke oslonce u Bosni i Hercegovini za zajedničko djelovanje protiv njenog teritorijalnog integriteta. Za perspektivu regionalne saradnje od naročitog je značaja kako evropske zemlje, članice i institucije EU razumijevaju stanje i probleme u BiH. Ako bi prihvatile i odobrile propagandne teze koje protiv BiH plasiraju ekstremni nacionalisti iz Srbije i Hrvatske, onda bi iste te članice i institucije ugrozile principe na kojima se temelji EU. Iako se čini nevjerovatnim da se tako nešto može dogoditi, ipak treba imati u vidu intenzitet srbijanskog i hrvatskog lobiranja protiv BiH. U tu namjenu Beograd i Zagreb, kao i njihovi politički oslonci u BiH, ulažu značajne finansijske i kadrovske resurse. Zbog nedovoljnog angažiranja Bruxellesa protiv takvih utjecaja iz Beograda i Zagreba, publicista Faris Nanić upozorio je: “Podjela Bosne i Hercegovine smrt je Evrope i ideje zajedničkog života.”

DOPRINOS SAD-A RAZVOJU REGIONALNE SARADNJE NA BALKANU

Krajem augusta 2019. godine SAD su ponovo uspostavile funkciju svog specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan. Na tu funkciju imenovan je Matthew Palmer, ali će istovremeno nastaviti misiju zamjenika pomoćnika državnog sekretara SAD-a za Evropu i Evroaziju. U saopćenju State Departmenta o tome je navedeno: “U svojoj ulozi Palmer će upravljati našim naporima da ojača američki diplomatski angažman u podršci miru, stabilnosti i prosperitetu regije te se usredotočiti na integraciju zemalja Zapadnog Balkana u zapadne institucije.” Sadržaj tog saopćenja pokazatelj je vraćanja snažnijeg prisustva i utjecaja SAD na Balkanu.

Palmerova osnovna zadaća jeste da se postigne konačan sporazum Srbije i Kosova na osnovama međusobnog priznavanja. Taj je sporazum od šireg sigurnosnog značaja, posebno ako njegova formula bude razmjena teritorija, da se sjeverni dio Kosova prisajedini Srbiji, a južni dio Srbije priključi Kosovu.

O politici SAD-a prema BiH Palmer je 2019. godine rekao: “Pozicija SAD je vrlo jasna. Mi čvrsto podržavamo suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Mi ćemo reagirati na djela koja na bilo koji način podrivaju suverenitet i teritorijalni integritet. (…) SAD imaju ciljeve na Balkanu u svojim odnosima s BiH. Ono što želimo uraditi sa svim relevantnim vlastima jeste dati podršku evropskoj budućnosti i to je ono što građani BiH žele za sebe. (…) BiH će postati članica NATO-a.”

Američki zvaničnici, poznavatelji političkih prilika u BiH, njenim liderima sugeriraju da budu hrabriji u donošenju reformskih odluka. Cijene da nije dobro što bh. lideri smatraju da će imati više koristi od zadržavanja krize nego od napretka u reformama, što je u razgovoru s članom Predsjedništva BiH Šefikom Džaferovićem istakla ove godine prva zamjenica pomoćnika državnog sekretara Maureen Cormack, uz poruku da su SAD posvećene napretku BiH i da će u tome istrajati.

Američko imenovanje specijalnog predstavnika za Zapadni Balkan vjerovatno je potaklo da Bruxelles također uspostavi takav mehanizam svog prisustva u toj regiji. Na tu je funkciju imenovan slovački šef diplomatije Miroslav Lajčak.

RUSKO-SRBIJANSKO OMETANJE REGIONALNE SARADNJE NA BALKANU I ULOGA TURSKE

Strategiju EU za regionalnu saradnju kao uvjet napretka zemalja Zapadnog Balkana prema članstvu u EU konstruktivno podržava Turska. Rusija se direktno ne suprotstavlja takvim utjecajima Ankare, ali istovremeno, što prešutno, što transparentno, podržava političke snage koje djeluju protivno intencijama EU za jačanje regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu. U zemljama te regije Rusija proširuje i produbljuje prisustvo, s karakterom podrške antibosanskoj politici koju koordinirano provode lider bosanskih Srba Milorad Dodik i lider bosanskih Hrvata Dragan Čović. Tako Rusija otežava reforme na putu BiH prema članstvu u EU. Ohrabruje vladajuće lidere bosanskih Srba, pa i Hrvata da se suprotstavljaju reformama, da djeluju na dezintegraciji države, umjesto njenog jačanja radi približavanja BiH članstvu u EU. Antizapadnu strategiju Rusija ispoljava kontinuirano, naprimjer u slučaju zvanične posjete Sarajevu i Banjoj Luci predsjednice Skupštine Ruske Federacije Valentine Matvijenko 2018. godine.

