fbpx

Deseta godišnjica od odlaska Muniba Muminovića: Bol za četvericom ubijenih sinova i suprugom bila je jača od života

Muminović je izvršio samoubistvo vješanjem u Hadim Ali-pašinoj džamiji u Kladnju, u petak, mubarek dan. Ta je vijest mnoge šokirala, a ljudi koji su znali za patnje s kojima je pokušavao živjeti i izboriti se nisu ga osuđivali

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Proganjan bolom i patnjama zbog ubijenih sinova i supruge, Munib Muminović iz Bajramovića kod Srebrenice prije deset godina odlučio se na potez očajnika i presedan, nešto do tada nezabilježeno u svijetu. Muminović je izvršio samoubistvo vješanjem u Hadim Ali‑pašinoj džamiji u Kladnju, u petak, mubarek dan. Ta je vijest šokirala mnoge, a ljudi koji su znali za patnje s kojima je pokušavao živjeti i izboriti se nisu ga osuđivali.

Njegov je čin bio vapaj za pravdom, a o svojim tugama i nepravdama Srebreničana pričao je najviše s onima koji su ga razumjeli. Muminović, kojeg su zbog brkova koje je nosio zvali Brko, pričao je da je ostao bez skoro svega što je imao, pritom ne misleći na materijalne stvari, nego na četvericu sinova i suprugu.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu je u toku, a Muminović se od svoje mnogočlane porodice razdvaja 1993. godine. Granatama ispaljenim s položaja Vojske Republike Srpske na igralištu u Srebrenici počinjen je masakr nad bošnjačkim civilima, a tom su prilikom ubijene 74 osobe, dok ih je više od 100 bilo ranjeno. Muminović je bio jedan od ranjenih i helikopterom je hitno evakuiran iz Srebrenice. Nakon pada Srebrenice u julu 1995. godine, dok su se pokušali probiti prema Tuzli, zlikovci su mu uhvatili i zaklali trojicu sinova: Redžepa, Mustafu i Nedžada, a ubili su mu suprugu Fatu (djevojačkog prezimena Tursunović). Sin Mensur poginuo je na prvoj borbenoj liniji.

Nakon Genocida, Muminović je nastavio živjeti u Kladnju. Nadao se da je ipak neko od njegovih uspio preživjeti, no umjesto da se neko od sinova ili supruga pojave živi, u narednim godinama identifikacije i dženaze gasile su nadu. Jedna. Dvije. Tri. Četiri. Pet. Muminović je samoubistvo počinio dva i po mjeseca prije kolektivne dženaze 11. jula 2010, kada će mu biti ukopana dvojica sinova. Dvojicu je ukopao nekoliko godina prije.

“Svaki je razgovor o temi Muniba Muminovića težak, budi neku tegobu u insanu, pa evo i sada. Muniba sam poznavao i kao komšiju i kao džematliju, stanujemo u istoj ulici, a upoznali smo se u džamiji. Živim u kući koja je izgrađena iznad poslovnog objekta koji je u sklopu dvije zgrade. Jedna je izgrađena prije Agresije, a druga odmah poslije. Ova druga je najtužnija zgrada na dunjaluku. U njoj su nastanjene porodice šehida i ratnih vojnih invalida. Nabrojat ću samo neke od njih: Munib Muminović – ubijeni su mu supruga i četiri sina, Zumra Mehić – ubijeni su joj suprug i četverica sinova, Đulsuma Hreljić – ubijeni su joj suprug i trojica sinova, Emin Dedić – ubijena su mu trojica sinova, a prije dva mjeseca i on je izvršio samoubistvo. Moje poznanstvo s Munibom počelo je tako što je često pričao o svojim sinovima”, započinje priču Džemal-efendija Hatamleh, imam u Hadim Ali-pašinoj džamiji.

Prisjećajući se plemenitog Muminovićevog lika, njegove dobrote i skromnosti, efendija Hatamleh neizostavno spominje i majke. Kaže da sve majke šehida krasi ista osobina: žive su, ali ne žive, nego tuguju u sebi i ne spominju mnogo šta su proživjele i šta proživljavaju na svaki spomen djeteta kojeg više nema. Kada im oči pred drugima zasuze, brišu ih mahramom ili rukom i brzo mijenjaju temu, no Munib je, navodi efendija Hatamleh, bio drugačiji.