Čak i humanitarnu pomoć kada šalje u BiH, Rusija adresira samo u korist bosanskih Srba, za razliku od Turske, koja svoje humanitarne i investicijske poduhvate usmjerava u korist svih ljudi u regiji Zapadnog Balkana, što je krupna podrška regionalnoj saradnji kao prioritetu integracijskih ciljeva EU. Dakle, Hrvatska, Srbija i Rusija ometaju napredak regionalne saradnje te umanjuju efekte koje u tom pogledu postižu EU, SAD i Turska.

Slabosti prisustva SAD i EU u zemljama Zapadnog Balkana prostor su za destruktivne utjecaje Rusije, Srbije i Hrvatske. Turski doprinos zbližavanju naroda i država na Balkanu prepreka je destruktivnim utjecajima na štetu stabilnosti, sigurnosti i mira u toj regiji.

UTJECAJ HRVATSKE NA INTEGRACIJSKI PROCES BiH

Počev od 1. januara 2020. godine, šest mjeseci, Hrvatska je predsjedavala Vijećem EU s ciljem da, kako je rekao premijer Andrej Plenković, doprinese “Evropi koja se razvija, koja povezuje, Evropi koja štiti i Evropi koja je utjecajna na globalnoj razini”. Plenkovićeva vlada usvojila je program hrvatskog predsjedavanja Vijećem Evrope pod motom “Snažna Evropa u svijetu punom izazova”. U okviru tog programa posebna pažnja usmjerena je za “Brexit”, budžet EU od 2021. do 2027, za pripreme zagrebačkog samita na vrhu šefova zemalja članica EU 6. i 7. maja 2020, deblokadu integracijskog procesa za Sjevernu Makedoniju i Albaniju…

Po osnovu, čak i vodeće uloge koju dobija kao članica EU, Hrvatska ima mogućnost utjecati na proces proširenja EU i integracijski napredak BiH. U tom smislu značajna je Plenkovićeva posjeta Parizu 7. januara 2020. godine, gdje se zalagao da francuski predsjednik Macron omekša svoj “tvrdi” stav s karakterom blokade proširenja EU na Zapadni Balkan.

Načelno, Hrvatska podržava BiH na njenom putu prema članstvu u EU i NATO, ali u konkretnim situacijama ona u evropskim institucijama zastupa desničarske stavove da se u BiH, umjesto građanskih principa i vrijednosti, uvažavaju nacionalističke težnje za podjelama na nacionalnoj osnovi, čak u nekim pitanjima primjenom prakse segregacije i aparthejda. Takve težnje Hrvatske protivne su osnovama i ciljevima nastanka EU.

Za svoje stavove s karakterom blokada integracijskog procesa hrvatska politika u BiH povezala se sa srpskom politikom u BiH. Protivno politici EU, Čović ispoljava iste stavove kao i srpski lider Dodik. Obojica se zalažu za odlazak OHR-a iz BiH. Gdje god vladaju, provode praksu segregacije i aparthejda nad Bošnjacima. U težnjama za izmjene izbornog zakonodavstva Čović zagovara principe koji su protivni osnovnim standardima EU-a, a u tome ga podržava Dodik. Negiraju agresiju svojih zemalja na BiH. Propagiraju slične stavove o građanskom karakteru rata u BiH.

Cijeni se da Hrvatska nije iskrena u podršci da BiH postane članica EU i NATO, o čemu je dekan Fakulteta političkih nauka prof. dr. Sead Turčalo rekao: “Hrvatska snažno upotrebljava svoju poziciju članice EU kako bi unutar evropskih institucija nametnula viđenje Bošnjaka kao nasilnih ekstremista, a same države Bosne i Hercegovine kao sigurnosnog utočišta za takve pojedince i grupe. U tome joj snažno asistiraju politički i intelektualni partneri iz Srbije…”

Da je ta ocjena realna, potvrđuje činjenica da su se sredinom februara 2019. godine, kada je Evropski parlament razmatrao izvještaj izvjestitelja EU za BiH Cristiana Prede, zastupnici Hrvatske zalagali za amandmane na taj izvještaj po kojima u BiH putem izmjena izbornog zakona treba uvesti izborne jedinice na etničkom principu, u vezi čega su propagirali neistine o ugroženosti hrvatskog naroda u BiH. Također, stavljali su se u zaštitu HDZ-ove segregacijske prakse “dvije škole pod jednim krovom”.

Naravno, segregacijska i aparthejdska praksa hrvatskih političara u BiH pod kontrolom Hrvatske nema nikakve veze s evropskim vrijednostima jer je upravo takva praksa suprotstavljena tim vrijednostima. Apsurd je što nosioci politike segregacije i aparthejda i njihovi egzekutori u BiH, posebno lider HDZ-a i HNS-a Dragan Čović, u javnim nastupima ističu da su oni spremni “na svoja leđa” uzeti integraciju BiH u EU, što su poruke da druge politike u BiH nisu podobne za takvu misiju. Tako se pod maskom verbalnog zalaganja hrvatskih nacionalista za evropske vrijednosti provodi antievropska praksa zatvaranja u nacionalne okvire s ciljem podjele BiH.

VAŽNE AKTIVNOSTI ZA POTICAJ REGIONALNE SARADNJE ZEMALJA ZAPADNOG BALKANA

U uvjetima globalizacije državna autarhija smetnja je za tržišno i razvojno povezivanje sa zemljama u susjedstvu, izvan susjedstva, širom Evrope i svijeta. Za djelovanje u regionalnim, kontinentalnim i globalnim okvirima BiH treba osposobiti svoje sisteme sigurnosti, privrede, odbrane i komunikacija. Zato je korisno uključivanje u internacionalne aktivnosti globalnog karaktera, kojima je BiH ponekad i domaćin, naprimjer u slučaju Međunarodne investicijske konferencije u Sarajevu sredinom aprila 2019. godine.

Na toj konferenciji okupili su se državnici, predsjednici, premijeri, ministri, bankari… iz brojnih zemalja svijeta. Njima je BiH prezentirala svoje privredne potencijale. Održani su brojni bilateralni sastanci od značaja za privredni razvoj, trgovinu, turizam, infrastrukturu i energetski sektor.

Bez sigurnosnih garancija, zemlje Zapadnog Balkana bit će nepodobne, ne samo za strane već i za domaće investitore. Bez investicijskih poduhvata, domaćih i stranih ulaganja, nema novih radnih mjesta, a nezaposlenost usložnjava socijalne, političke i sigurnosne strane stanja u društvima i državama Zapadnog Balkana. Ako slijede interese naroda, lideri će se zalagati za mir, sigurnost, ekonomsku i socijalnu stabilnost. U vezi s tim, da bi se ubrzao integracijski napredak, zanimljiva je ideja bivše visoke predstavnice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku Catherine Ashton. Prilikom posjete Sarajevu maja 2019. godine ona je ukazala da “Zapadni Balkan u Evropsku uniju treba ući kao trgovinski blok”, što podrazumijeva visok stupanj regionalne saradnje.

U korist regionalne saradnje zemalja “balkanske šestorke” pokreću se razne inicijative. Tako je 10. oktobra 2019. godine u Novom Sadu predsjednik Srbije Aleksandar Vučić s premijerima Albanije Edijem Ramom i Sjeverne Makedonije Zoranom Zaevom potpisao Deklaraciju o slobodi protoka kapitala, roba, usluga i ljudi, što je ocijenjeno kao doprinos izgradnji stabilnog mira na Balkanu. Izrazili su želju da se pridruže i ostale zemlje Zapadnog Balkana. O istim pitanjima razgovarali su lideri zemalja “balkanske šestorke”, bez Kosova, u Ohridu 9. i 10. novembra 2019. godine.