“Volio se družiti, ali nije bilo dana, druženja ili kahve a da nije spominjao svoje rahmetli sinove, uvijek završavajući istim riječima: ‘Ljubi ih babo.’ Poslije nekog vremena, Munib se oženio i svi smo bili sretni zbog njega jer kod nas uvijek kažu da je teško mušku samom. Nakon određenog vakta, dobio je sina, Hasanagu. Koja je to radost bila! Sin je rastao, ali rasla je i tuga u našem Munibu. Sina je redovno dovodio u džamiji, grlio ga i ljubio. Imam osjećaj da je, ljubeći njega, na neki način grlio i ljubio svoje ubijene sinove. Redovno je išao na mirne proteste u Tuzlu, svakog 11. dana u mjesecu i svakog 11. jedan dio njega nije se vraćao. Došao bi tužan, plakao bi ili bi se povukao u kuću. ‘Majke, majke tuguju, majke Srebrenice, majke šehida, majci ubili dijete… šta je s nama očevima, pa i mi smo voljeli svoju djecu, i nas boli’, mnogi su čuli ove njegove riječi i na televiziji kada su ga snimali na tim protestima. I nama je ovo redovno govorio, uvijek u suzama… S vremenom se izgleda više ni jedan dio Muniba nije imao vratiti s mirnih protesta, jer je dio po dio njega ostajao, umirao… Onda je u jednom momentu prestao ići”, prisjeća se efendija Hatamleh.

Munib je prestao dolaziti i u džamiju. Džematlije i efendija kažu da su pokušali razgovarati s njim, no njihove riječi do njega nisu dopirale.

“Jednostavno, Muniba više nije bilo. Šutio bi i gledao u nas. Milovao bi svog Hasanagu i ljubio mu kosu. Jedno jutro, petak je bio, na mjestu gdje smo se upoznali, tu smo se i rastali, u džamiji. Nismo mu sudili, nemamo ni pravo. Razum stane kada samo pomisliš da je neko imao četvericu sinova, suprugu, lijep život i da mu je to neko sve oduzeo i ostavio ga samog. Dženazu smo mu klanjali i sahranili ga u rodnom mjestu, u Bajramovićima, pored sina Mensura, koji je tu ukopan, dok su ostala trojica u Memorijalnom centru u Potočarima”, završava ovu tegobnu priču efendija Hatamleh.

Sin Hasanaga Muminović, koji ovih dana odličnim uspjehom završava Behram-begovu medresu u Tuzli, s posebnom emocijom prisjeća se rahmetli oca, o kojem, kaže, može reći samo najljepše stvari.

“Bio je čovjek, prije svega insan, koji je bio dobar sa svakim i s kim bi god zastao makar bi mu selam nazvao. Mališane je uvijek milovao po glavi i davao bi im pokoji slatkiš. Mojoj je majci, a svojoj supruzi Raziji, koja je veoma teško podnijela njegov odlazak zbog uzroka smrti, govorio da po mojoj čehri zna da ću jednog dana postati neko. Njegova je želja bila da budem efendija i to se polahko, ali sigurno ispunjava. Bio je takav babo da, kada bih ja pokazao prstom na nešto, on bi to odmah kupio i izmamio mi dječiji osmijeh na licu. Čuvao me kao malo vode na dlanu. Pazio me u svakoj situaciji. Sjetim se trenutaka kada bi me uštinuo za obraz, a onda zaplakao. Svi mi govore da ličim na svog brata Redžepa, a babo je u meni vidio nadu. Moj je babo bio veoma sretna osoba, ali koliko sretna, toliko i tužna.

Najviše su ga boljela njegova ‘četiri ljiljana’, moja četiri brata. S ponosom kažem ‘moja četverica braće’ i, da bih im odao počast, svake godine idem na ‘Marš mira’ od Nezuka do Potočara. Iako babe više nema da im upućuje dove, ima njihov brat, kojem su zajedno s babom uvijek u srcu. Kaže se da iza čovjeka ostaju tri stvari, od kojih je jedna da ostavi dijete koje će se dovama sjećati svog roditelja. Dunjalučki život je prolazan, a ahiret je vječan. Danas babi ne mogu uručiti poklon, a rođen je 3. aprila 1945. godine i neki dan mu je bio rođendan, ali imam dovu koju poklanjam, da mu Allah podari najljepše dženetske bašče”, kazuje Hasanaga.

Nakon očeve smrti, o Hasanaginom odgoju i obrazovanju brinula je majka, a odgojila ga je, kaže, u duhu islama i s ponosom i sjećanjem na rahmetli oca.

“Zamislite osobu koja mi je bila i majka i otac, i prijatelj, i brat i sestra. Bila mi je sve što mi je trebalo da bih odrastao onako kako bi babo to želio. Uvijek mi je govorila: ‘Sine, samo sabura.’ Danas, kada sam odrastao, poručio bih svima da poštuju svoje roditelje, da poštuju oca čije su dvije suze teške kao dvije planine i majku pod čijim je nogama Džennet”, poručuje Hasanaga, sin Muniba Muminovića.

PROČITAJTE I...

Neko Baraliji konačno treba reći da agresori i branitelji nisu isti! Da nije isto rušiti i ubijati grad i braniti ga! Da je kulturološka razlika između onih koji su branili Mostar i onih koji su ga doslovno ubijali, ubijajući njegove građane i rušeći njegove simbole poput Starog mosta, prije pet svjetlosnih godina, a ne “pet deka”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!