Njemačka kancelarka Angela Merkel kontinuirano i dosljedno se zalaže za evropsku perspektivu zemalja Zapadnog Balkana. Ona je 2014. godine pokrenula inicijativu pod nazivom “Berlinski proces”, s ciljem da podrži mirnu, stabilnu i demokratsku perspektivu zemalja Zapadnog Balkana te da se unaprijedi regionalna saradnja. Učesnici “Berlinskog procesa” jesu predstavnici EK, finansijskih institucija i pojedinih zemalja članica EU te lideri zemalja Zapadnog Balkana, od kojih su četiri u statusu kandidata za članstvo u EU (Crna Gora, Srbija, Sjeverna Makedonije i Albanija), a dvije u statusu potencijalnog kandidata (Bosna i Hercegovina i Kosovo).

U okviru “Berlinskog procesa” početkom jula 2019. godine u poljskom gradu Poznańu održan je Šesti samit lidera zemalja Zapadnog Balkana. Glavne teme samita bile su regionalna saradnja, bilateralni odnosi, rješavanje graničnih sporova, unapređenje jedinstvenog ekonomskog prostora.

Zagrebački samit pod predsjedavanjem predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela, uz učešće predsjednice EK Ursule von der Leyen, tretiran je kao prilika da EU izađe iz krize svoje vjerodostojnosti u uvjetima tada aktuelnog prevazilaženja integracijske blokade Sjeverne Makedonije i Albanije.

U pripremama za taj samit s “ambasadorima kvinte i šefom Delegacije EU u BiH Johannom Sattlerom” dogovoreno je formiranje “ad hoc” grupe koju čine tri člana Predsjedništva BiH, kolegij Savjeta ministara BiH i kolegij oba doma državnog parlamenta, da na sastanku pred samit u Zagrebu pripreme dokument odgovora na 14 prioriteta iz Mišljenja EK o stanju u BiH u vezi s njenim odgovorima na upitnik EK.

Zbog mjera zaštite od pandemije virusa korona, samit u Zagrebu nije realiziran kako je predviđeno okupljanjem lidera EU i zemalja Zapadnog Balkana, već je održan kao videokonferencija. Na tom samitu zemlje Zapadnog Balkana, pa i BiH izvijestile su o svom evropskom integracijskom napretku, uz korisne inicijative da se proces proširenja unaprijedi i dinamizira.

Specijalni predstavnik EU u BiH Johann Sattler ocijenio je da će samit “označiti novi početak” za unapređenje integracije zemalja Zapadnog Balkana u EU. Na samitu je potvrđena evropska perspektiva Zapadnog Balkana.

DOPRINOS MLADIH BALKANSKOJ REGIONALNOJ SARADNJI

Regionalna saradnja na Zapadnom Balkanu važan je izazov radi potvrđivanja sposobnosti za dalji napredak prema članstvu u EU i NATO, što mogu postići snažni i hrabri lideri spremni za teške odluke bez kojih nema integracijskog napretka. Posebno je važno kakve perspektive lideri balkanskih zemalja nude mladima, da li perspektive mira ili perspektive sukoba koje mogu eskalirati u ratove.

Bez jasne perspektive mira, u zemljama Zapadnog Balkana nije moguće zadržati mlade. Da bi životnu perspektivu situirali u svojim zemljama na Balkanu, nužno je da mladi ne sumnjaju u trajan mir i stabilnost. Imajući upravo to u vidu, Ured specijalnog predstavnika EU u BiH provodi aktivnosti okupljanjem mladih iz zemalja regije Zapadnog Balkana, s ciljem da se promoviraju vrijednosti pomirenja, povjerenja i regionalne saradnje.

Tako, naprimjer, sredinom septembra 2019. godine taj je Ured u Sarajevu organizirao skup mladih iz zemalja regije da se druže i razgovaraju o svojoj perspektivi jer je u njihovom interesu da regionalna saradnja napreduje, pored ostalog i putem povezivanja mladih. Sličan karakter ima program “BOLD – BiH omladinski lideri”, namijenjen “mladim liderima koji žele napraviti promjenu u svojoj zemlji”. Sredinom novembra 2019. godine u Sarajevu taj je program ozvaničio ambasador SAD-a Eric Nelson.

Kontinuirano, nekoliko godina, na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu, pod pokroviteljstvom Ureda za tursku dijasporu, održava se “Balkanska škola za mlade”, na kojoj će tokom 2020. godine učestvovati 20 studenata s bh. fakulteta.

 

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!